Zagrebačka filološka škola
SADRŽAJ
SADRŽAJ
…………………………….……………………………..
2
RAZRADA PROBLEMA
……………….…………………................3
1.
ILIRIZAM
……………..….…………..…...………………...…...3
1.1.
Ilirizam kao temelj zagrebačke filološke škole ….
…………………......3
1.2.
Društvene prilike
……………………………………………...…….3
1.3.
Nastanak
i
razvoj
ilirizma…………………………
………………….....4
2. HRVATSKI NARODNI PREPOROD………………..…………5
2.1.
Književnost
hrvatskog
narodnog
preporoda………………………………..
5
2.2.
Djela………………………………………………………………………...
7
2.3.
Otpor ilirskom pokretu……………………………………………………...9
3. ZAGREBAČKA FILOLOŠKA ŠKOLA
…………….…………
10
3.1.
Borba filoloških škola……………………………………………………..10
3.2.
Zagrebačka filološka škola ……………………………………………..…11
3.3.
Suton zagrebačke filološke škole………………………………………….15
3.4.
Uzmicanje Zagrebačke filološke škole…………………………………….15
2
Godine 1805. odlukom Sabora u Požunu mađarski jezik postaje službeni jezik, a 1827. on
postaje obaveznim nastavnim predmetom.
Hrvatsko plemstvo je branilo latinski jezik kao službeni, braneći time svoje društvene
položaje. No početkom tridesetih godina pojedina reprezentativna tela u Hrvatskoj, pa i
Hrvatski sabor, bila su spremna da prihvate mađarske planove.
U takvim društveno-povijesnim okolnostima u drugoj polovini tridesetih i četrdesetim
godinama 19. stoljeća javlja se kulturno-književni i političko-socijalni pokret pod imenom
ilirizam.
1.3. Nastanak i razvoj ilirizma
Pod pritiskom Ugarske i mađarizacije tridesetih godina 19. veka kod Hrvata se javlja
književni, kulturni i društveno-politički pokret koji se naziva ilirizam, ilirski pokret, i hrvatski
narodni preporod. Glavni nosilac pokreta je borbeno građanstvo, klasa koja se formirala
unutar feudalne Austrije krajem 18. i prvom polovinom 19. stoljeća u Hrvatskoj.
Glavne vođe su bili
Ljudevit Gaj i grof Janko Drašković
. Gaj je okupio oko sebe mlade i
obrazovane ljude. Bili su uglavnom dvadesetogodišnjaci –
Stanko Vraz, Dimitrija Demeter,
Ivan Mažuranić, Ljudevit Vukotinović, Dragutin Rakovac, Antun Nemčić, Fran
Kurelac, Pavao Štos, Ivan Derkos, Josip Kundek, Antun Vakanović, Antun Mihanović
;
nešto stariji je bio
Antun Mažuranić
. Ilirci su imali minimalistički i maksimalistički
program; prvo – odbranu nacionalne nezavisnosti i očuvanje državne cijelokupnosti, a zatim –
oslobođenje i ujedinjenje sa ostalim Slovenima; najprije na Balkanu, a zatim, na širem
slovenskom planu (s tom je svrhom Gaj putovao u Rusiju 1840). Taj je program sprovođen
pod štitom kulturno-prosvjetiteljske akcije čije se najintenzivnije trajanje može staviti u
period između 1835. i 1848. godine. Pokret se razvio u užoj Hrvatskoj. Srbi i Slovenci su
ostali po strani. Ilircima su pored ideja francuske revolucije, i ideje o sveslovenstvu, uzori bili
Dositej i Vuk. Pokret je zvanično zabranjen 1843. godine.
Predstavnici ilirizma su se u svom radu ugledali na starije hrvatske pisce koji su pisali o
slovenstvu, jugoslovenstvu ili hrvatstvu. Pored toga, naročito su tadašnji češki kulturni radnici
Josef Pavel Šafarik i Jan Kolar bili uzor ilircima. Predstavnici ilirizma su prihvatili ideju Jana
Kolara, češkog književnika, o slovenskoj uzajamnosti. Prema tom učenju svi su Sloveni jedan
4
narod, s četiri narečja – ruskim, češkim, poljskim i ilirskim. Kolar je Ilirima označavao južne
Slovene. Dakle, hrvatski ilirci su hteli da uvedu jedno ime za sve južne Slovene – ilirsko,
verujući, pogrešno, da su svi oni potomci starih Ilira. To su namjeravali da ostvare u prvom
redu pomoću književnosti. Ilirci su se zalagali da se svi južni Sloveni ujedine u jednom
književnom jeziku, štokavskom narječju, na kome su pisali pisci Dubrovnika, na kome su
ispjevane najljepše narodne pesme, za koje se tada borio Vuk Stefanović Karadžić. Zalagali
su se da svi južni Sloveni na zajedničkom književnom jeziku i pravopisu stvore jedinstvenu
književnost, uz jedinstven narodni osećaj.
Pored književnog, ilirizam je imao i društveno i političko obilježje. Njegovi predstavnici su
bili nefeudalci i odbacivali su latinski jezik, jezik povlaštenih klasa, a primat davali dotad
prezrenom narodnom jeziku. Na političkom planu pokret je predstavljao protivtežu
mađarskim nastojanjima za prevlašću. Nastojali su da svojim radom i djelovanjem unesu u
hrvatski narod vjeru u njegovu veličinu kao dela jugoslovenstva i slovenstva.
.Pokret je uspeo da se u svim hrvatskim sredinama
[2]
prihvati jezički standard zasnovan na
novoštokavskim govorima, da se ustanove početne pravopisne i gramatičke norme, da se
odbaci kajkavski književni jezik. Pokret je uspeo učvrstiti nacionalnu svest Hrvata, razviti
književnost na novim osnovama, pa se zato radije govori o hrvatskom narodnom preporodu.
Tim se pojmom, hrvatski narodni preporod, obilježava i književnoistorijsko razdoblje između
1836 (uvođenje štokavskog jezičkog standarda i u severozapadnu Hrvatsku, «Danica Ilirska»)
i 1850. kao prvi period veće epohe u kojoj književnost nastupa prvenstveno u funkciji
konstituiranja moderne hrvatske nacije.
2. Hrvatski narodni preporod
2.1. Književnost hrvatskog narodnog preporoda
Pored ilirizma za označavanje književnoistorijskog razdoblja koristi se i opisni naziv
hrvatski
narodni preporod
. Književnost tog razdoblja odlikovala se izrazito nacionalnom funkcijom.
Književnost je bila u funkciji konstituisanja i odbrane moderne hrvatske nacije. Pokret je
uspeo okupiti veći deo hrvatske inteligencije, i pozivajući se na književnu tradiciju
5
