Neverbalna komunikacija – ispit
Ispit Profesorkina knjiga
1.Uvod
1.1. Značaj govora lica
Većina istraživača se se u okviru neverbalne komunikacije vezuje za jednu oblast, a Aleksandra Kostić
se specijalizovala za govor lica. Lica igraju bitnu ulogu u našim životima ona su najotkriveniji i
najvidljiviji deo nas, dostupan pogledu uvek. Ona su uvek informativna, čak i kada se ne kreću. Na
njima se nalaze oči usta uši nos koji su sposobni za prijem draži te predstavljaju osnovni orijentir u
svetu. Neki aspekti lica nisu pod našom kontrolom a neki su apsolutno.
Jako se mnogo istražuje jer posotoje predpostavke o vezi crta i izraza lica sa unutrašnjim doživljajima,
motivima, crtama ličnosti. Veliki informativni i dezinformativni potencijal. Lica su veoma složeni
stimulans jer šalju brojne i različite informacije koje se mogu smenjivati velikom brzinom. Zbog toga
možemo propustiti ili pogrešno protumačiti. Postoje mnoge dileme u proučavanju, npr da li klimatki
uslovi mogu da stave pogrešnu predstavu o emocijama osobe, kada šalje istinite a kada lažne signale,
kako da imenujemo razlišita facijalna ponašanja? Jako su bitna i pitanja o poreklu, značenju i efektima
facijalnog ponašanja.
1.2. Signalni sistem lica
Interakcija sa osobama se zasniva na upotrebi simbola. Simbolima utičemo na ponašanje i reakcije
ljudi. Ovde se misli na facijelnne neverbaln signale.
Neki se šalju svesno, i njih nazivamo
komunikacionim
, a neki nesvesno (nismo u stanju da kontrolišemo). Tada dobijemo inf o tome šta
pojedinac oseća. Ovi signali su posebni elementi ponašanja sa određenim značenjem (i kad je namerno
i kad nije). Lice može da šalje različite tipove informacija koje se mogu podeliti u 4 grupe:
1.Statički facijalni signali
– odnose se na karakteristike lica. Oblik veličina, mesto gde se nalaze oči,
nos obrve usta, pigment, konture lica. Zavise od koštene strukture i mekih tkiva. Trajne i relativno
nepromenljive (sporije od ostalih). Govore o identitetu i lepoti osobe.
2. Spori facijalni signali –
rezultat postepenih promena u izgledu tokom života. Bore koje nisu
prolazne, smanjenje gipkosti kože, pojava kesica, pigment kože se gubi, kvalitet kose, masne naslage
se javljaju. Velika razlika između mladosti i starosti – govore o starosnom dobu.
3.Artificijalni facijalni signali
– rezutat pokušaja osobe na na neki način interveniše u oblasti
prethodne dve drte signala. Iz zdravstvenih i estetskih razloga. Naočare, kozmetika, nadogradnja kose,
kvarcovanje, operacije.
4. Brzi facijalni signali –
Rezultat promena neuromuskularne aktivnosti koja može da traje samo tren.
Nekada su gotovo nevidljivi. Promena temperature kože lica takođe može biti izvor informacija.
Spadaju još i mišićne kontrakcije, usmerenost pogleda, veličina zenica, položaj glave, promena boje
kože lica. Pored izražavanja
emocija
mogu da imaju i ulogu
amblema, manipulatora, ilustratora i
regulatora.
1. Facijalne ekspresije emocija –
imaju informativnu, a ponekad i komunikativnu i interaktivnu
funkciju, mada su često nenametni i nesvesni. Rapravlja se da li su urođeni ili naučeni. Nisu
svi ljudi isti u ovom pogledu. One mogu da ukažu na ono što je zajedničko svim ljudima ali
mogu i preneti idiosinkratička (svojevrsna osobena) značenja, naročito ako je reč o
kombinacije 2 ili više emocija.
2. Facijalni amblemi -
komunikativna uloga, kulturom uslovljeno značenje. Ono je moguće
izraziti rečima tako da nekad stoje umesto amblema reči. Poznato i lako razumljivo
pripadnicima jedne kulture. Sadrže malo elemenata osobenog i ličnog.
3. Facijalni manipulatori –
grickanje usana, oblizivanje, uce se jos u ranom detinjstvu. Cilj im
je da se ostvari kontrola nad svojim emocijama. Iako uglavnom nemaju komunikativnu
funkciju i nisu izvedeni svesno imaju informativnu jer nam mnogo govore o emocijama i
osecanjima osobe. Adaptivne radnje koje imaju formu naviknutih reakcija.
4. Facijalni ilustratori –
npr podizanje obrva. Znaci koji prate govor, podvlače reči, rečenice ili
govorne celine. Imaju sasvim određenu i jasnu funkciju (informativna, komunikativne i
interaktivna. Uce se putem imitacije i razlikuju se među kulturama.
5. Facijalni regulatori
– regulišu tok razgovora i socijalnu interakciju u celini. Usmerenost
pogled, klimanje glavom, osmeh prenose inf o tome da li slušamo i razumemo govornika, da li
se slažemo ili želimo da ga prekinemo
Neki brzi facijalni signali se javljaju nezavisno od naše kontrole a neki su potpuno kontroslisani. Ovo
je proizvedeno rutinskim pokretom kože i vezivnog tkiva, kontrakcije mišića na licu.
2. Bilološke i socijalne osnove facijalnih ekspresija.
Postavlja se pitanje koje je poreklo ekspresija, da li su naučene ili urođene? Jedna grupa naučnika
zastupa Darvinovu teoriju kako bi dokazali da su ekspresije na licu univerzalne. Drugi naglašavaju
primarnu ulogu učenja i kulturnu specifičnost ističući razlike u ekpresijama među kulturama. I u
zavisnosti od pogleda dobijali su rezultate koji odgovaraju njihovom stavu ali ni jedni ni drugi nisu
dali zadovoljavajući odgovor.
Jedan od glavnih problema je što jedan isti pokret lica može imati različite funkcije. Ekman navodi
primer podignutih obrva koje mogu biti amblem pozdravljanja, znak iznenađenja, reakcija, govorna
celina... različiti razultati se objašnjavaju činjenicom da se univerzalisti isticali emocijanalne
ekspresije za koje je verovatno da jesu univerzalne, ali nisu analizirai ambleme, regulatore,
islustratore, koje pak, ovu drugi jesu, a za koje se smatra da su naučeni.
Preterano isticanje samo jednog gledišta smatra se otežavajućim za oba pristupa i ogleda se u
nerazlikovanju amblema i ostalih od emocija. Nekim istraživačima nedostaju precizne deskripcije
facijalnog ponašanja. Zbog toga su često mešali iste facijalne ekpresije iako su imale rezličitu
funkciju. Zaključak je da im je potreban dobar metod koji objedinjuje inf o anatomskoj i funkcionalnoj
osnovi izraza koje određuju karakteristike i funkcije facijalnih konfiguracija i njihovo trajanje i
značenje.
2.1. Univerzalnost facijalnih ekspresija
Različite tečkoće u ovim istraživanjima, ali zanimljiva otkrića. Ima različitih pristupa a
Mark Knap i
Džudit Hol navode 5 kategorija studija kojima je očuvana biološka utemeljenost ekspresija:
1.
Facijalne ekspresije čulno depriviranih osoba (gluvi i slepi) –
Da bi dokazali da ekspresije nisu
plod brzog učenja ispitivali su decu koja su bila gluva slepa od rođenja i nisu bila u stanju da uče na
osnovu opažanja. Istraživanja nisu pokazala da se snimljene facijalne ekspresije ove dece značajno
razlikuju od druge dece. Oni su skoro na isti način pokazivali ljutnju, sreću, tugu ili iznenađenje.
Postoje razlike u trajanju, iznenadnom javljanju i nestajanju izraza.
Geleti i Šerer su ispitivali odrasle osobe koje su slepe od rođenja. Zahtevali su od njih da gllume
radost odvratnosrt, strah, tugu, ljutnju... Ni ovde nije bilo većih razlika.
2.Facijalne ekspresije novorođenčadi –
Oster i Ektman ustanovili su da novorođenčad kao i odrasli
poseduju sve mišiće potrebne za facijalne ekspresije. Ipak teško je ustanoviti koju emociju beba oseća,
da bi je uporedili sa odraslim osobama. Neki čak smatraju da bebe ne mogu da imaju različite već
samo jednu negativnu emociju. A nova istraživanja kažu da oni nemaju različite ekspresije za strah,
ljutnju, odvratnost i tugu.
Izardova teorija emocija
kaže da se iste bazične emocije javljaju kod odraslih kao i tokom razvoja i
sazrevanja kod dece. To potvrđuju nalazi prema kojima bebe stare samo nekoliko meseci mogu da
izraze radost, izneneđenje i bol na isti način kao odrasli.
Neki naučnici (
Fild, Vudson)
su ispitivali sposobnost imitiranje ekpresija emocija kod bebe koje su
stare samo 2 dana i utvrdili da one mogu da imitiraju iznenađenje sreću i tugu. Neki su ispitivali kod
beba od 12 do 21 dan stare i utvrdili da bi sposobnost imitiranja mogla biti urođena.

Primitivnim pipadnicima Nove Gvinije je traženo da imitiraju emocijama neke situacije (kad im dete
umre, kad vide nekog kog nisu dugo videli) i oni su fotografisani a te fotogradije su davane studentima
koji su osim straha i iznenađenja (koji su im bili malo čudni) sve ostalo dešifrovali odlično.
Istraživano je i podizanje i spuštanje obrve i došli su do zaključka da ono predstavlja različite,
ponekad i suprotne emocije i komunikaciju ali da je osnov u istom – otvorenost u odnosu na socijalni
kontakt. Kada znači suprotno onda nije praćeno osmehom i klimanjem glave. Ali je namera ista –
skretanje nečije pažnje (
Ajbl-Ajbsfeld)
Dakle, postoje urođene komponente ali kada se radi o facijalni emocijama, a ne o amblemima,
mainipulatorima i drugim.
2.2. Klturna specifičnost facijalnih ekspresija
Sve je više istraživanja koja daju prednost urođenosti facijalnih ekspresija ali postojao je perod kada je
dominirala druga struja. Poslednjih pedeset godina ima i istraživanja koja govore o kulturnoj
specifičnosti fac ekspresija ali su se ona mahom bazirala na facijalnim ekspresijama emocija. Ipak i
jedan i drugi pristup nisu uzimali u obzir mogućnost da i urođenost i kultura utiču na ekspresije.
U najvećem broju istraživanja korišćen je princip procenjivanja a ne analize komponenti fac
ponašanja. Tako da ako postoji razlika u procenama među pripadnicima različitih kultura onda je reč o
kulturoj uslovljenosti. Ipak, stepen tačnosti procene može varirati od kulture do kulture. I same
emocije mogu da se jave u različitom kontekstu i uzrocima tako da to diktira kultura a ne pojavu
ekspresije emocije.
Dokazi koji upućuju na ovo viđenje nisu uvek počivali na nesumljivim metodološkim i empirijskim
podacima, a sama zainteresovanost za ovaj pristup je rasla zahvaljujući tome što je u to vreme
preovladavalo viđenje o presudnoj ulozi učenja ka celokupni svet i komunikaciju pa i na neverbalnu.
Tako je kulturni relativizam odgovarao tadašnjim stavovima psihologije.
Klajnberg
smatra da u oblikovanju fac ekspesija najviše utiču soc i kul deerminante. On daje primer
žena Samuraja i spartanaca koji su kada im mž umre se smejale, jer je tako društvo nalagalo. Dakle
osmeh se koristi u različitim prilikama u zavisnosti od kulture. Međutim on je zaboravio da kultura
propisuje zabranu emocija u određenim situacijama. Osmeh je i ovde označavao radost, a ne tugu. One
su zapravo morale da budu srećene, a ne da izražavaiju tugu osmehom. Ekspesiju treba odvojiti ovde
od emocije, a klajnberg to nije učinio.
Ekman kritikuje LaBara
koji je objavio članak gde podržava ovu teoriju kad govori o smejanju
Afrkanaca koji zapravo osećaju zbunjenost i iznenađenje a ne veselost. Ekman kaže da je možda u
zbinjenosti i iznenađenju bilo nečeg veselog (prva kritika), ili da je možda to bila maska da se
prikriju ta osećanja (druga kritika). Takođe nije uzeo u obzira da u različitim kulturama različiti
događaju izazivaju smejanje.
Trebalo bi pomenuti ambleme, liustratore, manitpulatore i regulatore.
1.
Amblemi
su dobro poznati članovima jedne kulture, tako da su oni definitino naučeni. I ovde treba
viti oprezan iako je teško govoriti o univerzalnim amblemima
2.
Ilustratori
su slabo istraživanji i ne postoje saznanja o njihovom poreklu (daleko ima više ručnih
nego facijalnih). Erfon je smatrao da su determinisani učenjem u porodici, učenjem uloga i po modelu.
3
. Manipulatori
imaju individualno značenje za razlik od amblema. Jedino se zna da ih ima sve više
što je neprijatnija situacija i to je univerzalno. Nema ni za njih istraživanja. Porodica pokušava da deci
smanji manipulatore ali oni ostaju što je zak otpornosti na kulturne promene tj. Univerzalnosti.
4.
Regulatori
služe usklađenju soc interakcije i oni su plod učenja , soc konteksta koji ih podstiče ili
inhibira.
Mnoga istraživanja daju kontradiktorne podake. Možda je razlog to što niko nije uzeo u obzir
interakciju ova dva faktora (kultura i urođenost). Takav pokušaj je sadržan u ekmanovom neuro-
kultrnom pristupu izučavanja facijalnih ekspresija koji je bairan na idejama Lazarusa i Arnolda.
3. Metode proučavanja facijalne aktivnosti
Postoje dva osnovna metodološka pristupa koja se odnose na izučavanje aktivnosti lica:
1.
Metod procene
– kada posmatrači dešifruju ono što leži ispod facijalnog ponašanja. Zanimaju ga
psihičke komponente ličnosti.
2.
Studije komponenti facijalnog ponašanja
– posmatrači opisuju spoljno facijalno ponašanje,
uočavaju i klasifikuju pokrete prema određenom kriterijumu, zapažaju koliko puta se pokrenuo neki
deo lica. Zanimaju ih fizičke karakteristike facijalne ekspresije. Dobijaju se inf koji se fcijalni signal
koriste u isticanju gvora, šta spada u eksresiju sreće, tuge, kad osoba laže... Retko se koriste jerje
daleko lakše rezumeti procenu posmatrača nego napraviti preciznu deskripciju svih elemenata fac
ponašanja. Takođe nije bilo preciznih tehinka merenja.
3
.1.Studije procenjivanja
Robert Rozental kaže da se pri ovakovoj metodi fac ponašanje može gledati kao nezavisna i zavisna
varjabla. Kada je samo predmet pogleda i utvrđivanja onda je nezavisna a ako se povećanjem emocija
i promenom eksperimentiše sa njom postaje zavisna. Moguće je meriti više faktora – ekspresiju,
podignutost obrva (u milimetrima) i emociju, tugu (od 1-7). Ovo drgo je nepouzdanije ali je
relevantnije jer ima veću društvenu vrednost.
Ova metoda podrazumeva kodera (objekat posmatranja) i dekodera (posmatrača), može biti staticka ili
dinamička ekspreija, na fotografijama ili uživo.
Ipak neophodno je da im 3 komponente:
1. Atribute i stanja neke osobe (lice i osećanja)
2. Facijalne manifestacije tih stanja (pokreti lica)
3. procenjivače koji dešifruju prikazano.
Iz komponenti priozilazi i predmet istraživanja koji može da bude usmeren na procenu procenjivača
(istražuje njega, pol, od lega zavisi), može biti usmeren na objekat posmatranja (od čega zavisi koliko
verno neko može da prikaže emocije). Jako je bitno i opredeliti se za određeni materijal (spontani,
pripremljeni, uživo, film, koliko šuta, kako).
Ova metoda, u zavisnost od cilja ima posebne karakteristike i zaheve za svako pojedninačno
istaživanje.
3.2 Studije komponenti facijalnog ponašanja
Objektivna deskripcija brzih facijalnih signala, upotreba tehnika za merenje facijalne aktivnosti. U
najvećem broju su tretirane fac ekspresije kao nezavisne varijable (učestalost trajanje se mere) a u
manjem broju kao zavisne (šta se dogadja na lic ako mu kažeš da se stidi). Razlika od prethodnog je
što je ovde stavljen akcenat na deskriciju a ne na zaključivanje. Ova metoda povećava preciznost i
pouzdanost istraživanja fac ekspresija i eliminiše probleme koji prate impresionističku analizu.
Opisuje veoma tanane i složene facijalne ekspresije koje posmatrač ne bi mogao da vidi.
Međutim, jako je komplikovana i taško je izraditi preciznu i svobuhvatnu tehniku merenja.od 1924
pojavilo se mnogo tehnika (nije bilo saglasnosti ni standarda merenja) al je najbolja i najobuhvatnija
tehnika EKTMANA i Frizena iz 1978. godine i Izardova iz 79 (koji je bio specijalizovan samo za
merenje emocija kod dece.
