Univerzitet u Bihaću
Pedagoški fakultet
Bosanski jezik i književnost
Seminarski rad iz predmeta Svjetska književnost IV
„Alef“ - Borges
Profesor: Dr.sc. Šeherzada Džafić
Studentica: Samra Veladžić
Novembar, 2015
2
Sadržaj
1.Uvod.............................................................................................................................................3
2.Biografija i bibliografija..........................................................................................................4
3.Alef..............................................................................................................................................6
4.Elementi postmoderne u Alefu, komparacija s ostalim pripovjetakama iz
zbirke............................................................................................................................................9
5.Zaključak.................................................................................................................................21
6.Literatura..................................................................................................................................22
4
2. Biografija i bibliografija
Jorge Luis Borges
(Buenos Aires, 24. kolovoza 1899 - Ženeva, 14. lipnja 1986) argentinski
je pisac i jedan od najslavnijih pisaca dvadesetog stoljeća. Najpoznatiji je po kratkim pričama, ali
bio je i pjesnik i esejist. Njegovo puno ime glasi:
Jorge Francisco Isidoro Luis Borges
Acevedo
, ali slijedeći argentinske običaje nikada nije koristio svoje puno ime. U Španjolskoj
Borges postaje članom književne avangarde. Njegova prva pjesma, »Himna moru«, napisana je u
stilu Walta Whitmana i objavljena u časopisu
Grecia
.
Godine 1921. Borges se s obitelji vraća u Buenos Aires gdje donosi doktrinu ultraizma i
započinje svoju karijeru pišući pjesme i eseje koje objavljuje u literarnim časopisima. Njegova
prva kolekcije pjesama Fervor de Buenos Aires objavljena je 1923.
Godine 1923. Borges postaje urednik literarnog dodatka novinama Crítica, i ovdje se pojavljuju
dijelovi priča kasnije objavljeni u
Historia universal de la infamia
(Opća povijest gadosti). Ta su
djela između nefikcionalnih eseja i kratkih priča, jer Borges koristi elemente fikcije kako bi
ispričao istinite priče, kao i literarne fragmente za koje obično tvrdi da su prijevodi dijelova
slavnih ali rijetko čitanih dijela. U godinama koje slijede, radi kao literarni suradnik za izdavačku
kuću
Emecé Editores
i piše tjedne kolumne za
El Hogar
, koji se izdaje od 1936. do 1939.godine.
Na Novu godinu 1939, Borges zadobiva tešku ozljedu glave u nesreći; tijekom liječenja
zamalo umire od otrovanja krvi. Dok se oporavljao od nesreće, počinje pisati stilom po kojemu
je postao poznat i pojavljuje se njegova prva kolekcija kratkih priča,
El jardín de senderos que se
bifurcan
(Vrt razgranatih staza), 1941. Knjiga uključuje priču El sur, djelo u koje su uklopljeni
neki autobiografski elementi, kao njegova nesreća, i koje je piscu osobno najdraže. Iako općenito
dobro prihvaćen,
El jardín de senderos que se bifurcan
nije osvojio nagrade niti je zadobio
priznanja koja su mu mnogi predviđali. Ocampo je posvetio velik dio lipanjskog izdanja
Sur
Reparaciji za Borgesa.
Kad je ostao bez posla, njegov je vid počeo slabiti, i bez mogućnosti da se uzdržava kao
pisac, Borges započinje novu karijeru predavača. Bez obzira na određenu razinu političkog
5
progonstva, bio je razmjerno uspješan te postaje javna ličnost, dobivši položaje predsjednika
(1950 - 1953) Argentinskog društva pisaca i profesora engleske i američke književnosti (1950 -
1955) u Argentinskom udruženju engleske kulture. Njegova kratka priča Emma Zunz postaje
film (pod imenom
Días de odio
, na engleski preveden kao
Days of Wrath
) snimljen 1954, a
režirao ga je argentinski redatelj Leopoldo Torre Nilsson. Oko tog vremena Borges također
počinje s pisanjem scenarija.
Godine 1955, na inicijativu Ocampa, nova protuperonistička vojna vlada postavlja ga na čelno
mjesto Nacionalne knjižnice. Do tog vremena, već je potpuno oslijepio, kao i njegov prethodnik
u Nacionalnoj knjižnici.
Uz kratke priče, po kojima je i najpoznatiji, Borges je također pisao poeziju, eseje,
nekoliko scenarija, i mnogo književne kritike, predgovora, podgovora, uređivao je brojne
antologije te je prevodio s engleskog, francuskog i njemačkog na španjolski. Njegovo sljepilo
(koje se pojavilo u odrasloj dobi, baš kao i kod njegova oca) snažno je utjecalo na njegov kasniji
rad.
Borges je živio kroz veći dio dvadesetog stoljeća, pa je na njega najviše utjecao modernistički
stil pisanja, a posebno simbolizam. Kao Vladimir Nabokov i nešto stariji James Joyce,
kombinirao je interese za svoju rodnu zemlju sa širim interesima.
Naglasak velikog broja priča je na fantastičnoj radnji, kao što je knjižnica koja sadrži sve
moguće varijacije teksta u knjigama sa 410 stranica (Babilonska knjižnica), mjesto na kojemu se
sijeku svi pravci u svemiru (Aleph) i godina u kojoj vrijeme miruje, a dana je čovjeku prije nego
što će na njega zapucati streljački vod (Tajno čudo). Miješao je stvarne činjenice s fikcijom. U
nekoliko su navrata, pogotovo na početku karijere, ta miješanja ponekad prelazila granicu i
ulazila u sferu prijevare i literarne krivotvorine.
7
Priča je u vremenskom smislu situirana u jedan period u prošlosti, od februara 1929 (od
datuma Beatrisine smrti) do 1.marta 1943, do datuma kada bi se napisala postskripta, ali u isto
vrijeme se dešava u periodu između 30.aprila 1941. i krajem oktobra iste godine.
Priča se u teoriji sastoji od tri narativne niti koje se prožimaju, ali zadržavajući uonlićenu
strukturu. Te tri niti su sljedeće:
a) Priča o Borhesovom poštovanju prema Beatris, koja zapravo predstavlja jednu napaćenu
ljubavnu priču i u isto vrijeme onemogućenu uslijed smrti. U njoj se može primijeniti
određena tenzija između sakralizacije i zatočenosti u vremensom okviru u pogledu veze, i
neizbježna promjena koju donosi vrijeme i zaborav, koja će na kraju trijumfovati. Ova
veza ima ulogu okvira za razvoj radnje, što omogućava Borhesovom ritualizmu da bude
glavni izbor priče.
b) Rivalitet između Borhesa i Danierija na ljubavnom i književnom polju. U intelektiualnoj i
literarnoj sferi ima dosta sveobuhvatnog i konstantnog Borhesovog potcjenjivanja
Danierija, međutim, on je rođak koji mu omogućava pristup Beatrisinoj kući-hramu i
oltaru njenih fotografija. Sa druge strane, također je očigledna Danierijeva kompetitivnost
prema Borhesu, koga često bocka replikama u kojima mu stavlja do znanja da nikako nije
veliki pjesnik; alkoholno piće koje mu je poklonio naziva pseudokonjakom i time
pompezno aludira na njegove zasluge. Razgovori o književnosti i svijetu književnika,
natopljeni humorom i ironijom, su najpikantniji dio ove priče. Na drugoj strani je drubina
ljubavnog rivaliteta koja se otkriva samo Borhesu (nakon dvanaest godišnjica smrti kod
Garajevih) kroz Alefovo otkriće opscenih, nevjerovatnih, drskih pjesama, koja je Beatris
bila poslala Karlosu Argentincu. Također su dijalektičari. Danieri djeluje da je naklonjen
Borhesu, iako ga ovaj ne poštuje, jer to čino svjestan opasnosti da se izgubi svog Alefa i
traži da mu se postavi kao medijator da bi došao do prologa, ali veza koja se uspostavlja
između rođaka i između rzanih Danierijevih aluzija o Beatris upućenih skrhanom
Borhesu (to što se Beatris znala zanositi sa Alvarom i što mu je Alef dozvolio da vidi sve
Beatrisine slike), otkriva jedan potcjenjivački, izazivački akt i podsmijeh. Kada na kraju
