Sveučilište u Zagrebu
Esej iz kolegija Uvod u etiku
Fakultet političkih znanosti
Akademska god. 2008./2009.
Albert Camus: Mit o Sizifu
Mile Boras
Mentor: Goran Gretić
1. Uvod:
Albert Camus (1913-1960), francuski romanopisac, dramatičar i esejist, rođen u
Alžiru. Godine 1940. Dolazi kao već formiran filozof i književnik u Francusku, gdje se
priključuje Pokretu otpora, a nakon rata aktivno angažira u nizu društvenih i političkih
pitanja; stradao je u naponu stvaranja kao žrtva automobilske nesreće. Književni mu je rad
usko vezan s filozofskim pogledima i dijeli se na fazu “apsurda“ , u kojoj je blizak
egzistencijalizmu, i fazu „pobune“, koja predstavlja njegov raskid s egzistencijalističkim
taborom. U dijelima iz prvog razdoblja (filozofski esej Mit o Sizifu 1942. , roman Stranac
1942. ; drame Nesporazum 1944. Caligula 1944.) odražava osjećaje bespomoćnosti koji je
zahvatio velik dio njegova naraštaja u godinama rata te prikazuje život kao niz apsurda
(patnje, nasilja, zločini, smrt) , pred kojima je čovjek kao društveno biće bespomoćan, ali kao
pojedinac može ipak „ostvariti svoju slobodu“ ako takvo apsurdno stanje svjesno prihvati kao
svoju životnu filozofiju (tzv. Filozofija apsurda) i prestane doživljavati stvarnost kao kroz
prizmu tradicionalnih društvenih i moralnih vrednota. U drugoj fazi Camus pronalazi smisao
čovjekove egzistencije u njegovoj pobuni protiv životnog apsurda i u ljudskoj solidarnosti. Uz
originalne ideje, koje je uvijek najprije izložio u književnom, a tek onda u teoretskom smislu.
Camusovo se dijelo ističe trajnim umjetničkim kvalitetama, izvanrednim stilom i
majstorskom kompozicijom, pa je 1957. nagrađeno i Nobelovom nagradom za književnost.
1
2.2. Apsurdni zidovi
„Poput velikih dijela, duboka osjećanja znače svagda više nego što su svijesna da to
kazuju“ (Camus, 1989. , 22). Ta velika dijela nose sa sobom posljedice kojih one nisu ni
svijesne. U njima se nalazi ogromna osjećajnost, a ta osjećajnost je svijet koji nose sa sobom.
To su svjetovi ljubomore, ambicije, sebičnosti, ili duhovni svijetovi. Isto tako mi ne možemo
poznavati glumca, ali ga u jednom od sto njegovih uloga možemo više prepoznati. Tj. , ta
uloga je najbliža njegovoj ličnosti, onom što ona zaista jest. Dalje, ono što kod apsurdnosti
nalazimo na početku, možemo naći i na samom kraju. Sama apsurdnost ne nastaje kao nešto
veliko, već počinje iz jednoga, nečeg maloga. To je put ka ništavilu, a iz tog ništa izvire
velika riječitost. Pitamo se zašto? Zašto nam svaki dan izgleda jednako kao isti dan u drugom
tjednu. Kada dođemo do tog pitanja nailazimo na dva moguča riješenja, ili se obnoviti,
krenuti nekim drugim putem ili počiniti samoubojstvo. I tako mi živimo iz dana u dan sve dok
ne shvatimo da vrijeme više ne igra u našu korist. Umijesto da iščekujemo budučnost, mi
strepimo, bježimo od nje. I to je apsurd (ne definicija, već osjećaj apsurdnosti) ! I tako ono što
nam se činilo poznatim, ono što je bilo dio nas, nestaje i mi ostajemo sami. I čak onda kad
smo sami, a sebe osjećamo kao tuđinca, nešto što u ogledalu prvi put vidimo, i to je apsurd!
Onda dolazimo do smrti, koja svima ostaje nepoznanica, jer nitko nema iskustva o njoj. A
vrijeme nas zastrašuje zato što je ono činjenično, nitko se ne može boriti protiv njega i ono
nam uspostavlja određene granice. No sada nisu toliko bitni osjećaji aposurdnosti, već
posljedice koje oni donose, a to nas opet dovodi do onog dobrovoljno umrijeti ili ne. A prije
donošenja odluke moramo iznijeti sve argumente. Shvatiti, to znači svesti nešto na ono
ljudsko, ono što je nama spoznatljivo. Jer svijet mačke nije isti kao svijet mravojeda. Kad bi
mi saznali da svijet s nama dijeli našu osjećajnost, onda bi naš duh bio smiren, blažen.
Zapravo, mi možemo spoznati u potpunosti samo dvije stvari, nas same, da opstojimo i svijet
oko nas, da biva. Ali, ja nikad zapravo ne mogu spoznati samoga sebe. Tako i sa svijetom, ja
3
mogu ustvrditi da on postoji, ali nikad ne mogu ustvrditi da je moj. „Svatam da ako mogu,
pomoću znanja, shvatiti pojave i nabrojati ih, ja ne mogu isto tako obuhvatiti svijet“ (Camus,
1989., 31) . Mi se čak možemo truditi saznati, spoznati, ali ćemo uvijek nailaziti na zidove, jer
pokušavamo pomoću opisa, koji je izvjestan, ali nas ničemu ne uči i hipoteza koje teže tome
da nas nauče, ali uopće nisu izvjesne. Mi, dakle, u ovom svijetu možemo imati mira samo ako
odbacimo znanje i življenje. „Htjeti – to znači izazivati paradoks“ ( Camus, 1989., 31) . Nešto
u nama govori nam da je ovaj svijet apsurdan, dok slijepi razum kaže da je sve jasno. Ono
iracionalno u nama bi željelo biti u krivu, tj. Kada bi razum bio u pravu, apsurda uopće nebi
ni bilo, no ono što razum stvara, s time nas i ograničava. Svijet je apsurdan, ja sam apsurdan, i
to je jedina i najjača veza između nas. A ta veza nas veže onako kako dvoje može povezati
mržnja. Iracionalno i racionalno se tijekom povijesti smjenjuju, opovrgavajući se međusobno.
Kritika racionalizma izvršena je toliko puta pa se tu nema šta uraditi, ali ipak se pokušava
poljuljati, a on izgleda kao da ide naprijed. Taj sukob je slika čovjeka koji je razdrt između
svog poziva ka jedinstvu i jasnog sagledavanja zidova koji ga opkoljavaju. Postoji veliki broj
značajnih osoba koji su zaustavili razum i krenuli pravim putem, putem istine (Jaspers,
Haideger, Šestov, itd.). iako su svi oni imali neke svoje ciljeve, svi su počinjali od istog, od
svijeta koji je iracionalan i kojim vladaju tjeskoba i nemoć. Ako proučimo njihovo djelovanje
shvatit ćemo da oni nailaze na ista otkrića.
Haideger gleda ovaj svijet i vidi da jedina stvarnost našeg bića „briga“, a kad strah postane
svjestan samog sebe, pretvara se u tjeskobu, bavio se Kantom, ali samo da bi priznao
ograničenost njegova „čistog razuma“. I na kraju zaključuje da svijet nema više što ponuditi
čovjeku. On nabraja oblike brige: dosadu ako čovijek nastoji brigu potisnuti i strah kad se
razmišlja o smrti. On priznaje apsurdnost ovog svijeta i želi ostati u njemu, naći svoj put.
Jaspers ne nalazi nadu u ontologiji, jer misli da smo izgubili nevinost. On otkriva
nesavršenost ovog svijeta, a iluzija je ono što održava. Nema nadu za ovaj svijet i pokušava
4
stanja i izvjesne stvarnosti, između akcije i svijeta koji je nadilazi. Apsurd se ne nalazi ni u
jednom elementu, već nastaje iz njihovog suočavanja.
Znači, apsurd se ne nalazi ni u čovjeku ni u svijetu, već u njihovoj zajedničkoj prisutnosti, i to
je ono što ih spaja. Dakle, imamo dvije stvari koje se sjedinjuju i stvaraju pojam apsurda. Ti
članovi su nedjeljivi. Apsurd ne može nastati van ljudskog duha, ali ne može ni biti izvan
svijeta. A ako apsurd iziđe iz jednog ili drugog on jednostavno umire. Sad kad pomoću one
metode, koja je za nas istinita, saznajemo što je to apsurd. Sad je pitanje treba li se
samoubojstvo izvesti iz ovog apsurda, jer sad znamo kako da iz njega iziđemo. Uslov je da se
čuvamo onoga što nas uništava, da poštujemo on što smatramo da je bitno u apsurdu. To je
suočavanje i neumorna borba. Ova borba zatjeva potpuno odsustvo nade, stalno uskraćivanje i
svjesno nezadovoljstvo. A sve što ruši ove zahtjeve ruši i apsurd.
„Apsurd ima smisla samo u mjeri u kojoj ga ne prihvatamo.“ (Camus, 1989., 42). Čovjek je
žrtva svojih istina, i kad ih prizna, ne može ih se osloboditi. Čovjek koji je svjestan apsurda ne
može ga se osloboditi. On je čovjek bez nade i budućnosti. On nastoji da izmakne svijetu
apsurdnosti. Tu je stvoren paradoks apsurdnosti. Jaspers ostaje nemoćan da ostvari
transcendentno, nesposoban da ispita dubinu iskustva. U iskustvu nije našao ništa, osim
priznanja svoje nemoći i nikakav izgovor da bi izveo neki princip, pa ipak on iz tog ništavila
izvlači biće transcendencije. On to biće određuje kao „nepojmljivo jedinstvo općeg i
jedinstvenog“. Tako apsurd postaje božanstvo, a nemoć da se shvati, biće koje obasjava sve.
Do ovog se ne može doći logikom, može se nazvati skokom. Jaspers pokazuje neostvarivost
iskustva transcendentnog.
A Šestov rezimira svoju filozofiju dovođenjem boga kao odgovor na sve. Bogu se obraćamo
kad tražimo nemoguće, a za moguće, ljudi su za to dovoljni. Jedini istinski izlaz je onaj kojeg
nema za čovjeka. I on, na kraju otkriva temeljnu apsurdnost cjele egzistencije, i umjesto
6
