Klassik

stammt aus dem lat.und bedeutet,den jenigen Bürger der zu höhsten Vermögens oder Steuerklasser hehört.

Odnosi se na Rimsko doba, koje se djelilo na 5 klasa. Ono najbogatije je bilo „klasicus“, a ono najsiromasnije je bilo
„proletarius“. Porijeklo termina je po tim klasama, sledeci stepen je Aulus Genius i živio je u 2. polovini 2.vijeka n.e.
Sastavio je knjigu od 20 tonova i tu objedinio najznačajnije citate antičkih grčkih i antičkih rimskih književnih i filozofskih
djela . Tu govori kako jedan pisac treba da piše.
Uzorno znači služiti se najboljim jezikom. Iz toga izvodi „scriptor classicus“-der klassische Autor.
Razlika prvobitne definicije klasike i druge je sto je prva odredjivala po bogatstu a druga po
pameti i obrazovanju. Kasnije se smatralo još 2 upotrebe termina:
Nachahmung der antiken Kunst
Eine vorbildhafte Erscheinung
Klasika ne označava samo promjenu jedne države, već više promjena u različitim državama. Postoje 4 evropske
književnosti:

13.-16.vj.

Italija

Dante i Tasso

Renaissance

16.-17.vj.

Španija

Cervantes i Calderon

2.pol.16.-
1.pol.17.vj.

Engleska

Shakespear

17.vj

Francuska Racine i Corneille

Poslije od 1780 na dalje

Weimar

Schiller,Goethe,
Hölderin, Kleist, Jean
Paul

Klassik

Najznačajniji dramatičari: Sophokle, Euripid i Eshil
Najznačajnija djela srednjovjekovne klassike: Minnesang, narodni ep i dvorski viteški roman.

Pod Weimarskom klasikom se smatralo doba od kada je Goethe otisao u Italiju od 1786 pa do

Schillerove smrti 1805. Weimar klasika je dobila ima tako sto je i kulturni centar i zato sto se tu sreću 4 bitna
pisca Goethe, Schiller, Jean Paul, Hölderin und Kleist. Oni piüu djela izmedu klassike i romantizma ali su
Goethe i Schiller samo pravi klasični pisci.

Arheolog Johan Joachim Winkelmann je doprinjeo razvoji Weimarske klasike s tim što je vratio antiku u

fokus. Bio je upravnik antičkih djela sačuvani u Napolju, Firenci i Rimu. Pisao je djela :

- „Gedanken über die Nachahmung der griechischen Werke“,
- “Geschichte der Kunst der Altertums

Rekao je da je u staroj Grčkoj bio bitno da se ostvari klasični ideal ljepote, koju je obuhvatio krilaticom „Edle
Einfalt und stille Größe“. Nije to Winkelmann stvorio već preuzeo od Adama Friedrich Oesea.

Osnovni elementi koji su uslovili weimarsku klasiku su:

1. Sturm und Drang ->

Gefühlskultur ->

Persönlichkeitbildung

1. Antike->

Kunstideal->

Harmonistreben

2. Emfindsamkeit->

Innerlichkeit->

und

Weltbürgertum

1. Idealismus ->

Subjektivismus sittlicher Ordnung ->

und

Humanität

2. Auflärung ->

Weltlichkeit->

3. Französiche Revolution-> Gegenpolitisierung->

„Iphigenie auf Tauris“

Radnja: Iphigenin monolog u kome je puno bola i patnje za Grčkom i njenom porodicom koja tamo živi. Ona je
došla na to ostrvo iz Grčke. Prinjeta je na žrtvu boginji Diani, ali ju je boginja spasila jer se sažalila da je
Iphigeniu dao otac zbog svog pohoda, vjetrova na moru. Boginaj obavija Iphigeniju u oblak i vodi je na svoje
ostrvo i daje joj funkciju svestenice. Na tom ostrvu vlada Thaos. I običaj je da svako strani koji dodje na ostrco
treba da bude spaljen za boginju. Iphigenie je svojom dobrotom uspjela da to prekine. Ona je bila jedina osoba
koja nije žrtvovana boginji Diani. Pored toliko godina na Tavridi, Iphigenie nikad nije otkrila kralju ko je ona
zapravo. Međutim, Arkas joj govori kako bi bilo najbolje da kaže istinu i ona to i čini. Thoasu otkriva kako je
ona iz Tantalovog roda, čovjeka koji je sjedio sa za istim stolom sa bogovima, prevario ih i kasnije bio odbačen
kao izdajica i obilježen kao nečastan. Čak su i njegovi potomci bili obilježeni tom mržnjom i bili prokleti da
svako ubije svog bližnjeg ili bude ubijen od strane bližnjeg. Iphigenie je kćerka Agamnemona koju je on
žrtvovao da bi dobio rat. Na prevaru su odveli nju i njenu majku u sklonište a Iphigeniu odveli pred oltar da ju
žrtvuju. Ali ona nije bila žrtvovana, boginja Diana ju je spasila a kada je Iphigenie došla sebi bila je na Tavridi u
Dianinom hramu. Kralj Thoas želi da je oženi ali ona ne pristaje tvrdeći da samo boginja Diana ima pravo da
odluči šta će biti sa njom. Na to joj kralj govori da narod traži žrtvu boginji Diani i da će da žrtvuje dva stranca
koji su nađeni u pećinama na obali i da će ona izvesti obred. Ispostavlja se da su ta dva stranca Orest i Pylades
koji su došli tu jer su Oresta proganjale Furije zbog ubistva majke Klytamnestre koja je ubila njegovog oca.
Apolon ga je poslao iz Delphia da dovede sestru koja živi na obali Tavride jer će se tako poništiti prokletstvo.
Međutim, oni su shvatili da moraju da ukradu Dianinu sliku i da mu je odnesu a na kraju se ispostavlja da je
Orest trebao samo da nađe Iphigeniu i da je vrati kući, u Grčku. Iphigenie i Orest razgovaraju i on joj govori da
je Troja pala a ona pita za svoje najmilije i tako se prepoznaju. On joj priča kako je njihova majka ubila oca i
kako ga je starija sestra, Elektra nagovarala na osvetu i da je on ubio njihovu majku. Iphigenie im želi pomoći i
pobjeći sa njima i tako smišljaju neku priču koju će Iphigenie da ispriča kralju. U međuvremenu se Orest
oslobodio prokletstva jer je sanjao da su se svi pomirili u Hadu, to jest, da će na kraju svi živjeti u miru.
Iphigenie nije u stanju da prevari kralja koji joj je toliko pomogao i govori mu istinu. Kralj bi im pomogao ali ne
dozvoljava da nose Dianinu sliku. Tada Orest shvaća da se u svemu tome nije radilo o Diani već o Iphigenii.
Kralj ih pušta da se vrate u Grčku i pored tolike mase ljudi koja je zahtjevala žrtvu boginji Diani. Rastali su se u
prijateljskim odnosima što pokazuje kako je kralj bio dobra osoba i koliko mu je bilo stalo do Iphigenie.

Stoff: Johann Wolfgang von Goethe je svoju tragediju „Iphigenie na Tavridi“ napisao po uzoru na Euripidievo
djelo „Iphigenie bei den Tauriern“, ali je unio razriješenje konflikta. Kod Euripida boginja Atena razriješava
konflikt a kod Goethea to čini Iphigenie tako što kralju govori istinu. Goethe nije htio da imitira pisce već je htio
da stvori novi pozorisni tip koji je trebao da bude uzor nacionalne pozornice. Njegova Iphigenie je trebala da
da sliku tadašljih ljudi, ako i edel Einfalt i tihu veličinu. Iphigenie je postala poznata na pozornici jer se uvelo
pitanje JEL ČOVJEK ODREDJEN OD BOGOVA, SUDBINE, KAO U ANTIČKIM DRAMAMA ILI MOŽE SAM
DAODREDJUJE SVOJ ŽIVOT? DA LI JE PROKLET NA NASILJE ILI MOZE DA ZIVI U MORALU I SLOBODI? Kod Getea
je moguće da je čovjek slobodan i živi svoj život. Kao sto je Iphigeie pokazala, čak je ljepotom i dobrotom
omekšala i kraljevo srce.

Nastanak: 1779. godine djelo je nastalo u prozi ali ga je u toku svog boravka u Italiji, 1786. godine, prepravio u
dramu u stihu.

Formgeschichte: Iphigeninu porodicu prati Tantalinenfluch. Tantalos je predak njen ogršio se pred bogom. Išao
je na gozbu i htio da ispita da li su bogovi stvarno svemoćni i dao je svog sina da ja jedu, da vidi hoće li bogovi
prepoznati. Oni su to prepoznali i prokleli svu njegovu porodicu sve do Iphigenie. Prokletstvo će se moći samo
prekinuti ako Iphigenin brat nju spasi sa ostrva.

rekla istinu o sebi i o prokletstvu koje je prati on nije mario za to, prihvatio ju je takvu kakva je. Kako je izgubio
sina i ženu Iphigenie mu je bila jedina utjeha a kada ga je odbila to ga je jako povrijedilo. Ipak joj je obećao da
ako postoji mogućnost da ode kući da će je pustiti gdje se vidi koliko mu je bilo stalo do nje. Na kraju je bio
povrijeđen što ona odlazi ali ju je ipak pustio i ostali su u prijateljskim odnosima.

Iphigenie i Orest

su bili brat i sestra mada to na početku nisu znali. Orest je mislio da je njegova sestra

žrtvovana a ona nije imala nadu da će ikada više vidjeti svoje najmilije. Kada su otkrili ko je ko, Iphigenie je
pristala da im pomogne i da pobjegne sa njima. Čak i kad su otkrili prave indentitete Orest još uvijek nije
vjerovao. Ona je ujedno bila i njegov spas jer je Orestov zadatak bio da dovede sestru sa Tavride i tako će
Furije prestati da ga proganjaju. Moglo bi se reći da je Iphigenie spasila njegov život a ujedno i samu sebe.

Orest i Pylades

su bili prijatelji i Pylades je pristao da pođe sa njim da mu pomogne da se riješi

prokletstva. Moglo bi se reći da je većinu vremena Pylades odlučivao šta će da rade i kažu, on ga je nagovorio
da laže Iphigeniu i da joj ne kaže ko je zapravo. Orest je bio zbunjen i slušao ga je mada se u nekim stvarima
nije slagao sa njim.

Iphigenie i Pylades.

Iako se Iphigenie i Pylades nisu dobro znali, moglo se u njihovom ponašanju vidjeti

kolike su suprotnosti bili. Iphigenie nije bila spremna da laže kralja ali ju je on na to nagovorio. Na kraju je ona
ipak ispravno postupila i tako mu dokazala da je uvijek bolje govoriti istinu.

„Torquato Tasso“

Izdanje: 1790 Forma: Blankvers Žanr: Trgedija

Kompozicija i radnja:

Uvod 1.čin - Grofica Leonora i princeza Leonora sjede u Lustschloss i pričaju o antičkim pjesnicima pa

tako spomenu i Tassa. One na njihove statue stvaljuju lovorove vjence od prave jednog za Tassa jer misle o
njemu kako je pravi pjesnik kao i ovi antički. Dolazi Alphons i želi da vidi Tassovo djelo, on misli o njemu da je
nepovjerljiv i žali zato što to djelo odugovlači, misli da je hipohonda. Princeza ga brani jer misli da pravom
piscu treba vremena i to radi u miru. Dolazi Tasso i donosi djelo svoje, a princeza mu daje vjenac, dok Tasso
misli da ga ne zaslužuje, zato sto misli da djelo nije savrseno. Tu dolazi i Antonio i ljubomoran na Tassa.

Zasplet 2.čin – Princeza hoće da Tasso bude drug Antonijev iako su totalne suprotnosti. Kako je

bolesna, shvatila je da srž života imati prijatelje oko sebe uvijek. Antonio se ruga Tassu kada mu ovaj nudi
prijateljstvo, zeza ga zbog vjenca i tako izaziva svađu riječima. Alphons šalje Tassa u sobu.

Vrhunac 3.čin – Princeza i grofica govore o dvoboju. Grofica tješi princezu. I one su suprotne. Grofica je

sebična hoće sve za svoju korist i bila je ljubomorna na gorficu zato sto je Tasso nju volio i njoj pisao pjesme i
htjela je da iskoristi tassa da odu u Firencu da bi ona ostala zapamćena kao njeova Leonora, a princeza je bila
dobra osoba samo što je ispala loša kada je odbacivala Tassa od sebe, jer je znala da je on potajno zaljubljen u
nju. Grofica moli Antonia da se sjedine jer imaju istu korist, da on ode sa dvora sa njom u Firencu.

Peripetija 4.čin - Ona i Antonio ulaze u sobu kod Tassa, i ona mu govori da je Antonio ustvari dobar ali da

je bolje da se malo udalji od njega i ode s njom u Firencu. Tu on shvata šta ona hoće

jer vojvode u Firenci nisu

u dobrim odnosima sa Alphonsom i da ih ona zapravo želi posvađati. U monologu govori kako su svi protiv
njega.

Rasplet 5.čin - Tada dolazi Antonio i nudi mu svoje prijateljstvo, a Tasso govori da ako stvarno misli tako da

traži njegovu poemu od Alphonsa jer on hoće otići u Rim i malo je doraditi. Nakon što je Antonio popričao sa
Alphonsom, dolazi Tasso i traži poemu ali mu Alphonso govori da će mu samo dati kopiju. Tasso, sav
povrijeđen, odlazi do Leonore i ona ga tješi a on ju u izlivu emocija grli na šta ga  ona gurne  od sebe. Baš u tom
trenutku dolaze Alphonso, Antonio i grofica Leonora  i vide čitavu scenu. Alphonso tjera Tassa sa dvora a
Antonio mu govori da ga neće napustiti u tako teškoj situaciji.
     Drama nema kraja, na čitaocu je da zamisli ili da pretpostavi šta bi se dalje moglo dogoditi.

Istorijska ličnost Tassa: Živio je za vrijeme reformacije u Italiji. Majka mu je bila plemkinja, ali pošto su mu se
roditelji razveli on ništa nije naslijedio i odhranili su ga jezuiti. Bavio se retorikom. Gete je tassu dao temu

prvog krstaškog rata i kada je djelo završio radio je na dvoru nekog grofa. Alphons,grofica Leonora i Princeza
Leonora su takođe istorijske ličnosti.

Izazivanje Antonija na dvoboj je isto uzeo iz istorije

Still und Sprache: Uzvišeno i u petostopnom jambu bez rime, jer su plemići, jedino kada je Tasso uzrujan i
govori onda više niej uzvišeno. Prvo je djelo bilo u prozi pa poslije u stihu.

Obilježja klasične drame: U odnosu na sturm i drang sada ima malo likova. Ispoštovano je 5 činova i 3
jedinstva: mesto- dvor Belrigvardo, trajanje-1 dan, vrijeme-16.vijek 1577.

Staleški ključ: Kompleksno je. Ispoštovano je sa strane što ima čvrstu poziciju na dvoru, a sa druge nije
ispoštovano jer je on ipak glavni lik u drami a nije plemić.

Autobiografsko: Unio je lična iskustva kao pjesnik na weimasrkom dvoru, kao i što je perfektan u pisanju kao
Tasso. Isto poredi i sebe s Antoniom kao uspješan diplomata, za sve što ima ja sam zaslužan, sam zaradio.

Likovi: Alfons-Hertog von Ferrata, Leonore von Este-Schwester des Herzogs, Leonore Sanvitale-Gräfin von
Scandiano, Tarquato Tasso-pun humaniteta, Antonio-Staatssekretär

Torquato Tasso

sanjar, živi u nekom svom svijetu i nije spreman da se suoči sa surovom realnošću. Kada

ga je Leonora ovjenčala vijencem nije mogao vjerovati u toliku sreću i na početku nije htio da prihvati jer se
zapravo sam pitao da li ga je zaslužio, ali kasnije je shvatio da ga je ipak vrijedan. Pokazao se kao
temperamentna osoba kada je Antonia izazvao na dvoboj jer je ovaj stavio pod sumnju zasluženost tog vijenca.
Tada se osjećao duboko uvrijeđenim jer je tako i čitava njegova egzistencija stavljena pod sumnju. Potajno je
zaljubljen u Leonoru i posvećuje joj pjesme jer je to jedino, pored njegove ljubavi, što joj može ponuditi.
Smatrao je da ih njih sve veže jedno iskreno prijateljstvo a nije bio ni svjestan da su ostali samo tražili korist od
njega. Kao pjesnik i umjetnik nikada nije bio zadovoljan svojim radom i uvijek je smatrao da djelo nije
savršeno, da ga treba prepraviti ili doraditi. Posebno ga je povrijedilo kad Alphonso nije htio da vrati njegovu
poemu jer on tada nije bio ni zadovoljan sobom a ni svojim djelom.

Leonora od Este

je bila dobra osoba koja je puno propatila u životu, nije se zamjerila nikome i

jednostavno, htjela je da živi u miru. Jedino je u Tassu nalazila utjehu ali i tu je bila malo sebična. Sigurno je
bila svjesna da je Tasso zaljubljen u nju ali u trenutku kada mu je trebala njena utjeha odgurnula ga je i
odbacila od sebe što pravi prijatelji ne rade. Jako ju je potreslo kada su se Antonio i Tasso posvađali jer je to
na neki način poremetilo mir na dvoru koji je njoj tako prijao i pokušala je da ih pomiri. I ona je u Tassa tražila
samo korist, to jest, da joj pruža utjehu i da joj pričinjava radost a nije marila za njegova osjećanja.

Antonio Montecantino

je bio suprotnost od Tassa, on je realista, uvijek je bio svjestan dešavanja oko sebe

i nije dozvoljavao da se desi nešto neplanirano. On je osoba koja čvrsto stoji na zemlj, hrabro se suočavajući sa
životom i realnošću.  Imao je, kako reći, hladan pogled na život, stvari nije uzimao previše ka srcu i trudio se da
uvijek bude pravedan. Kada je prvi put vidio Tassa shvatio je da on ne može da opstane u takvom svijetu i
pokušao je to da mu pokaže ali je to Tasso potpuno drugačije shvatio. Njegova namjera nije bila da ga uvrijedi
već da mu pokaže koliko griješi sa svojim uvjerenjima. On je bio jedina osoba koja od Tassa nije tražila nikakvu
korist i ko je shvatio da su svi prijatelji samo iz koristi. Kasnije je uvidio da je pogriješio, izvinio se i pokazao se
kao pravi prijatelj kada ponudio svoju pomoć Tassu kada su ga na kraju svi odbacili.

Alphons II

je bio vojvoda koji je, naravno, sve radio za svoju korist i za svoje dobro ne obazirući se na

druge i njihova osjećanja.. I sam Tasso je na neki način bio investicija jer će tako njegovo ime biti zapamćeno.
Nije ga bio briga za Tassova osjećanja kada nije pristao da mu vrati poemu na kojoj je toliko vremena radio. On
u Tassu nije vidio prijatelja i surovo ga je odbacio kada je vidio kako Tasso grli Leonoru. To nije bilo dopušteno,
to je bilo protiv svih pravila na dvoru i takvo nešto je moralo biti kažnjeno. Ali svedno, Alphons je dobio poemu
i Tasso mu više nije bio ni potreban tako da je sebi mogao priuštiti  da ga otjera sa dvora, dobio je šta je htio.

Leonora Sanvitale

(Grofica) je takođe u Tassu vidjela način da ostane zapamćena, da njeno ime ostane

zapamćeno vijekovima. Zato je toliko insistirala da Tasso pođe sa njom u Firencu a ne kako je on mislio u Rim.
Bila je ljubomorna na Leonoru jer joj je Tasso posvećivao pjesme i ona je tako postala nezaboravna. Grofica je

1.Elegija: obraća se stijenama, sam u Rimu, lirsko ja se pita kad će opet sresti svoju dragu. Motiv ljubavi se tu
vidi. Zidine su motiv istorijskog rima. Hram amora – motiv ljubaji i mnogoboštva- mitologija grčka.

2.Elegija: lirsko JA je razočarano. Kultura ga prati. Sjevernjački gost je došao u Italiju. Kaže da su svi hladni, a on
želi nekome da da ljubav. Sve se vrti u krug do očaja. Sjevernjaci o politici govore bbesmisleno. Azil mu je
utočište. Amor mu daje azil odn.ljubav u Rimu. Gost je prema rimljanki dobar, ona se raduje što on nije škrt
kao rimljanin, spreman je da joj sve pruži. Majka i kćerka se raduju gostu. On je barbarin, koji vlada tom
rimljankom. Lirsko JA je u Rimu opjevava njeno tjelo i grudi.

5.Elegija: lirsko JA oduševljeno boravkom u klasičnoj zemlji. Čita djela. Opisuje noći sa dragom. On kucka
kexametre po njenim leđima. Iskustvo i učenje u Rimu postiže sa dragom, koja ga postiče na to. Amor daje
svjetlo i sjeća se vremena njeovog triumfa,odn.usluga nekada davno već.pjesnicima iz antičkog doba i tako mu
davao nadahnuće. On sva svoja čula koristi kraj nje, i tako opisuje antičku grčku, znači ne ljube se samo već i
razgovaraju i to je ideal klasične ljepote, razum i čula se vežu. Tu imamo i motive spajanja prošlosti i
sadašnjost, jer je motiv ljubavi preuzet iz prošlosti. Osim toga imamo i motiv ljubavi, antičke istorije,
umjetnosti antike, harmonija čula i razuma ( ličnost), klasični motiv.

„Faust, der Tragödie Erster Teil“

Nastanak: Djelo “Faust I“autobiografsko djelo je prvi dio tragedije o Faustu. To je Getheovo najvažnije djelo, na
kome je, sa prekidima, radio punih šest decenija.

Stoff: Djelo je nastalo po uzoru na knjigu za narod “Priča o doktoru Faustu” iz 1587. godine a objavljeno je
1808. godine.

Sastoji se iz 3 Prologa

1. Hochspiel auf dem Theater

Imamo 3 lika( direktor, pjesnik i komicno lice), javlja se sukob misljenja.

Direktor tezi ka tome da se napise jedno dramsko djelo koje ce zadiviti publiku, Direktor o pjesnistvu gleda
kroz materijalno, bez obzira kakvo je to djelo, da li odgovara normama umjetnosti, on ce dopustiti da se to
djelo izvodi, da sto vise dobije pozoriste, u vidu materijalnih stvari. Svakako ne dolazi mnogo ljudi u pozoriste.
Pjesnik kaze da umjetnost postoji sama za sebe, zeli da djelo koje je umjetnicki opravdano, djelo koje ne sluzi
samo da bi se zaradjivalo na njemu. Komicno lice zeli samo sebe da popularise kao glumca, njega ne zanima
kakvo je djelo, ona kaze da narod treba da se zabavi.

2. Zueignung (drugi prolog)

U ovom prologu se Gete obraca likovima u drami, govori o procesu

stvaranja. Zali za proslim vremenima, o mladosti, prvoj ljubavi, strasti i oprijateljima koji vise nisu tu, koji su
umrli. Oni nece cuti njegove nove pjesme, on sada pjeva drugim osobama, iako mu njihov aplauz budi jos vecu
bol. On svoju bol poistovjecuje sa zvucima Eolsovom harfom. Na kraju kaze: Sve sto posjeduje, gleda u daljini i
sve sto je nestalo, wird zum wirklichkeit.

3. Prolog im Himmel

Imamo 3 arhandjela: Mihael, Rafael i Gabriel. Oni velicaju Boga, dobrotu, sunce,

prirodu koja je velika, to nihovo okruzenje ima daje snagu. Gospod je covjeku dao razum, dao mu je svijetlo,
spoznaju da razmislja. Mefisto govori da vidi samo jad i bol u ljudima, poredi ih sa skakavcem u smislu da bi
stalno nesto da dokuci, da se odovoji, da skace, da ide sto dalje ali se ipak na kraju vraca na zemlju, jer mu je tu
mjesto. On se sazalio na njih. Gospod ga pita za Fausta, koji mu je sluga. Faust ima neku ceznju, hoce vise, ova
zemaljska hrana ga ne hrani, on bi vise i nista ne moze d aga zadovolji. Gospod poredi ljude sa vrtlarem koji
sadi drvece. Gospod vjeruje u ljude. Mefisto moli Boga za dopustenje da Fausta svede na los put, da ga
dovede u iskusenje ( Ti stihovi koji govore o tome je Biblijski motiv: Hiob, odatle je Gete uzeo gradju) Gospod
kaze on moze to da uradi, jer covjek je gresan dok zivi na zemlji. Ako Mefistu neuspije da ga odvede od
praizvora, on ce priznati Boga, kao najveceg stvoritelja, jer On je stvorio covjeka. Bozanska iskra je u ljudima, i
ljudi znaju sta je dobro, a sta lose. Mefisto seraduje jer vjeruje da ce pobjeda biti njegova. Covjek je bice koje