Evropski univerzitet u Tuzli
Pedagoški fakultet
Odsjek: Razredna nastava-opšti smjer
Seminarski rad:
Empatija
Profesor: Student:
Prof.dr.Esed Karić Edina Demirović, prof
Tuzla, decembar 2015.god.
1. Uvod
Empatija dolazi od grčih riječi „empaso“ i „pathe“= što znači osjećaj ili uživljavanje.
Termin potiče iz estetike. Nemački filozof i psiholog Teodor Lips (Lipps) je uveo izraz
uživljavanje (njem. Einfuhlung), u engleskom prevodu empatija, da bi njime označio
"unošenje" (putem intuicije i motorne mimikrije) vlastitih stavova i osjećanja u neko
umjetničko djelo ili prirodnu pojavu (natmuren oblak, vedar dan itd.).
Empatija podrazumijeva emocionalno stapanje osobe sa objektom svog estetskog doživljaja.
Mada je za pojavu uživljavanja paradigmatična empatija u recepciji umjetničkog djela, po
Lipsu, ova pojava je opštija i javlja se i van sfere umetničkog.
U psihologiji, termin se upotrebljava da označi proces neposrednog uživljavanja u
emocionalna stanja, mišljenje i ponašanje drugih ljudi. Empatija predstavlja neposredno
saznanje osjećanja, želja i namjera drugih ljudi, za razliku od
simpatije
koja podrazumijeva
saživljavanje sa osjećanjima bliskih ljudi, saučestvovanje u emocionalnom stanju drugih. Npr.
kada putem empatije otkrivamo strah ili bol drugog lica, mi prvenstveno znamo šta oni
osjećaju, a kada preko
simpatije
doživljavamo ova osjećanja koja imaju nama draga lica (brat,
sin, žena), tada i sami proživljavamo, osjećamo strah ili bol.
U psihoanalizi i psihoterapiji uopšte, empatija kao sposobnost da "budemo drugi" jeste
nesvjesni kanal komunikacije terapeutovog predsvjesnog i nesvjesnog sa nesvjesnim
pacijentom. Po Frojdu, empatija je derivat procesa identifikacije sa objektom. Neki klinički
psiholozi razlikuju imitativnu i projektivnu empatiju. H. A. Mari (Murray) se zalaže za
primjenu kritičke empatije u kliničkoj psihologiji.
(https://sh.wikipedia.org/wiki/Empatija,12.12.2015, 14:00 )
Neke od definicija empatije su:
- Empatija je nesvjesno znanje o tome što drugi osjeća. Ona pripada izvornim osobinama
ljudske duše.
- Empatija je sposobnost uživljavanja u emocionalna stanja druge osobe i razumijevanje
njenog položaja (npr. patnje, ugroženosti) na osnovi percipirane ili zamišljene situacije u
kojoj se ta osoba nalazi. Uživljavanje npr. u socijalne uloge drugih.
- Empatija je osnovni preduvjet društvenosti, tj. socijalizacije.
- Empatija je jedini način kako je moguće steći bilo koje mišljenje o duševnom životu drugih.
- Empatija je emocionalno saznanje, zamjenička introspekcija, po Kohutu, empatija je
mišljenje sebe u drugom.
- Empatija je, (prvenstveno je to kognitivni proces), intelektualno shvaćanje vlastitom "jastvu"
stranih doživljaja u drugima, neka vrsta intelektualne identifikacije, praćena emocijama (koje
nisu istovrsne onima koje doživljava osoba sa kojom se simpatizira.
2
Do druge godine djeca počinju da uviđati da se osjećanja drugih razlikuju od njihovih i
postaju osjetljivija na nagovještaj osjećanja druge djece. Kasnije u djetinjstvu uznapredovala
empatija se pojavljuje kada djeca mogu vidjeti nevolju kod drugih i izvan trenutne situacije. U
pubertetskom dobu, tinejdžeri mogu osjetitit emoatiju prema socijalnim slučajevima, i često
svoju brigu demontsriraju načinom odjevanja, mitinzma i radom za dobrobit zajednice.
Kada je upitanju razvoj empatije kod djece i da li se empatija jednako razvija kod svakoga
djeteta, lako je odgovoriti i objasniti da ne postoje dva indetična djeteta, tako da se ni kod
dvoje djece empatija ne razvija podjednako.
2.2. Kako roditelji mogu razviti empatiju kod djece
Postoji nekoliko načina na koje roditelji mogu pomoći svojoj djeci pri razvoju empatije:
- Disciplina
Naučnici znaju da je razlika u empatiji među djecom uveliko povezana sa načinom na koji su
disciplinovana. Udaranje, pljuskanje, omalovažavanje, kritikovanje su prepreke u razvoju
empatije. Korištenje nenasilnih, odgajateljskih, empatičkih načina za diciplinu je korak koji
vodi u dobrom pravcu.
- Pokazivanje osjećanja
Djeca imaju pravo da pokažu kako se osjećaju, a ono što treba da nauče jeste kako na pravi
način izraziti ta osjećanja. Nesuosjećajni roditelji, koji djeci pri iskazivanju njihovih emocija
govore da prestanu plakati, da ne pokazuju nezadovoljstvo, samo uče djecu da izbjegavaju
pokazivanje pa možda čak i osjećanje određenih emocija.
- Prepoznavanjem i podržavanjem osjećanja djeteta
Kada djeca izraze osjećanja, roditelji trebaju da prepoznaju i podrže to što osjećaju.
4
Npr:
Majka: „
Selma izgledaš tako žalosno. To što si izgubila igračku je veoma tužno
.“
Rezultat toga je da se Selma osjeća uvaženom jer su i njena osjećanja podržana. Majka je
poštovala njena osjećanja i dozvolila joj da prihvati tugu i da se nosi s njom.
- Izražavanjem empatije
Kada roditelji iskazuju empatiju, oni uče svoju djecu brižnom načinu reagovanja na tuđu
nevolju.
- Razvijanje porodičnog osjećaja moralnosti
Roditelji treba da uče djecu da su određena ponašanja moralno ispravna ili pogrešna. Danas
naučnici vjeruju da se korjeni morala nalaze u empatiji, jer suosjećanje s nekim može
spriječiti (umanjiti) patnju te osobe.
- Utjecaj ponašanja
Roditelji trbaju da pomognu djeci da shvate uzročno- posljedični koncept empatije. Kada se
djeca ponašaju na određen način, to njihovo ponašanje je uzrok reakcije kod nekog drugog.
- Posmatranje druge
Kada je roditelj sa dijetom u radnji ili skupa gleda televizor, onda kada je pogodno treba da
ukaže na ono što su zapazili i zatraže od djeteta da da svoje mišljenje.
- Porodična pravila
Bez udaranja, štipanja i uvreda - to su stvari koje treba da budu na listi pravila svake
porodice. Roditelji koji brinu uče djecu da budu brižna.
- Učiti djecu da brinu o ljubimcima, biljkama i predmetima
Hranjenje ljubimaca, zalijevanje biljaka, tretiranje igračaka i drugih predmeta sa poštovanjem
su odlični načini za podučavanje empatije. Briga za druga živa bića i predmete također može
smanjiti suparništvo među djecom.
- Neverbalni znakovi
Djecu treba učiti da obraćaju pažnju na neizgovorene nagovještaje raspoloženja kod drugih
ljudi. Pošto je najveći dio komunikacije neverbalan, suosjećajna djeca su ona koja pravilno
tumale kako se drugi sojećaju.
- Učiti djecu da dijele
Dijeljenje je jedan od važnijih aspekata ponašanja koji djeca nauče tokom djetinjstva. U ranim
godinama za djecu je vrlo teško dijeliti stvari jer se tada bore između gomilanja svega i
svačega i želje da udovolje svojim roditeljima koji od njih traže da se odreknu svojih
dragocjenosti.
Kako djeca razvijaju osjećaj povjerenja u svijet tako shvataju da odricanje od nečega nije
vjećno, nego privremeno. Nakon kraćeg vremena ono čega su se odrekli dobiće natrag.
Imamo na umu nekoliko stvari o dijeljenju:
- posudi predmet koji pripada nekom drugom
- ne moraju se sve stvari dijeliti
(Miller (2000), Komunikacija sa djecom, Sarajevo, str:32)
5