Sve tehinke su se bavile samo brzim facijalnim signalima i merile su samo vidljive pokrete to one koji
nose inf o emocijama. Sve su imale listu fac pokreta (boranje nosa, podizanje obrva) ali su se te liste
međusobno razlikovale. Liste su se razlikovale i po broju i po opisu facijalnih akcija. Ektman kaže da
su sve tehnike samo delimično opisivale određene aspekte fac pokreta. One su u večoj ili manjoj meri
analizirale
1.Tip – (spuštanje obrava, podizanje obrava)
2. Intenzitet –(veličina vidljive promene)
3. trajanje –(vreme trajanja)

Ekspresija i percepcija dominacije
Dominacija predstavlja jednu od najvažnijih dimenzija socijalne interakcije i odnosa. Naučnici su
skupili dosta dokaza od ekspresiji i percepciji dominacije, ali ne postoji konkretan pregled ovog
problema u literaturi. Ovde su prikazani rezultati dosadašnjih istraživanja u ovoj oblasti.
Primer: 2001
godine ameriak podmornica se sudarila sa japanskim brodom prilikom izranjanja I
devotoro ljudi je poginulo. Jedan od potencijalnih uzroka nesereće je I to što je kapetan podmornice
konstatovao da je teren čist I da može da se izroni. Jedan od tehničara je video na radaru brod ali nije
ništa rekao jer je to bilo suprotno kapetanovom vidjenju. To je dokaz da hijererhija može da utiće na
opažanje, rasudjivanje I ponašanje.
Ovaj primer pokazuje I da je sumnja pojedinca u sopstveni sud direktno proporcionalna status osobe
koja predstavlja socijalnu normu u koju se treba uklopiti. Ljudi su poslušniji prema osobama sa višim
nego sa nižim statusom I zbog toga su hijerarhija I dominacija shvaćeni kao značajni faktori u
organizaciji interpersonalnog ponašanja.
“Vertikalna dimenzija”
Gotovo svi odnosi su hijerarhijski nastrojeni. Negde je hijerarhija jako izražena (vojska), negde je vrlo
blaga. Može biti eksplicitna (director, radnik) ili implicitna ) kada se u društvu odlučuje koji će film da
gledaju). Zajedničko svim vrstama hijerarhije je to da postoji dominacija, moći Ili razlike u statusu
izmedju članova grupe.
Dominacija
se definiše na mnogo načina, a u ovom delu se govori o dominaciji kao sinonimu za moć I
status. Dominacija predstalja kao privilegija da se pristupi ograničenim resursima (vreme, novac),
predstavlja težnju za takvom privilegijom ili za posedovanjem uticaja na druge ljude.
French I Raven
napravili razliku između referentnene moći, moći eksperta, moći nagradjivanja,
prisile I legitimne moći.
Referentna
podrazumeva osobu koja se identifikuje sa vodjom ili pojedincem višeg statusa I koja stiče
moć kroz to poistovećivanje.
Moć eksperta
odnosi se na osobu koja poseduje stručna znanja, koja je kompetentna u određenoj
oblasti, što podrazumeva divljenje I poštovanje drugih.
Moć nagradjivanja
je moć koja da se drugima daju nagrade, a moć
prisile moć
da se ljudi kazne.
Legitimna moć
vezuje se za situacija u kojo nosilac moći ima legitinmno parvo na svoju poziciju.
U nekoj formi čak I
altruističko
ponašanje može pokazivati dominantnu poziciju.
U zavisnosti od situacije I partner u interakciji, različita ponašanja, mogu da se kvalifikuju kao
ekspresije dominacije. Postoji niz načina da se dominacija operacionalizuje.
Ono što otežava stvari je procena dominacije kod drugih ljudi (
“opažena” dominacija)
koja može da
bude posledica stereotipnih uverenjea pojedinih ljudi. Npr. Ako ljudi veruju da je činjenica da neko
mnogo priča u grupi odraz dominacije, ovo će biti tačno samo ako je ovakva pričljivost zaista sredstvo
pokazivanja dominacije. Ali na primer ako kandidat za posao priča sa poslodavcem na razgovoru za
posao, jasno je da on više priča, ali to jasno je da on nije on dominantan u toj situaciji.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti