Visoka tehnička škola strukovnih studija

Seminarski rad iz menadžmenta kadrova

Tema:Motivacija i ocenjivanje kadrova

2

Uvod

Pojam menadžmenta ljudskih resursa

Menadžment ljudskih resursa je oblast nauke o organizaciji koja se bavi proučavanjem svih 

aspekata zaposlenosti u organizaciji.

Pristup   upravljanju   koji   je   nazvan   «menadžment   ljudskih   resursa»   (human   resource 

management) u teoriji (pre svega američkoj) se pojavljuje osamdesetih godina prošlog veka. Do 

tada se uglav nom govorilo o personalnom menadžmentu. Promena naziva je suštinski označila i 

kvalitativno novu fazu u razvoju ove discipline – težište se pomera sa kontrole troškova rada na 

shvatanje ličnosti zaposlenih i njihovih sposobnosti kao važnog resursa u organizaciji i davanje 

strateškog značaja i uloge upravljanja tim resursima u organizaciji.

 

Nastanak profesije pratilo je i živo interesovanje američkih naučnika, pa se početkom 20-ih 

godina   XX   veka,   pojavio   veliki   broj   radova,   čiji   su   autori,   slično   kao   kod   škole   „naučnog 

upravljanja“, bili praktičari - bavili su se istraživanjem potencijalnih rešenja za goruće probleme 

u praksi, drugim rečima postojala je tesna veza između nauke i prakse.I pored toga, u ovom 

periodu menadžment ljudskih resursa postaje prepoznatljiva naučna disciplina. 

Kolektivno   pregovaranje   –   javlja   se   kao   logična   posledica   intenzivnog   sindikalnog 

organizovanja radnika, u prvo vreme često kroz štrajkove, što je pokrenulo i nastanak 

radnog zakonodavstva;

Naučno upravljanje - stavilo je akcenat na studije pokreta i vremena kako bi se povećala 

produktivnost, ali i na uvođenje različitih koeficijenata nagrađivanja zaposlenih prema 

učinku;

Razvoj   industrijske   psihologije-njen   doprinos   se   vezuju   za   značaj   analize   posla   i 

sposobnosti   koje   se   zahtevaju   na   određenom   radnom   mestu   kao   i   testiranje   stavova 

pojedinaca, a kasnije i za primenu testova inteligencije (prvenstveno za potrebe vojske), 

testova ličnosti i interesovanja zaposlenih;

background image

4

MENADŽMENT LJUDSKIH RESURSA I LJUDSKO PONAŠANJE U ORGANIZACIJI

Organizaciono   ponašanje   je   područje   organizacije   koje   proučava   ponašanje   ljudi   u 

organizacijama,od   nivoa   pojedinca,preko   radnih   grupa   i   timova,do   najšireg   nivoa,kakav   je 

organizacija kao celina.To znači da se ponašanje ljudi u organizacijama izučava na tri nivoa, i to: 

individualnom, grupnom i organizacionom.

Organizaciono   ponašanje   uključuje   izučavanje   niza   organizacionih   koncepata   i   na   njima 

zasnovanih aktivnosti koje omogućavaju razumevanje ponašanja ljudi u organizaciji i promenu 

tog ponašanja od strane menadžera.

Čovek u organizacionu sredinu dolazi sa svojim ličnim osobinama i iskustvom. Zaposleni sa 

okruženjem uspostavlja interakciju koja rezultira individualnim ponašanjem. Lideri i menadžeri 

oblikuju   ponašanje   zaposlenih   kroz   menjanje   individua   i   menjanje   situacije.   Poznavanje 

ponašanja   zaposlenih   u   organizaciji   ima   za   cilj   da   se   omogući   razumevanje,   predviđanje   i 

kontrola ponašanja zaposlenihNauka o ponašanju zaposlenih usmerena je u pravcu poboljšanja 

međuljudskih odnosa i uslova rada sa povećanjem radnih efekata. Da bi lideri mogli da utiču na 

ponašanje zaposlenih oni moraju dobro poznavati lične karak teristike zaposlenih i šta je to 

značajno   uticalo   na   tako   ispoljena   ponašanja.   Na   ponašanje   zaposlenih   u   organizaciji   utiču 

mnogi činioci,od kojih su najznačajniji:

Opažanje

.   Pravilno   opažanje   zaposlenih   od   strane   lidera   je   veoma   značajno. 

Opažanjem je potrebno stvoriti jednu celinu o čoveku. Uzimajući u obzir situaciju i 

uslove potrebno je opažanje njihovih emocija, akcija,motiva i osobina ličnosti.

Znanje

. U savremenim organizacijama pored znanja o radu potrebna su i znanja o 

zaposlenima   i   organizaciji.   Znanje   o   radu   svakog   pojedinca   doprinosi   boljem 

obavljanju posla i boljem međusobnom razumevanju. Znanje lidera o zaposlenima 

doprinosi pravovremenom preduzimanju mera na planu njihovog osposobljavanja. 

Motivacija

. Najznačajniji činioci motivacije su ljudske potrebe od čijih zadovoljenja 

zavisi i stepen motivacije zaposlenih.

5

Status   pojedinca

  u   organizaciji   predstavlja   pozicija   kojom   su   određena   prava, 

obaveze, dužnosti, odgovornosti, imunitet i neka ograničenja u ponašanju. Izvori 

statusa   su   posao,   organizacioni   nivo   i   sama   ličnost   (starost,   obrazovanje,   staž   u 

organizaciji, stručnost, religija, društvenost i slično). 

Uticaj na ponašanje zaposlenog definisana je pravilima organizacije.

Moć je sposobnost pojedinca da utiče na ponašanje drugih. U teorijama ponašanja smatra se da je 

moć pojedinca daleko šira od one koja je formalnom organizacijom određena. Korišćenje moći u 

radu organizacije može imati i pozitivne i negativne konotacije. 

Grupa

. Šein definiše psihološku grupu kao određen broj ljudi koji su u međusobnoj 

interakciji, svesni su i prihvataju jedan drugoga i razumeju se i prihvataju kao grupa, 

imaju zajednički interes ili cilj. 

Komunikacije

 su veoma značajne za funkcionisanje cele grupe i organizacije. Da bi 

se uspostavili dobri odnosi u radnoj grupi, mora se uspostaviti dobra komunikacija 

među njenim članovima, odnosno komunikacija mora da bude dvosmerna. 

Upravljanje   treba   da   bude   u   funkciji   stimulisanja,   usmeravanja   i   motiva   cije 

zaposlenih,   a   radi   ostvarenja   postavljenih   zadataka.   Na   uspeh   u   uprav   ljanju 

zaposlenima utiču mnogi faktori, od kojih su najznačajniji: lider, podređeni, pristup 

upravljanju i način upravljanja. 

Konflikti

.   Najčešći   uzroci   konflikata   su   u   borbi   pojedinaca   za   razne   vrednosti   u 

organizaciji kao što su: vlast, moć, novac, položaj i slično. Konflikt se dele prema 

akterima   koji   u   njima   učestvuju   na:   intrapersonalne   konflikte,   konflikte   uloga, 

interper sonalne konflikte, konflikte u grupi i međugrupne konflikte.

Participacija radnika

. Participacija se definiše kao mentalno i emotivno uključivanje 

ličnosti u grupnu situaciju koja ga podstiče da doprinese grupnim ciljevima i da deli 

odgovornost sa njima. Participacija funkcioniše ukoliko postoji interakcija između 

radnika sa jedne strane i rukovodilaca sa druge strane i tada je nivo produktivnosti 

veći.

Želiš da pročitaš svih 16 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti