www.BesplatniSeminarskiRadovi.com
Bankarski rizici
Kreditni rizik
ili rizik druge ugovorne strane određuje se kao vjerovatnost da dužnik ili izdavatelj finansijskog
sredstva neće biti sposoban platiti kamatu ili otplatiti glavnicu prema uvjetima utvrđenim u
sporazumu o kreditiranju- sastavni je dio bankovnog poslovanja.
Među rizicima sa kojima se banka suočava, ovo je najvažnija vrsta. Neizvršavanje obaveza od
strane klijenata banke, kao druge strane u kreditnom poslu, ima za rezultat gubitak cjelokupnog
potraživanja.
Osim klasičnih kreditnih poslova, kreditni rizik nastaje kod trgovanja različitim finansijskim
instrumentima na tržištu. Uprkos inovacijama u području finansijskih usluga kreditni je rizik još
najznačajniji pojedinačni uzrok stečajeva banaka. Razlog tome jest što se više od 80% bilanse
stanja banaka u načelu odnosi na ovaj vid upravljanja rizicima.
Kreditni rizik se javlja kad god su bankovna sredstva investirana, izložena, proširena i posvećena.
Kreditni rizik se može pronaći u: kreditima, investicijskom portfoliu, bankovnim prekoračenjima,
kreditnim pismima.
Kreditni rizik također postoji u različitim bankovnim proizvodima, aktivnostima i uslugama kao što
su: derivati, devizni kurs, gotovinske usluge, trgovinske finansije
.
Ovaj rizik ne postoji kad je riječ o
ulaganju u državne vrijednosne papire ili bankovne depozite čiju isplatu jamči država. Za kreditni
rizik se u engleskoj terminologiji često koristi izraz
default risk
pri čemu default nastaje u tri slučaja
:
• Prvo,ako dužnik ne izvrši plaćanja po kreditnom ugovoru ni posle najmanje tri mjeseca od
momenta dospijeća
• Drugo, ako dužnik prekrši neku od zaštitnih klauzula u kreditnom ugovoru tada se automatski
pokreću pregovori između banke i dužnika u protivnom banka zahtjeva da dužnik momentalno
vrati cijeli dug.
•
Treće, ekonomski default nastaje kada ekonomska vrijednost aktive dužnika padne ispod
vrijednosti njegovog duga. Ekonomska vrijednost duga predstavlja vrijednost očekivanih budućih
novčanih tokova diskontovanih na sadašnji momenat putem odgovarajuće diskontne stope.
Naime, ako tržišna vrijednost aktiva dužnika padne
ispod tržišne vrij. obaveza to znači da su sadašnja očekivanja budućih novč tokova takva da se dug
ne može vratiti.
Operativni rizik
Baselski odbor za nadzor banaka definira kao rizik gubitaka koji proizlaze iz neprimjerenih ili
pogrešnih unutrašnjih procesa , ljudi i sistema ili zbog vanjskih događaja. Ova definicija uključuje
pravni,ali isključuje strateški rizik. Strateški rizik je potencijalni gubitak koji se može pojaviti uslijed:
- vođenja neefektivne poslovne strategije,
- odsustva integrisane poslovne strategije,
- nemogućnosti i nesposobnosti da se integrišu te strategije
1
- nemogućnosti i nesposobnosti da banka prilagodi svoje strategije promjenama koje nastaju u
posl. okruženju.
Banka preuzima strateški rizik kada ulazi u nove poslovne aktivnosti ili kada mijenja način na koji
trenutno izvršava neku od važnih aktivnosti.
Banka izgrađuje sistem upravljanja operativnim rizikom u skladu sa smjernicama baselskog
sporazuma o adekvatnosti kapitala ( Basell II). Sistem se temelji na prikupljanju podataka koji su
posljedica operativnog rizika ( razvrstanih prema poslovnim linijama i vrstama događaja) i period.
provođenju samoprocjene rizika i kontrola.
Tendencije kao što su povećano korištenje visoko automatizirane tehnologije, porast poslovanja
sa stanovništvom i rast elektronskog bankarstva, sve veće oslanjanje na vanjske izvore i povećano
korištenje razrađenih tehnika za smanjenje izloženosti kreditnom i tržišnom riziku utjecali su na
povećanje izloženosti operativnom riziku.
Operativni rizik banke je usko povezan sa njenim operativnim politikama i procesima i da li ima
adekvatne kontrole. Ovaj rizik je teško mjeriti direktno ali je vjerovatno veći što je veći broj
odjeljenja i filijala, zaposlenih ili kredita insajderima.
Vrste operativnog rizika su: unutrašnja prevara, vanjska prevara, radno pravo i sigurnost na radu,
odnosi sa klijentima i proizvodi, štećenja fizičke imovine, prekidi u posl. i pad sistema, izvršenje
isporuka i uprav procesima.
Tržišni
je rizik rizik koji neka banka može snositi uslijed nepovoljnih kretanja tržišnih cijena.
Izloženost takvom riziku može nastati uslijed bančinog poduzimanja namjernih špekulativnih
pozicija ili može proizaći iz bančine aktivnosti trgovanja devizama. Svaki sastavni dio rizika
uključuje opći tržišni rizik i specifični rizik koji nastaje uslijed specifične strukture portfelja neke
banke.
Sve veća izloženost banaka tržišnom riziku uzrokovana je tendencijom raznolikosti bankovnog
poslovanja i njenim razvojem od tradicionalno posredničke uloge prema aktivnostima „ stvaranja
tržišta“ i špekulativnog trgovanja tj. aktivnosti u kojoj banke raspodjeljuju određeni iznos kapitala
za aktiv. namjernog preuzimanja rizika.
VAR je modelirajuća tehnika koja obično mjeri sveukupnu izloženost banke tržišnom riziku te, uz
određeni nivo vjerovatnosti, procjenjuje iznos koji bi banka izgubila da mora držati neku aktivu
tijekom određ. vrem. razdoblja.
Rizik kamatne stope
predstavlja osjetljivost kapitala i prihoda banke na promjene ukamatnim stopama. Kada se
kamatne stope na finansijskom tržištu promjene, to utiče na prihod banaka kao što su prihodi od
kamata po kreditima i vrijednosnicama i na trošak kamata na depozite i ostala sredstva koja je
banka posudila. Također se mijenja tržišna vrijednost aktive i pasive banke mijenjajući tako neto
vrijednost banke. Kamatna stopa bilo bilo kojeg određenog kredita ili vrijednosnice je određena
finansijskim tržištem gdje se banke prilikom odobravanja kredita nalazi na strani ponude a na
strani tražnje se pojavljuju kada nude usluge depozita javnosti ili kad izdaju nedepozitne
zadužnice IOU (pisane dokumente koji daju dokaz o dugovanju) kojim pribavljaju sredstva za
plasmane i različita ulaganja. Većina pojedinih banaka mora biti ona koja prihvaća cijene, a ne
2
Ovaj rizik može biti rezultat ili problema finansiranja ili tržišni likvidnosti rizik. Rizik finansiranja
likvidnosti predstavlja nemogućnost likvidiranja potraživanja ili dobijanja adekvatnog finansiranja
novim zaduživanjem.
Tržišni likvidnosti rizik predstavlja nemogućnost banke da lako kompenzira specifična ulaganja
bez značajnih gubitaka zbog neadekvatne dubine tržišta ili tržišnih poremećaja.
Rizik likv. je najveći kad banka ne može da anticip. nove zajmovne zahtj. i nema pristup novim
izvorima gotovine.
U suvremenim uslovima ovaj rizik ima sekundarni značaj zato što se obično pokriva drugim
instrumentima. Kod ovog rizika banka se suočava sa dva problema: manjkom likvidnih sredstava
ili mogućnošću da na tržištu mobiliše likvidonosna sredstva.
U funkciji planiranja potrebnog nivoa likvidnih sredstava, banke trebaju planirati izvore i strukturu
adekvatnog likvidnog potencijala, i uvezi s tim planirati i kreditnu politiku. Ročnost plasmana,
odnosno kreditnog portfolia je determinisana upravo ročnošću izvora. S obzirom da je ročna
transformacija srestava kod banaka inherentno povezana sa funkcionalnim karakteristikama
bankarskog poslovanja, banke kontinuirano kontrolišu i drže ročnoe
debalanse između izvora i plasmana u okviru propisanih minimalnih limita.
Upravljanje rizicima
UPRAVLJANJE TRŽIŠNIM RIZICIMA
Tržišni rizik odnosi se na rizik gubitka banke usljed nepovoljnog kretanja kamatnih stopa,
deviznih kurseva, cijena dionica i pozicija po derivatnim instrumentima dakle tržišnih varijabli
kod kojih banka ima izloženost. Glavno mjerilo za determinaciju neočekivanog tržišnog
gubitka je metodologija VAR (value-at-risk). To je ustvari procjena potencijalnog gubitka usljed
kretanja tržišnih cijena koja su za banku nepovoljna. VAR izražava maksimalan gubitak banke
ali samo do određenog nivoa povjerenja. Specifičnost regulisanja tržišnih rizika sastoji se u
tome što banke drže obveznice, dionice i devize u znatnoj mjeri kratkoročno pa je stoga
neophodna permanentna revizija njihove vrijednosti na bazi tržišnih cijena.
Kod upravljanja tržišnim rizicima banke mogu da koriste standardnu metodologiju ili svoje
interne modele za evaluaciju tržišnih rizika i za determinaciju formiranja obaveznog kapitala
za pokrivanje tržišnih rizika. Standardna metodologija predviđa obavezni kapital i na devizne
pozicije banaka zbog mogućih promijena deviznih kurseva koji bi bili nepovoljni za banku.
Umjesto standardne metodologije banke mogu da koriste interne modele za mjerenje tržišnih
rizika ukoliko imaju zadovoljavajuće interne sisteme upravljanja tržišnim rizicima s tim da ti
sistemi moraju da budu eksplicitno prihvaćeni od strane supervizorske institucije.
U banci nekada postoji nezavisna služba za kontrolu rizika. Interni modeli mora da sadrže
odgovarajuće limite koji na operativnom nivou ograničavaju izloženost tržišnim rizicima.
Korektivni multiplikator mora da iznosi namjanje 3 a može eventualno da bude povećan na 4
što zavisi od rezultata tzv. Back testinga. Banka mora da ima spreman rigorozan program
stress testinga.
Što se tiče kvantitativnih standarda, banke koje koriste sopstvene interne modele imaju
slijedeće obaveze:
4
- evaluacija VAR vrši se na dnevnoj bazi na nivou 99%;
- statističku bazu na osnovu koje se vrše VAR obračuni mora da iznosi najmanje godinu dana,
s tim da se revizija te baze vrši najmanje u tromjesečnim intervalima;
- supervizorska vlast ne propisuje određeni interni model kojeg se banke moraju pridržavati,
tako da banke mogu da koriste razne modele s tim da budu ispunjeni zahtjevi kvalitativnih i
kvantitativnih standarda. Interni model koji utvrdi banka mora da dobije eksplicitnu
saglasnost supervizorske vlasti.
- Banka mora da sprovodi regularni program back testinga svog internog modela tržišnog
rizika. Zapravo se radi o ex post provjeri efektivnosti internog modela putem upoređenja VAR
procjene rizika sa stvarnim dobicima i gubicima banke.
Back testing treba da pokaže da li je konkretan interni model, koji banka koristi, pouzdano
mjerilo potencijal. gubitaka banke.
PORTFOLIO UPRAVLJANJE KREDITNIM I TRŽIŠNIM RIZICIMA
U praksi je već odavno poznato da koncentracija rizika preko mehanizama diverzifikacije
smanjuje rizike u portfoliju. Na primjer, ako se u portfoliju banke nalazi 5 zajmova datih
raznim kompanijama, rizik portfolija je niži od zbira individualnih rizika. Kvantitativna analiza
ima za cilj da precizno pokaže sniženje portfolija rizika u odnosu na zbir individualnih rizika.
Efekti diverzifikacije na visinu portfolio rizika banaka ili drugih finansijskih institucija mogu se
interpretirati i na slijedeći način. Polazi se od činjenice da svi rizici ne nastupaju zajedno, što je
osnova za stvaranje razlike između visine rizika na nivou individualnih transakcija i na nivou
portfolija. Osnovni faktori koji determinišu rizike na individualnom i portfolio nivou su isti i
visina izloženosti riziku i vjerovatnoća nastupanja gubitka -relacione veze između dva rizika,
koja se nalaze u portfoliju banke, mjere se putem korelacije –1, dok uopšte ne postoje kod
korelacije +1.
UPRAVLJANJE VALUTNIM RIZIKOM
Rizik deviznog kursa ili valutni rizik kod banaka nastaje kada dođe do promjene deviznih
kurseva ukoliko banke imaju neravnotežu devizne aktive i pasive. U savremenom bankarstvu
je valutni rizik znatno porastao prije svega iz razloga što je u procesima globalizacije došlo do
porasta deviznih transakcija ne samo po robnom nego i po finansijskom osnovu. Zapravo se
daleko najveći dio ukupnih deviznih transakcija ostvaruje u vezi sa tokovima kapitala između
zemalja. Masivne devizne transakcije sadrže i odgovarajuće devizne rizike kod banaka
naročito ako banke imaju visoke otvorene devizne pozicije. Najveće američke banke ostvaruju
iz deviznih transakcija čak do 20% svojih ukupnih profita. Kada je u okviru Evropske unije
uveden euro kao
Zajed. valuta to je bio jak udar na profit. banaka jer je znatno smanjen profit iz reduciranih
deviznih transakc.
Kada dođe do promjene deviznog kursa neke valute koja se nalazi u bilansnoj
strukturiposmatrane banke efekti te promjene zavise od dvije komponente. Prvo, da li je i
koliko valuta aprecirala ili deprecirala. Drugo, da li je bilans aktive i pasive u toj valuti pozitivan
ili negativan. Ako dođe do aprecijacije neke valute u bilansu banke posmatrane banke to će
5
