Istorija pedagogije
Do 19. Veka sve nauke su bile zajedno- filozofija. U 19. Veku dolazi do konstituisanja nauka i tada
pedagogija postaje nauka. Svaka nauka treba da ima konstitutivne elemente da bi bila nauka. To su:
1.
Predmet proučavanja
jasno definisan, dobro omeđen i odvojen od predmeta drugih nauka
2.
Metodologija
- istraživanjima svaka nauka dolazi do saznanja, zato su joj potrebne određene
metode ili putevi istraživanja
3.
Terminologija
- svaka nauka ima svoj određen jezik, svoju terminologiju; ovladati nekom
naukom znači ovladati terminologijom
4.
Sistem naučnih saznanja
- formiran sistem saznanja o predmetu, ovde o vaspitanju
Vaspitanje:
Prvobitna zajednica – besklasni karakter(svi su jednaki)
Robovlasničko društvo
Feudalizam
}
klasni karakter
Kapitalizam
Vaspitanje je društveno- istorijska pojava. Pojavilo se sa pojavom društva i razvijalo se i menjalo
zajedno sa njim. Vaspitanje ima sve odlike društva.
Vaspitanje ima klasni karakter. Vladajuća klasa je organizovala vaspitanje.
Dualizam- dva puta u vaspitanju za dve klase- siromašne i bogate
Vaspitanje ima politički karakter, njega uvek organizuje onaj ko ima vlast. Vaspitanje je bilo sredstvo
političkog delovanja, koristilo se da bi se ostvarili sopstveni ciljevi.
Teorija plave krvi (feudalizam) je trebala da omogući plemićima da budu na vlasti, jer oni imaju plavu
krv, rođeni su da vladaju i to znaju.
„Više vredi dobra rasa nego vaspitanje.“
Krečmerova konstitucionalna teorija- ljudi visokog čela su inteligentni
Teorija geografskog determinizma- svako mesto ima svoje karakteristike , južnjaci su temperamentni,
severnjaci hladni ...
Savremena pedagogija definiše vaspitanje kao organizovanu, svesnu, namernu, sistematičnu
delatnost koja utiče na razvoj ličnosti u celini. Vaspitanje je međuljudski odnos, komunikacijski odnos,
uvek usmereno ka nekom cilju, međugeneracijski proces, unutargeneracijski,...
Vaspitan je onaj čovek koji ima pozitivne osobine, koji ume da istakne svoje znanje, umenje, navike,
onaj ko je intelektualno sposoban, ko ima karakter, moralno i radno delovanje.
Obrazovanje je usvajanje znanja, umenja, navika, veština, razvoj određenih intelektualnih i drugih
sposobnosti, usvajanje kulturno- intelektualnog rada.
Vaspitanje je najviši pedagoški pojam, ali bez obrazovanja nema ni vaspitanja ni formiranja ličnosti.
Vaspitanje u prvobitnoj ljudskoj zajednici
Ne zna se mnogo o ovom vaspitanju, malo je autentičnih podataka, a o njemu se više sudi na osnovu
podataka koje su prikupili etnolozi i etnografi o narodima koji su bili ili su još uvek na niskom stupnju
razvoja ( Indijanci, Papuanci i sl.). To je besklasno društvo u kome su sva sredstva zajednička pa je
vaspitanje besklasno- nije podeljeno na pripadnike pojedinih slojeva, klasa.
Nerazvijenost proizvodnih snaga uslovilo je i ciljeve i sadržaje i načine vaspitanja. Jednostavno se
samo održavao život. U početku je više zavisio od prirode, kasnije sve manje pa su i znanja bila vrlo
oskudna a odnosila su se isključivo na rad. Cilj je bio da se mladi osposobe za rad. U tome su ih učili
odrasli koji su bili sve manje sposobni za rad i zato su bili korisni zajednici. U prvobitnom društvu
dominira fizički rad i nema drugih ciljeva u vaspitanju mladih.
Jedina razlika koja je postojala među pripadnicima zajednice bile su polne razlike, pa je tako i
vaspitanje bilo prilagođeno ženskoj odnosno muškoj deci. Žene su radu učile devojčice a muškarci
dečake.
