Insulin: uloga, rezistencija i dijabetes
Visoka škola stukovnih studija za
obrazovanje vaspitača
Petra Drapšina 8
Novi Sad
Tema:
Insulin
Predmet
:
Podsticanje zdravstvenog razvoja i
sposobnosti dece
Profesor:
Student:
Dr Dragan Ivanov
Anita Radukić
Br. indeksa 16/16
1
Šta je insulin?
Godine 1921. kanađani Frederik Banting i Čarls Best su izolovali insulin.
Primarnu strukturu mu je biohemijskom analizom otkrio Frederik Sanger 1955. dok
je Doroti Hodžkin 1969. rešila i njegovu prostornu strukturu.
Insulin je hormon koga izlučuje gušterača ili pankreas. Gušterača je žlezda
koja se nalazi iza želuca uz dvanaestopalačno crevo (početni deo tankog creva). Ime
je dobila po obliku koji podseća na guštera.
Insulin je polipeptidni hormon koji reguliše metabolizam ugljenih hidrata,
pa se koristi za lečenje šećerne bolesti. Sastoji od 51 aminokiseline, a izgrađen je u
obliku dva lanca, međusobno povezana sa dva disulfidna mosta. Nastaje u beta
ćelijama, u ostrvcima hormonski aktivnih ćelija (Langerhansova ostrvca). Pankreas
sintetiše neaktivni oblik insulina, tzv. proinsulin, koji čini polipeptidni lanac
sastavljen od 84 aminokiseline. Pre njegovog prolaska iz pankreasa u krv, jedan
proteolitički enzim katalizuje raskidanje lanca proinsulina na dva mesta i izdvajanje
peptidnog fragmenta, koji sadrzi 33 aminokiseline. (1)
(1) Fiziologija čoveka, Naučna knjiga, Beograd

3
Insulin je veoma korozivan kao i većina hormona, jer prolazeći kroz krvne
sudove oštećuje endotel, najfiniji sloj koji iznutra oblaže sudove, kako mehanički
tako i izazivajući svojim mehanizmima zapaljenjske procese. U zavisnosti kolika je
njegova koncentracija i koliko dugo se zadržava u krvnim sudovima, toliko će štete
i napraviti. Iako ga većinom prepoznaju kao glavnog krivca za nastanak dijabetesa,
insulin se smatra najodgovornijim i za pojavu gojaznosti, raznih oblika kancera,
Alchajmerove bolesti, osteoporoze, policističnih jajnika, poremećaja imuniteta.
Pre obroka nivo glukoze u krvi se kreće od 3,3 do 5,5 mmol/L. Tada je
lučenje insulina minimalna. Nakon obroka, kada se unese određena količina
ugljenih hidrata u organizam, koncentracija glukoze u krvi raste, što stimuliše
pankreas da pojača lučenje insulina. Nakon što koncetracija glukoze u krvi dostigne
prvobitnu vrednost, lučenje insulina se obustavlja.
4
Šta je insulinska rezistencija?
Kad insulin ne uspeva obaviti svoju funkciju u potpunosti, to jest da
dovede do ulaska glukoze u ćelije masnog tkiva i mišića, dolazi do poremećaja koji je
poznat kao insulinska rezistencija. Kada telo proizvodi insulin u uslovima insulinske
rezistencije, ćelije su otporne na insulin i ne mogu ga iskoristiti, pa to dovodi do
povećanja šećera u krvi. Pankreas luči još više insulina, jer registruje povećan nivo
šećera u krvi i suprotstavlja se otporu ćelija.Tako nastaje hiperinsulinemija. To je
stanje pred dijabetes, koje često ostane neprimećeno, a uzrokuje dijabetes, bolest
krvnih sudova i srca. Neiskorišćeni insulin može oštetiti tkiva, a nagomilani šećer ne
sagoreva. Postoji objašnjenje da preteranim unosom hrane u organizam, nivo
šećera u krvi ostaje visok u dužem periodu, pa onda, kao odgovor na to i nivo
insulina biva dugotrajno visok. Insulin tako kontinuirano stimuliše insulinske
receptore ćelija. Ćelije nakon određenog vremena kreću da pružaju otpor, tako što
se smanjuje broj insulinskih receptora ili prosto postaju manje osetljivi. Vremenom
ćelije postaju rezistentne na insulin. Na smanjenu osetljivost ćelija ka insulinu mogu
uticati genetske predispozicije, ali i gojaznost, trudnoća i druga oboljenja, poput
masne jetre, ateroskleroze i dijabetesa. Celokupna situacija može se dodatno
otežati, ako ste izloženi stresu svakodnevno ili dugo upotrebljavate pojedine lekove,
a naročito steroide. (3)
(3) • Nacionalni vodič dobre kliničke prakse. Vodič za dijagnostikovanje i lečenje dijabetes
melitusa, Klinički vodič 10/12, Beograd 2013.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti