2
1. UVOD
Privatnopravni odnosi koji u sebi sadrže strane ili inozemne elemente iziskuju
primjenu posebnih pravnih pravila, a koja u sebi objedinjuje pravna grana koja se zove
međunarodno privatno pravo. Krajnji cilj međunarodnog privatnog prava nije postizanje
internacionalne stabilnosti privatnopravnih odnosa i pravne sigurnosti subjekata u tim
odnosima. Potreba za postojanjem međunarodnog privatnog prava, kao unutrašnje grane
prava u svakoj zemlji, posljedica je toga da svaka država ima vlastiti pravni poredak, ali
ti različiti pravni sistemi nužno koegzistiraju.
Strani ili inozemni element, tj. međunarodno obilježje slučaja je izvjesna
činjenica ili okolnost koja jedno činjenićno stanje ili jedan već oformljen privatnopravni
odnos vezuje sa stranim suverenitetom. Međunarodno privatno pravo, dakle bavi se
odnosi sa međunarodnim elementom, a koji se u našoj teoriji javlja i pod drugim
nazivima kao što su strani element, inozemni element, međunarodno obilježje itd., a koji
označava istu pojavu tj. činjenicu da se pored elemenata koji su vezani za državu sada
javljaju u činjeničnom sklopu i drugi elementi vezani za neku drugu, stranu državu.
Bitno je istaći da postojanje bilo kojeg stranog elementa u određenoj konkretnoj situaciji
i u bilo kojem intenzitetu dovoljan je i neophodan razlog da se na konkretan slučaj
primjenjuju odredbe o rješavanju predmeta sa elementom inozemnosti, odnosno odredbe
o međunarodnom privatnom pravu.
Prije nego što bi nadležni organi u Bosni i Hercegovini (organ uprave ili sudovi)
odredili koje će pravo biti primijenjeno u pogledu uvjeta za zaključenje barka ili njegov
razvod sa elementom inozemnosti, kao i kod poništenja braka, dodjele djeteta na
starateljstvo, itd. postavlja se pitanje ima li stranac uopće (podrazumijeva se da je jedna
od sukobljenih strana – stranac) pravo da stupi u brak ili da se oslobodi bračnih dužnosti
putem zakona koji važe u BiH ili da stupa u druge porodičnopravne odnose u našoj
zemlji. Odgovor na ovo pitanje daju norme o pravima stranaca da stupaju u
privatnopravne tj. porodičnopravne odnose u domaćoj državi. Odnosno, pod pojmom
„mogućnost primjene stranog prava“ treba razumjeti određivanje da li na kontretni
odnos sa inozemnim elementom može i pod kojim uvjetima biti primjenjeno strano
pravo ili će se pak, primijeniti pravo domaće zemlje.
4
stupi u brak, te sa svoje strane da ne postavlja nikakave posebne uvjete s obzirom na
svoje stvojstvo „stranca“.
Izvjesna odstupanja od ovog principa, tj. principa da je pravo stranca na brak
njegovo opće pravo, postojala su u nekim zakonodavstvima u određenom periodu poslije
II svjetskog rata, koje je bilo usmjereno na zaštitu statusa domaćih državljana
4
. U
današnje vrijeme, povećana opreznost u ovoj oblasti može se pravdati u slučajevima
npr. kod zaključivanja braka radi olakšanog sticanja državljanstva.
4
Varadi, T., Bordaš, B., Knežević, G., Međunarodno privatno pravo, Forum, Novi Sad, 2001. Str. 444
-
„Pravna histroija bivše Jugoslavije poslije II svjetskog rata, tako bilježi neka ograničenja u
pogledu prava stranaca da zaključe brak u Jugoslaviji. Ova su ograničenja bila uvedena
Izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o braku iz 1948. godine, ali su ostala na snazi samo
veoma kratko, tj. do Izmejna i dopunma OZB iz 1951. godine.
5
2. PITANJE BRAKA U RJEŠAVANJU SPORA SA INOZEMNIM
ELEMENTOM
Porodičnopravni odnosi sa stranim elementom čine jednu od najzanimljivijih, a u
praksi jednu od naučestalijih i najvažnijih odlasti međunarodnog privatnog prava. U
ovom domenu ne postoje toliko snažni interesi za unifikacijom pravila ponašanja kao što
je to kod recimo kupoprodaje ili drugih ugovora na koje se oslanja međunarodni promet
dobara. Do približavanja normi dolazi uglavnom po onim pitanjaima koja više ili manje
reguliraju neravnopravan odnos polova u pojedim zakonodavstvima usljed jakog uticaja
kulturnog nasljeđa ili vjerskih shvatanja ili kod dikriminacije djece rođene van braka.
Govoreći o tendencijama i konvergentnim kretanjima, moglo bi se pomenuti i to da je
sve manji broj zemalja koje ne poznaju ustanovuu razvoda braka, a u zemljama koje
znaju za razvod novi propisi ga najčešće i olakšavaju. Posljedica ove pojave jeste
dodjela djeteta na čuvanje i vaspitanje koja proizvodi sve veće i odvođenje djece
(otmicu). Razmjere te pojave bile su tolike da su dovele do usvajanja jedne od
najuspješnijih Haških konvencija u historijatu Haške konvencije za međunarodno
privatno pravo, a to je:
-
Konvenica o građanskopravnim aspektima međunarodne otmice djece iz 1980.
godine, ratifikovana je u 69 zemalja, što sa svoje strane govori u prilog
unifikacije određenih pravila koja se tiču porodičnopravnih odnosa na
međunarodnom planu.
Na dalje, brak je ustanova koja je pod posebnom zaštitom države, jer je od
društvenog i javnog interesa i interesi koji se vežu za njega nalažu da odnosi koji
proizlaze iz bračnog odnosa budu prepušteni volji njegovih učesnika. U pogledu
punovažnog nastanka braka država propisuje uvjete, kako materijanle tako i formalne,
koji imaju za cilj da eliminišu sve one brakove koji ne odgovaraju nazorima konkretne
društvene zajednice. Kod brakova sa inozemnim elementom neminovne su razlike u
nacionalnim pravima. Izgledi za postizanjem ‘’harmonije zakona’’ u ovoj oblasti
međunarodnog privatnog prava su najmanji. Matrimonium claudicans ili šepajući brak je