Vremenom su se proizvodne snage razvijale, došlo je do podele rada. Polako se gubila jednakost, a
potreba bavljenja stočarstvom i zemljoradnjom zahtevala je i nove sadržaje i osposobljavanje mladih.
Oni su sada učeni običajima, pravilima rada, zahtevima pri vršenju obreda, a trebalo ih je i osposobiti
za učešće u sporovima stočarskih i zemljoradničkih plemena. Sa tim je bilo povezano moralno
vaspitanje pa su učeni hrabrosti, čvrstom karakteru i slično.
Pojavom privatne svojine društvo će postepeno prerasti u klasno društvo, a te promene će zahtevati i
promene u vaspitanju. Odvojiće se radno od intelektualnog. Radom će se baviti potčinjena klasa, a
intelektualnim vladajuća.
Naučnici smatraju da je poreklo vaspitanja moguće shvatiti samo ako se pođe od činjenice da je rad
stvorio čoveka i da se u procesu rada začelo vaspitanje.
U pojedinim fazama razvoja društva, npr. Periodu divljaštva kada se zavisilo isključivo od prirode i
uzimali gotovi izvori iz prirode, iskustva odraslih bila su mala, a deca su se učila i osposobljavala za
život podražavanjem zbog čega još uvek nema pravog vaspitanja. Pronalaskom vatre, izradom oruđa,
pripitomljavanjem životinja i gajenjem biljaka povećala se vremenom potreba za učenjem uglavnom
tih veština.
Prvobitno društvo je trajalo hiljadama godina i dosta sporo se razvijalo.
Vaspitanje u robovlasničkom društvu
Robovlasništvo je prvo klasno društvo- robovi i robovlasnici. To je eksploatatorsko društvo ( počiva na
eksploataciji robova od strane robovlasnika). Zemljoradnja se razvija, pravi se oruđe od metala, javlja
se potreba osamostaljivanja zanata, razvija se robno novčana trgovina. Robovski rad je osnova
društva i stvaraju se robovlasničke države. Najstarije robovlasničke države su države starog Istoka,
kao što su Kina, Indija, Vavilon, Egipat, postojale su nekoliko hiljada godina pre nove ere.
Sve karakteristike društva i promene utiču na vaspitanje koje postaje isključivo privilegija
robovlasnika. Karakter pojedinih država davao je posebno obeležje vaspitanja, a to znači da
vaspitanje u tim državama nije imalo isti karakter. Jedino im je zajedničko da je robovlasničko. Npr.
Sparta ima isključivo vojničko vaspitanje a Atina zbog razvoja kulture, nauke i trgovine ima
opšteobrazovni karakter. Sve to će biti iskazano kroz cilj vaspitanja. Država je sve više preuzimala
brigu o vaspitanju. Zbog sve veće podele rada vaspitanje će postati posebno područje koje će se sve
češće odvijati u posebnim institucijama i tako će početi razvoj školstva. Tako ćemo u tom periodu već
u Egiptu imati škole u kojima će se izučavati prirodno matematičke nauke. Vaspitanje u Grčkoj i Rimu
imaće mnogo svestranije ciljeve u koje će biti uključeno i telesno i umno vaspitanje, filozofsko,
političko, moralno i estetsko.
Vaspitni ideal biće harmonijski razvoj ličnosti, odnosno razvoj duše i tela iskazan kroz pojam
kalokagatije- jedinstvo fizičke lepote i moralne dobrote. Kalos znači lep, agatos znači dobar. U Grčkoj i

zdravo potomstvo govori podatak da su slabašnu decu odmah po rođenju bacali zverima sa planine
Tajget. Nakon 7. godine dečaci su odlazili u vojne zavode, a devojčice su ostajale u porodici. U
zavodima su ostajali do 18. godine. Osnovni cilj telesnog vaspitanja bio je čeličenje organizma a to se
postizalo tako što su od početka deca spavala na tvrdoj podlozi, oskudno obučena, bosa, gologlava,
jeli su jednostavnu hranu. Vežbali su ih lukavstvu tako što su ih terali u krađu pa koga tako uhvate
odseku mu prste. Bičevali su ih, navikavali na krv. Iz čista mira su ih kažnjavali fizički, a sramota je bilo
da plaču i pokažu bol. Organizovali su tzv. Krvave igre, a to su bili upadi noću u naselja robova gde su
ih ubijali a pored toga i borbe sa lavovima i slično. Vežbali su se u rukovanju oružjem, trčali i radili
gimnastičke vežbe. Spartanci su posebno cenili značaj muzike i pesme na borbeno raspoloženje zato
su učili borbene pesme i himne. Čitanje i pisanje nisu cenili. Posebno su cenili praktične sposobnosti,
odnosno osposobljenost uma, snalažljivost i tzv. lakonski govor koji znači kratak, jezgrovit govor sa
malo reči a da se ipak mnogo kaže. To se negovalo i u porodici, a ne samo kod ratnika. Kao primer
lakonskog govora navodi se: majka govori sinu koji ide u rat „s njim ili na njemu“. Od 18. godine
mladići su postojali EFEBI i mogli su da učestvuju u podučavanju mladih za borbu ili u lovu na robove.
Tek sa 20 godina postajali su vojnici. Vaspitanje ženske dece je bilo državno, ali u porodici pod
nadzorom države. I devojčice su se vežbale telesno i vojnički, učile su pesme i igre, ali i neke borbene
veštine i tako se osposobljavale za borbu i odbranu grada onda kada muškarci odu u rat. Telesno
jačanje imalo je za cilj i rađanje zdravog potomstva koje je bilo potrebno državi.
Osnovne karakteristike vaspitanja u Sparti:
Jednostrano ali pozitivno i korisno
Država je smatrala vaspitanje važnim državnim pitanjem, zato je osnivala javne zavode.
Država je brinula i o vaspitanju ženske dece.
Vaspitanje je uticalo na razvoj pozitivnih osobina: telesna čvrstina i zdravlje, vojnička
osposobljenost, odanost državi, poštovanje starijih, muževnost, prisebnost i mudrost i sl.
Atina
Za razliku od Sparte Atina je bila trgovačka država u kojoj je vladala trgovačka aristokratija sa
demokratskim oblikom vlasti. U 5.v.p.n.e. Atina je doživela uspon u svakom pogledu u kojoj se
razvijala filozofija i umetnost. Za razliku od Sparte više se isticao razvoj duhovnih snaga, kao i
međusobni odnos pojedinca i društva. Sve to je imalo uticaja na cilj, organizaciju i metode vaspitanja.
Cilj je bio vaspitanje dobrih građana u skladu sa zahtevima tadašnjeg društva. Velika pažnja je
posvećivana predškolskom vaspitanju do 7. godine koje se odvijalo u porodici za koje su bili zaduženi
robovi. Visoko se cenila dečija igra o kojima se takođe stara država zahtevajući da budu raznovrsne
igre ali je neke zakonom zabranjivala. Pažnja se posvećivala lepom ponašanju dece. Devojčice su
ostajale u porodici posle 7. godine, učile se kućnim poslovima, igrama, negovale muziku, što im je
omogućavalo da kasnije učestvuju u javnim svečanostima. Izuzetno su učile čitanje i pisanje. Dečaci
su sa 7 godina išli u škole u kojima su dobijali muzičko, umetničko i gimnastičko obrazovanje. Najpre
su pohađali škole kitarista u kojima su učili sviranje i pevanje. Pevali su pesme kao odlomke iz
Homerovih dela Ilijade i Odiseje i učili igre. Sa ovim obrazovanjem mogli su paralelno pohađati škole
gramatista u kojima se učilo čitanje, pisanje i račun. U njima je nastava bila individualna, pisali su po
diktatu, a reči učili ponavljanjem za učiteljom. Škola se plaćala, a od kuće do škole dete je vodio rob
koje se zvao PEDAGOG- PAJDAGOGUS. Gimnastičko obrazovanje se dobijalo u PALESTRAMA- škole
borbe u koje su dolazili u 13. godini. Cilj ovog vaspitanja bio je razvoj telesne lepote, snage i gipkosti.
U ovim školama bilo je fizičkog kažnjavanja. Bilo je vaspitanja pomoću zadavanja bola- Aristotel.
Važniji metod bio je primer u vaspitanju. Jedan br. Najbogatijih nastavljalo je školovanje u
gimnazijama u kojima se negovao učeni razgovor čime se vaspitava politički, filozofski i umetnički,
posebno u periodu posle pojave sofista. Mladići sa 18 i 20 godina primani su u zajednicu efeba (slično
kao u Sparti) u kojoj su dobijali vojno obrazovanje, vežbali se u ratnim pohodima, pripremali se za
pogranične službe, učili se pomorstvu, učili se da učestvuju u državnim svečanostima. Njihovo dalje
obrazovanje odnosilo se na izučavanje državnih zakona.
Najznačajniji grčki filozofi (5. i 6. v.p.n.e. -> idealistički usmereni)
U doba Periklea (459-429) robovlasnička demokratija je bila na vrhuncu svoje moći (umetnost,
arhitektura, vajarstvo, filozofija...).
Iz Male Azije u Atinu dolaze profesionalni učitelji koji su za novac učili govorničkoj veštini imućne
ljude. Postali su učitelji gramatike, logike, filozofije, stilistike...
Sokrat
Značajan filozof antičkog doba. Nije ništa napisao, ali je praktično vaspitavao atinske građane u
skladu sa svojim pogledima. Njegovo učenje su zabeležili Platon i Aristotel.
Njegovo učenje je da istina nije subjektivna (nije ono što je u pojedincu), nego je objektivna i da je
svako može saznati. Najviše saznanje nije saznanje prirode nego samog sebe. Čovek treba da otkrije u
sebi ono što može i da razvija svoje principe na osnovu toga.
Sokrat je najviše cenio znanje o moralu. Poznata metoda koju je primenjivao u vaspitnom radu je
mudrost.
Babička (majeutička) veština- na originalan način je dovodio ljude do mudrosti. Sagovorniku je
postavljao pitanja, a odgovore kritički posmatrao, otkrivao nepotpunost u njima i razvijao razgovor u
tom pravcu. Započinjao je razgovor pitanjem. Pitanjem je sagovornika ubeđivao u neznanje, tako da
mu je otvorio oči za ono što je prava suština. Polazio je od karakternih primera iz života i postepeno
prelazi na definiciju suštine raznih vrlina, na opšte pojmove vrline.
Majeutika- upitno-razvojna metoda, i danas je ima u nastavi- indukcija.
Platon (477-348)
Bio je Sokratov učenik.
Učenje o idejama: svet ideja i svet prolaznih stvari. Najviša ideja je ideja dobrog i njoj su podređene
ideje istine, lepote, pravednosti. Duša se sastoji od razuma, osećanja i volje.
Najviše je razmišljao i pisao o idealnoj državi koju bi trebalo ostvariti.
Dela: Država i Zakoni
U vaspitanju je video funkciju koja treba da učvrsti državu, pa je u navedenim delima zamislio svoj
pedagoški sistem. Vaspitanje je neophodno državi i zato ona mora da se stara o njemu. Omladinu
treba vaspitati strogo, žensku decu ne treba vaspitavati. Prihvatio je ideju harmonijskog razvoja.
Cenio je dečiju igru, priče, bajke za decu.
Od 17-20 godine vaspitanje kao efebi. Oni koji nisu sposobni za filozofsko razmišljanje treba da
postanu vojnici, a ostali od 20-30 godina da se temeljnije obrazuju, pa kasnije uče dijalektiku. Sa 35
godina filozofi treba da se društveno aktiviraju i da počnu da upravljaju državom.
Pedagoški značaj: prvi je sistemski počeo da piše o vaspitanju. Ukazao je na društveno- politički
karakter vaspitanja. Razvio je ideju o predškolskom vaspitanju i vaspitanju ženske dece, ideju o
stalnom vaspitanju, školskom vaspitanju.

noge da on proceni da li treba da živi ili ne. Ako ga podigne dao mu je pravo na život, a ako ne bilo je
osuđeno na smrt. Još od najranijeg perioda deca su fizički jačana. Posebno su cenili plivanje, a u
porodici su ih navikavali na društveni život. Učili su ih pisanju, računanju, poštovanju bogova,
običajima, poslušnosti, ekonomičnosti i ljubavi prema domovini.
U doba republike pojavile su se prve škole, privatne, elementarne, prilično primitivno organizovane.
Vaspitanje je bilo slično kao u prethodnom periodu, s tim što je naglasak stavljen na patriotizam.
Morali su da nauče napamet zakon 12 tablica, da razviju osećaj lične časti, i još više i jače moralne
vrline iz prethodnog perioda.
Očevi su bili zaduženi da decu uvode u javni život, odvođenje na trgove i u senat. Vaspitanje je još
uvek bilo briga roditelja, ali će se postepeno pojaviti robovi kao vaspitači koji će decu vaspitavati pod
nadzorom roditelja. Žensku decu su vaspitavale majke za život u porodici. U 3. veku p.n.e. u doba
velikih ratova (punskih ratova) rimska država je postala velika sila sa velikim ________ i mnogo
robova.
Grčka kultura je postala značajna tako da se sada izučava filozofija, poezija, umetnost, jezik i
govorništvo, naročito posle osvajanja Grčke. Obrazovanje je postajalo sve važnije pa su otvarane
nove škole- gramatičke. Govorništvo je bilo sve važnije jer su se njime privlačile narodne mase, koje
se posebno negovalo u senatu. Pošto se govorništvo zasniva na dobrom poznavanju jezika, on se
izučava u školama, izučava se grčki i latinski, a čitao se uglavnom Homer, a kasnije i rimski pesnici. Te
škole govorništva su bile neka vrsta srednjih škola. Vremenom su one pružale sve šire obrazovanje,
jer je dobar govornik morao poznavati filozofiju, medicinu, matematiku, dijalektiku.
Za razliku od Atine nisu negovali telesno vaspitanje, a zapostavljali su i muziku. U tom periodu u Rimu
Marko Fabije Kvintilijan napisaće delo „ Obrazovanje govornika“ u 12 knjiga koje se smatra jednom
celovitom metodikom razvoja i pripremanja dobrog govornika, a taj razvoj podrazumeva celokupan
razvoj ličnosti od rođenja i obuhvata sve aspekte (intelektualno, fizičko, moralno, estetsko).
Doba Carskog Rima je period uspona Rimske države što se odrazilo i na vaspitanje. Razvijena jaka
država tražila je činovnike koji su se pripremali u gramatičkim i retorskim školama, ali će postojati i
elementarne škole namenjene podanicima (širokim narodnim masama) u kojima se sprovodilo
surovo vaspitanje, negovala poslušnost, sprovodila fizička kazna. Državi je bilo potrebno vaspitanje,
pa su rimski carevi uveli neku vrstu kontrole nad školama, a učitelji su primali plate. Tako su te škole
postale oruđe te vlasti, a učitelji državni činovnici. U ovo doba su nastale više državne škole pri većim
bibliotekama u kojima se uči pravo, medicina, filozofija, retorika. Ali kako je propadalo Rimsko
carstvo, propadalo je i školstvo, obrazovanje postaje formalističko, a klasni karakter obrazovanja
postaje sve izraženiji. U te škole polako ulazi Hrišćanstvo koje će vekovima određivati sadržaj i smisao
vaspitanja.
Marko Fabije Kvintilijan (42-118. godina n.e.)
Najpoznatiji rimski pedagog i teoretičar. Svoje poglede je izneo u delu Institucio oratoria ili O
vaspitanju govornika. Kad govori o oratoru on misli na široko obrazovnog i poštenog čoveka i zato u
svojoj knjizi ne govori o obrazovanju govornika, nego o vaspitanju uopšte. Zauzimao se za javno
školstvo- državno i bio protiv privatnog. Prihvatio je sistem tzv. Škola 3P (elementarne, gramatičke,
retorske). On nije određivao vreme polaska u školu jer smatra da se neki razvijaju ranije ili kasnije.
Smatra da decu na predškolskom uzrastu treba učiti maternjem jeziku i pravilnom govoru. U školi
odmah početi sa grčkim jezikom. Kultura govora se razvija čitanjem, nastavom gramatike i analizom
dela velikih pisaca koja doprinosi estetskom i moralnom vaspitanju. Naglašavao je značaj učitelja za
dobro vaspitanje i pripremu za retorske škole. Smatra da osim izučavanja jezika i književnosti, za
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti