ASERTIVNA KOMUNIKACIJA

„Ljudska opcija“

Štagod mi činili, drugi ljudi i život stavljaju pred nas uvek nove probleme. Nije teško, posebno ako je u 
našem životu upravo aktuelan konflikt ili neki drugi problem, „skliznuti“ u zaključak da je takav način 
života nezdrav ili neprirodan. Ako nam se učini da kao takav nije vredan življenja, možemo biti sigurni 
da je to posledica naše lične neadekvatnosti da se nosimo sa problemima, a ne posledica života sa 
drugim ljudima, jer naši su preci opstali i razvijali se ne uprkos problemima, već upravo zahvaljujući 
njima. Da nije tako,  ljudska vrsta bi davno izumrla. Nasuprot tome, postali smo jedan od 
najsposobnijih, najadiptivnijih bioloških organizama koji je evolucija ikada stvorila.

Poput životinja i čovek poseduje mehanizme „bori se ili beži“ kada je suočen sa problemom. Ove 
reakcije su urođene, programirane u nama i svim živim bićima i predstavljaju veoma efikasan način za 
prevazilaženje konflikta među životinjama. I mi koristimo ove tehnike, takođe bežimo ili se borimo 
jedni sa drugima, ponekad otvoreno, ali češće prerušeno. Doduše, osim tih mehanizama koji su nam 
ostali u nasledstvo od naših predaka,  današnji čovek poseduje „veliki novi verbalni mozak“- koji je 
dodan tokom evolucije preko našeg primitivnog, životinjskog mozga. Sa ovim dodatkom mi smo 
dobili i treću opciju, onu koja nas razlikuje od životinja – mogućnost da probleme rešimo 
komunikacijom, da radimo zajedno kada se pojavi konflikt ili problem.

Dakle, iako imamo mogućnost da se borimo ili bežimo, mi nismo instiktivno primorani na to. Umesto 
toga, mi možemo da iskoristimo našu „ljudsku opciju“ i da, razgovarajući s drugima prevaziđemo 
problem. Iako beg i borba ne predstavljaju znak bolesti ili maladaptibilnosti, oni nam, u svetu u kom 
danas živimo nisu od velike koristi – naši uobičajeni problemi ne zahtevaju ni bežanje, ni borbu. 
Većina naših problema dolazi od drugih ljudi i iz odnosa sa drugim ljudima, gde su ta dva primitivna 
odgovora beznačajna u poređebju sa „ljudskom opcijom“- asertivnošću!

Doduše, primitivni mehanizmi borbe i bega interferiraju sa našim verbalnim sposobnostima nošenja 
sa problemima. Kada smo uplašeni ili besni, naši niži, primitivni centri u mozgu isključuju većinu 
operacija našeg novog ljudskog mozga. Snabdevanje krvlju se automatski preusmerava sa mozga na 
mišiće da bi ih pripremilo za fizičku akciju.  U tom trenutku, naš novi mozak je blokiran za akciju. Ako 
nam, da bismo preživeli, ne preostaje ništa drugo osim da trčimo koliko nas noge nose ili da se 
borimo iz sve snage, ova blokada nije problem. Ali naši uobičajeni, svakodnevn problemi retko 
zahtevaju jednu od ovih opcija.

 (Da li se onda može reći da je asertivna komunikacija trening kojim učimo naš „novi mozak“ kako da 
vlada nižim, primitivnim mehanizmima nošenja sa problemima?)

ŠTA JE ASERTIVNOST?

to assert, englski, v (glagol) = izjaviti, izneti (mišljenje), braniti...

assertive, engleski, adj (pridev)= uporan, samosvestan, samopouzdan

Asertivnost (Assertiveness, engleski) je psihološki pojam koji je teško prevodiv na srpski jezik. Ovaj 
termin se kod nas koristi u izvornom obliku, a paralelno se korite izrazi kao što su: samopotvrđujuće 
ponašanje, zauzimanje za sebe, samopouzdano izražavanje.

Definicija (Lange & Jakubowski, 1976): "Izražavanje misli, osećanja i uverenja na direktan, iskren 
(pošten) i socijalno adekvatan način uz uvažavanje prava drugih ljudi. 

ASERTIVNOST prema pomenutim autorima uključuje:

-  Poštovanje, ali ne i snishodljivost iz ubeđenja da druga osoba ima veću vrednost i prava, zato što je 
u ulozi moći, iskusnija, učenija, drugog pola, nacionalnosti ili rase. 

-  Asertivna poruka izražava, opisuje osobu i izrečena je bez dominiranja, ponižavanja ili degradiranja 
drugoga.

-  Asertacija uključuje samopoštovanje koje je jednako poštovanju prava i vrednosti druge osobe. 
Dakle, asertivna osoba zauzima egzistencijalnu poziciju Ja sam vredna osoba, Ti si vredna osoba. 

-  Asertivna osoba u komunikaciji poštuje mišljenja i stavove drugoga, ali to NE ZNAČI da se slaže sa 
njima.

-  Asertivno ponašanje je vrsta samopotvrdnog ponašanja, odnosno, osoba na taj način čuva svoje 
granice i dostojanstvo u situacijama kada postoji realna opasnost da bude izmanipulisana, 
zloupotrebljena ili iskorištena.

Asertivni ljudi imaju aktivn odnos prema životu. Asertivna osoba govori

1) jasno

2) glasno

3) bez dvoumljenja

Asertivna poruka izrečena sagovorniku je bez dominiranja, ponižavanja ili degradiranja drugih. 
Asertivno ponašanje je konstruktivno, usmereno na uklanjanje prepreka koje onemogućavaju kontakt 
sa drugima i smanjuje opasnost od pogrešnog shvatanja situacije.

Ali, asertivnost ne podrazumeva samo način ponašanja već i to kako se osoba oseća. Odsustvo 
osećaja krivice i straha i osećaj da se postupa ispravno, čine emocionalnu komponentu asertivnosti. 
Emocionalni odnos prema socijalnim situacijama zapravo i određuje kako će se neka osoba ponašati. 
Dakle, asertivno ponašanje se može objasniti i kao ponašanje suprotno inhibiranom ili anksioznom 
ponašanju.

Asertivni ljudi:

    -češće od drugih dobijaju ono što žele

    -poštuju sami sebe i svoju energiju

    -znaju da se kontrolišu

    -znaju kako da saniraju stres

    -veruju u mogućnost razrešenja konflikta i snalaze se u konfliktu

    -ne boje se da iskazuju svoje neslaganje

    -imaju više poverenja u sebe i druge

background image

Asertivno ponašanje ne garantuje 100 % ostvarenje ciljeva, namera ili želja.

Dakle, cilj asertivnosti nije zagarantovan uspeh  i ekskluzivna borba za svoja prava, niti postizanje 
prednosti u odnosu na druge. Zbog toga Jakubovska predlaže upotrebu termina odgovorna 
asertacija. Time se naglašava kooperativnost, timski rad, međusobno podsticanje, otvorena 
komunikacija, uvažavanje sebe i drugih ljudi. 

Asertivnost NIJE Otvorenost po svaku cenu

Asertivnost ne podrazumeva izražavanje svega što mislimo i osećamo, po svaku cenu. 

Važan segment asertacije je stepen asertacije (“jačina” asertivnog odgovora) i njena uvremenjenost. 
Pri tom ne zaboravljamo da voljno odlaganje asertivnosti nije izbegavanje da budemo asertivni, tj. 
nije pasivnost, već odgovornost.

Asertivnost NIJE Istrajnost po svaku cenu

Iako asertivnost podrazumeva borbu za svoje pravo i neodustajanje od onog što nam je važno ili 
potrebno, važno je imati na umu da tokom komunikacije možemo čuti argumente druge strane, steći 
više uvida u potrebe i želje našeg sagovornika, te u skladu s tim redefinisati svoje potrebe, želje, 
viđenje neke situacije ili mišljenje. 

To nije odustajanje ili predaja pred “jačim” usled naše pasivnosti, već voljni čin, odluka

RAZLIKA IZMEĐU ASERTIVNOSTI I AGRESIVNOSTI 

Kod nas se često brkaju pojmovi asertivnosti i agresivnosti. Nije retko čuti izjavu “Danas moraš biti 
agresivan ako želiš da se izboriš za sebe.”  Glavna je razlika u tome što asertivna osoba ne ostvaruje 
svoja prava i interese tako što neopravdano šteti drugim ljudima, dok agresivna osoba upravo to radi. 
Asertivna osoba shvata da će uspeti da ostvari ono što želi i da će biti zadovoljna,  ali ne tako što će 
druge učiniti nezadovoljnima. 

 U asertivnoj komunikaciji osoba istupa sa svojom željom a ne zahtevom, naglašava se 
kooperativnost, timski rad, medjusobno podsticanje, otvorena komunikacija, uvažavanje sebe i 
drugih ljudi. 

POREKLO NEASERTIVNOSTI

Neasertivnost nije karakteristika koja se spontano pojavljuje u adolescenciji ili u odraslom dobu. 
Neasertivnost je velikim delom naučeni obrazac. Kao deca mi smo prirodno asertivni. Jasno, glasno 
izražavamo svoje potrebe, i izražavamo ih vrlo uporno. Naš prvi akt nakon rođenja je protest na 
tretman koji smo dobili. Ali tokom odrastanja, da bi kontrolisali našu prirodnu težnju da kažemo 
„Ne“, roditelji su nam nametnuli osećaj krivice. Upotrebljavajući naše emocije za kontrolisanje 
„gnjavatorskog“ ponašanja naši roditelji nisu neizbežno bili nemarni prema našim željama; oni su 
našu asertivnost u tom ranom dobu doživljavali kao inaćenje ili agresivnost koju deca pokazuju kada 

su frustrirana. S druge strane, naši roditelji su upotrebljavali ove metode psihološke kontrole zato što 
su ih njihovi roditelji naučili da se osećaju krivim. Tako je većina ljudske populacije trenirano da bude 
podložno emocionalnoj kontroli od trenutka kada je naučeno da govori i razume druge ljude. Ti 
psihološki konci nas čuvaju od realnih i imaginarnih opasnosti, ali sa druge strane, mi i dalje, kao 
odrasli, živimo sa tim osećajem krivice i anksioznosti, neasertivni.

Kao prvi korak u postajanju asertivnim jeste shvatanje da 

niko ne može manipulisati našim 

emocijama i ponašanjem ako mu mi to ne dozvolimo.

 Problem je što mi vrlo često nismo ni svesni da 

to dozvoljavamo, a ponekad svojim stavom i ponašanjem provociramo druge da manipulišu nama. Da 
bismo sebe učinili što efikasnijim u onemogućavanju manipulacija, mi treba da preispitamo svoje 
naučene dečije stavove i uverenja koji su mnogi od nas izgradili i koji nas čine otvorenim za 
manipulisanje od strane drugih ljudi. Ako se poklopi da mi imamo ista očekivanja prema sebi koja 
prema nama ima manipulator, mi mu predajemo naš integritet i dostojanstvo, našu odgovornost za 
upravljanje našom sopstvenom egzistencijom i kontrolu nad našim sopstvenim ponašanjem.

ABC model

A (activating stimulus)

situacija, aktivirajući stimulus, događaj

Ono što se dogodilo

B (beliefs)

uverenja o događaju

Kako mi vidimo, interpretiramo i procenjujemo taj događaj,

Šta mi mislimo

C (consequences)

posledice

1. emotivne posledice – kako se osećamo

2. bihejvioralne posledice (na planu ponašanja) – kako se ponašamo

Primer: bes, ljutnja

    

A

: neko nije ispoštovao dogovor (partner koji kasni, kolega koji nije uradio svoj deo posla)

    

B

:  drugi ljudi bi morali, trebalo da poštuju dogovor, budu odgovorni, vredni i drugo... Kako može 

tako da se ponaša... Kreten, neradnik... Ne sme tako da me vređa...Odakle joj samo ideja da mi se 
tako obraća...

    

C

:   1. bes, ljutnja

Želiš da pročitaš svih 18 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti