Aristotel „O pjesničkom umijeću“
prvi sustavni književno-teorijski spis
do XVIII. st. pisac i djelo na koje se pozivaju svi teoretičari književnosti
od dvije knjige sačuvano nam je jedino 26 poglavlja prve knjige
I.
Rasprava o pjesničkom umijeću i o njegovim vrstama, kakav učinak ima svaka vrsta, kako
treba oblikovati fabule ako želimo da pjesnički sastav uspije, nadalje od koliko je i kakvih
dijelova sastavljen. Najprije treba započeti s osnovnim- oponašanje. Epsko, tragičko
pjesništvo, komedija i ditirambi, sviranje na fruli ili citri…sve se to može označiti kao
oponašanje. Ipak, jedan od drugog razlikuju se trojako:
1. oponašaju različitim sredstvima (ritam, metar, govor, melodija, neka upotrebljavaju sva
sredstva oponašanja: neka istovremeno, druga naizmjence
2. oponašaju različite predmete (bolji, jednaki, gori)
3. oponašaju na različite načine (drama, ep)
pjesnici: elegijski ili epski - upotrebljavaju odgovarajući stih
neki u stihovima slažu prirodoznanstvena djela, ali to su ipak prirodoznanci (Empedoklo)
mnogi zabunom pisanje u stihovima povezuju sa pjesničkim stvaranjem, pjesničko
stvaranje je oponašanje; ima mnogih ljudi koji pišu u stihu, ali nekakva
prirodnoznanstvena ili liječnička djela – stoga njih nije prikladno zvati pjesnicima
sastavljanje ditiramba i noma, te tragedija i komedija – upotrebljavaju se sva 3
sredstva oponašanja – ALI razlika je u tome što neka od tih umijeća koriste sva 3
sredstva istovremeno, a druga naizmjence
II.
PREDMETI OPONAŠANJA
budući da oponašatelji oponašaju ljude u akciji, a kako se ljudi
razlikuju po naravi, tj. karakteru – ili su plemeniti ili prosti – tako će svaka od spomenutih
vrsta oponašanja sadržavati te razlike. Dakle, naglasak nije na ljude, nego na akcije. Oni
mogu oponašati ljude bolje od nas (Polignot), lošije od nas (Pauson) ili slične nama Dionizije),
pa je jasno da će se i svaka spomenuta vrsta oponašanja sadržavati te razlike i da će se
razlikovati time šro oponaša ono to je različito u tom pogledu. To je upravo granična crta
kojom s tragedija odvaja od komedije – komedija oponaša ljude lošije od onih kakvi su danas,
a tragedija bolje.
III.
NAČINI OPONAŠANJA
razlika između umijeća kako tko može oponašati svaki od tih
predmeta. Na primjer, način oponašanja pripovijedanjem- bilo kroz usta nekog drugog
(Homer), bilo u vlastito ime, bilo prikazivanjem svih oponašatelja kako rade i djeluju
IV.
RAZLOZI, UZROCI NASTANKA PJESNIČKOG UMIJEĆA
čini se da je pjesničko umjeće nastalo
iz 2 uzroka, koja su oba čovjeku prirodno usađena. Ljudima je od djetinjstva prirođen nagon
za oponašanjem i čovjek se od ostalih životinja razlikuje time što je najviše vješt u
oponašanju te što prvo svoje spoznaje stječe putem oponašanja, a i raduje se svakom
oponašanju. dokaz tome je da rado promatramo slike izrađene s najvećom točnošću, iako
one ponekad prikazuju mrtve životinje i sve što nam je mrsko. Razlog je tome što je učenje
najveće zadovoljstvo, ne samo filozofima, nego isto tako i ostalim ljudima, samo što ovi u
njemu sudjeluju tek malim udjelom. ALI – ako predmet nismo prije vidjeli u stvarnosti –
uživanje u tom naslikanom predmetu nam ne stvara oponašanje nego samo vještina izrade,
boja ili sl. Melodija i ritam, također nam leže u prirodi, a stihovi su isječci ritmova i oni koji su
u početku bili najviše nadareni , napredujući su stvorili pjesničko umijeće. Prema
osobitostima karaktera pjesnika, pjesničko se umijeće razdvojilo: oni uzvišenog duha
oponašali su plemenita djela plemenitih ljudi (himne-bogovima, enkomije-ljudima),a oni
skromnijeg duha oponašali su djela običnih ljudi (rugalice). Tako od pjesnika jedni postadoše
pjesnici junačkih stihova kao što je Homer a drugi jampskih.
- Homer – uzvišeni stil, ali on je oblikovao osnovne obrasce komedije ne kao porugu, već kao
ono što je smiješno (Margit)
- Pjesnici su po prirodnim sklonostima počeli naginjati vrstama koje su nastale, pa su tako
pjesnici uzvišenog duha umjesto pjesnika epova postali pisci tragedije, a pjesnici skromnog
duha umjesto jambskih stihova počeše pisati komedije. Tragedija je nastavši iz početnih
ditirambskih improvizacija, postala cjenjenija od epa, a komedija, nastala kao početna
improvizacija faličkih pjesama, postala je cjenjenija od jambskih stihova. Obje forme s
vremenom su se mnogo promijenile. Eshil, Sofoklo, mijenjaju br glumaca, krate recitative…
- začinjač: predvodnik izvedbe. Improvizira prozni uvod u kojem iznosi temu slijedeće
pjesme, izdvojen iz kora, ali s njime povezan naizmjeničnim pjevanjem. Prvi stadij razvoja
prema osamostaljenom glumcu- iz njega vremenom postao prvi glumac
- razvoj tragedije: iz malih se priča i smiješna govora tek kasno dovinula do uzvišena oblika,
zato što se razvila iz satirske pjesme
- jambski stih je najprikladniji za govorenje, u heksametrima gotovo nikada.
V.
KOMEDIJA
oponašanje ljudi manje vrijedna karaktera, ali ne loših u svakom pogledu,
smiješno je ono što je dio ružnoga, smiješna je neka pogreška ili neka ružnoća, koja ne izaziva
bil niti vodi u propast. Primjer koji se nameće je komička maska – ružna i izobličena, ali ne
iskazuje bol.
Za tragediju se zna koje je sve promjene prošla, ali za komediju ne jer ona u početku nije bila
shvaćena ozbiljno. Zna se da je sastavljanje fabula došlo sa Sicilije, a u Ateni prvi je Kratet
napusti jampski način i počeo obrađivati općenitije sadržaje, tj fabule.
Epsko pjesništvo je slijedilo tragediju sve dok nije postalo opsežno oponašanje ozbiljnih
događaja u stihu. Ep se razlikuje od tragedije time što oponaša samo jednom vrstom stiha i
VII.
OSOBINE SKLOPA DOGAĐAJA U TRAGEDIJI
tragedija je oponašanje cjelovite i potpune
radnje, koja ima primjerenu veličinu. Potpunost znači da mora imati početak, sredinu i
završetak (ne nedostaje joj ništa potrebno, ne postoji ništa nepotrebno). Početak je ono što
samo ne dolazi nužno poslije nečeg drugog, a poslije njega nešto prirodno dolazi ili nastaje, a
završetak je ono što po prirodi jest poslije nečeg drugog ili po nužnosti ili po pravilu. Treba
postojati uska unutrašnja kohezija koja veže dijelove drame u cjelinu, ako ne logički, a ono po
vjerojatnosti. Ljepota se nalazi u u veličini i poretku: fabule trebaju imati određenu duljinu,
ali takvu da se cjelina fabule lako drži u pamćenju. Ograničenje duljine može se vršiti i prema
samoj prirodi stvari: u pogledu je veličine fabula uvijek ljepša što je duža, samo ako je ostala
sačuvana jasnoća cjeline. No, pravo određenje za veličinu: veličina u kojoj, uz nizanje
događaja u neprekinutom redoslijedu, obrat iz nesreće u sreću ili iz sreće u nesreću nastupa
po vjerojatnosti ili po nužnosti.
VIII.
Fabula nije jedinstvena ako se bavi samo jednim čovjekom, jer jedinstvo fabule ne slijedi iz
jedinstva jednog glavnog lika. Griješe svi pjesnici koji su spjevali Herakleidu, Tezeidu i druge
spjevove te vrste. Oni misle da je Heraklo bio jedan, te da prirodno iz toga slijedi i jedinstvo
fabule. Homer pak, kada je pisao Odiseju, nije upleo sve što se Odiseju ikada dogodilo, nego
ju je sastavio oko pojedinačne radnje. I u drugim se mimetičkim umijećima jedno oponašanje
odnosi na jedan predmet. Fabula treba biti oponašanje radnje koja je jedinstvena (ništa nije
tamo gdje mu nije mjesto) i potpuna (ne nedostaje joj ništa potrebno). Događaji koji
sačinjavaju fabulu trebaju biti tako sastavljeni da se ako se jedan od njih premetne ili
oduzme, promijeni se poremeti cjelina. Dio koji nema očiglednog učinka, nije dio cjeline.
IX.
PJESNIKOV ZADATAK
njegov zadatak nije da pripovijeda o stvarnim događajima, već o
onome što je moguće po vjerojatnosti ili nužnosti. Povjesničar je taj koji pripovijeda stvarne
događaje – njihova razlika nije u tome što pripovijedaju u stihu ili prozi, već što pripovijedaju
o stvarnim ili nestvarnim događajima. Zato je pjesničko umijeće više filozofsko od povijesti i
treba ga shvatiti ozbiljnije. Pjesništvo govori više ono što je općenito, a povijest ono što je
pojedinačno. Općenito znači kakva će se vrst stvari desiti čovjeku određene vrste da govori ili
radi po vjerojatnosti ili nužnosti. Pojedinačno je ono što je Alkibijad uradio.
Kod komedije, pjesnici sastavljaju fabulu pomoću vjerojatnosti, a tek onda nadijevaju imena
koja im padnu na pamet, umjesto da sastavljaju djelo kao jampski pisci o određenom
pojedinci. Ali kod tragedije drže se povijesnih imena. Ono što je moguće ujedno je i
vjerojatno. Za ono što se nije dogodilo nismo još sigurni da je moguće. No ipak, ne treba se
na svaki način nastojati držati predanih priča. Nužno je da pjesnik bude više pjesnikom fabula
nego pjesnikom stihova
Od jednostavnih su fabula i radnji najlošije one epizodične, gdje epizode slijede jedna drugu
bez vjerojatnosti i nužnosti. Kako oponašanje nije samo oponašanje cjelovite radnje nego i
strašnih i dirljivih događaja jer se to događa osobito kada se oni događaju suprotno našem
očekivanju, imat će svojstvo uzbudljivoga. I među slučajnim događajima najdublji dojam
ostavljaju oni za koje se čini da su se zbili namjerno.
X.
Radnje koje fabule oponašaju mogu biti: jednostavne ( jednostavna radnja, obrat nastaje bez
peripetija ili prepoznavanja, odvija se dosljedno i jedinstveno) ili kompleksne (kompleksna
radnja, obrat uz peripetiju ili prepoznavanje ili oboje, ono što se događa proizlazi iz
prethodnih događaja ili po nužnosti ili po vjerojatnosti). Velika je razlika nastaju li ti događaji
zbog onih koji su prethodili ili samo
poslije
onih koji su prethodili.
XI.
3 FABULE:
PERIPETIJA
obrat radnje suprotno u skladu s očekivanim, s onim što je bilo rečeno (npr.
Glasnik u Edipu postigao je suprotno kada je rekao Edipu tko je). Obrat radnje u protivno,
prema vjerojatnosti ili nužnosti
PREPOZNAVANJE
obrat iz neznanja u znanje, bilo u stanje bliske povezanosti ili u
neprijateljstvo, ljudi koji su bili u stanju sreće ili nesreće. umjetnički najuspjelije
prepoznavanje je kad istovremeno nastupa i peripetija. Najvećma integrirano u fabulu i u
radnju. Najčešće dolazi do dolazi do prepoznavanja osoba u nekim slučajevima samo jedna
osoba prepoznaje drugu, u drugim slučajevi aprepoznavanje treba biti obostrano. Postoje i
drugi oblici prepoznavanja: prepoznavanje koje nastupa po predmetima i slučajnim
događajima te prepoznavanje nekoga po tome što je nešto učinio ili nije učinio
PATHOS
poguban ili bolan čin, kao što je umiranje, žestoka bol, ranjavanje is ve stvari te
vrste koje se događaju u vidljivoj stvarnosti.
XII.
KVANTITATIVNI DiJELOvi TRAGEDIJE
1) prolog: čitav dio tragedije prije ulazne pjesme kora
2) epizodij: čitav dio tragedije između korskih pjesama
3) eksod: čitav dio tragedije poslije kojega više nema korskih pjesama
korski dio:dijelovi ovoga zajednički svim dramama:
4) ulazna pjesma:čitav prvi govor kora
