1

1. Osnovne pretpostavke modela linearnog programiranja

Postoji određeni broj pretpostavki koje moraju biti zadovoljene da bi određeni model 

predstavljao model linearnog programiranja. Najvažnije 4 pretpostavke linearnog programiranja 
su : 

1) Linearnost. 

 Pretpostavka linearnosti podrazumeva postojanje linearnih zavisnosti 

između promenljivih u zadatku linearnog programiranja. Ova pretpostavka zadovoljena 
je tako što su funkcija cilja i ograničavajući uslovi u modelu linearnog programiranja 
izraženi linearnim funkcijama. Kao posledica linearnosti u modelu linearnog 
programiranja zadovoljene su takođe dve osnovne pretpostavke i to: proporcionalnost i 
aditivnost. 

Proporcionalnost 

podrazumeva postojanje proporcionalnog odnosa u 

modelu linearnog programiranja između inputa i autputa. Osobina 

aditivnosti 

podrazumeva da se ukupna vrednost funkcije cilja ili pojedinih ograničenja može dobiti 
kao zbir vrednosti pojedinih aktivnosti koje predstavljaju sastavne elemente modela 
linearnog programiranja. Osobina aditivnosti primenjuje se i na ograničavajuće uslove 
modela linearnog programiranja – ukupni utrošci određenog resursa u proizvodnji 
određuju se kao suma utrošaka pojedinih aktivnosti (proizvoda).

2) Izvesnost.

 Svi parametri modela linearnog programiranja su unapred jednoznačno 

određeni, što znači da su koeficijenti funkcije cilja i sistema ograničenja deterministički 
određeni i ne menjaju se u toku rešavanja modela. S obzirom na ovu osobinu, model 
linearnog programiranja smatramo determinističkim modelom.

3) Deljivost. 

Ova pretpostavka podrazumeva da promenljive u modelu linearnog 

programiranja ne moraju biti celi brojevi. Prema tome, u opštem obliku modela 
linearnog programiranja ne postavlja se tzv. uslov celobrojnosti rešenja, što znači da 
vrednosti promenljivih mogu biti izražene i u obliku decimalnih brojeva. Ukoliko se, 
međutim, iz određenih razloga zahteva celobrojnost promenljivih, onda je u pitanju 
specijalan oblik zadatka – model celobrojnog linearnog programiranja.

4) Nenegativnost. 

Uslov nenegativnosti promenljivih predstavlja jednu od osnovnih 

pretpostavki modela linearnog programiranja. Ova pretpostavka ima svoj metodološki i 
ekonomski značaj. Uslov nenegativnosti, pored funkcije cilja i sistema ograničenja, 
predstavlja jedan od osnovnih elemenata modela linearnog programiranja.

Ukoliko neka od navedenih pretpostavki nije zadovoljena, onda ili se radi o specijalnom 

obliku modela linearnog programiranja ili dati model ne predstavlja model linearnog 
programiranja.

Opšti oblik zadatka linearnog programiranja 

može se predstaviti u obliku zahteva za 

određivanjem vrednosti promenljivih x

1

,x

2

,.......,x

n

, koje zadovoljavaju m nejednačina i 

jednačina oblika 

                         g

i

 (x

1

,x

2

,.......,x

n

) {≤, =, ≥}b

i

   i=1,.....,m 

2

i za koje se ostvaruje maksimalna ili minimalna vrednost funkcije 

                         

Z = f (x

1

,x

2

,.......,x

n

)

Model linearnog programiranja (kao standardni problem maksimuma) glasi:

(max)Z = C

1

x

+ C

2

x

+ ........ + C

p

x

p

a

11

x

+ a

12

x

2

 + ........ + a

1p

x

p

 ≤ b

1

a

21

x

1

 + a

22

x

2

 + ........ + a

2p

x

p

 ≤ b

2

.
.
.

a

m1

x

1

 + a

m2

x

2

 + ........ + a

mp

x

p

 ≤ b

m

 

X

1

,X

2

,.......,X

p

 ≥ 0

Da bi zadatak linearnog programiranja mogao da se reši sve nejednačine moraju se 

transformisati u jednačine uvođenjem: 1) dodatnih, 2) veštačkih ili 3) dodatnih  i veštačkih 
promenljivih; u zavisnosti o kakvom problemu se radi.

Kod standardnog problema maksimuma potrebno je uvesti samo dodatne promenljive

(max)Z = C

1

x

+ C

2

x

+ ........ + C

p

x

p

 + C

p+1

x

p+1

 + C

p+2

x

p+2

 + ........ +  C

p+m

x

p+m

a

11

x

+ a

12

x

2

 + ........ + a

1p

x

+ x

p+1

                                      =  b

1

a

21

x

1

 + a

22

x

2

 + ........ + a

2p

x

           + x

p+2

                           =  b

2

.
.
.

a

m1

x

1

 + a

m2

x

2

 + ........ + a

mp

x

p

                                + x

p+m

  = b

m

 

X

1

,X

2

,.......,X

p

,X

p+1

,X

p+2

,........,X

p+m

 ≥ 0

background image

4

Koeficijenti uz dodatne promenljive u funkciji cilja ( C

p+1

,.....,C

p+m

) uvek su jednaki 0, dok 

se veštačkim promenljivim dodaju koeficijenti +M (koji označavaju beskonačno veliki broj.

Zadatak problema minimuma (bez obzira da li je reč o standardnom ili mešovitom) rešava 

se u 7 koraka,kao i problem maksimuma,na vrlo sličan način:

Koraci simpleks metoda za rešavanje problema minimuma su:

1) Formiranje baze, formiranje matrice i izračunavanje inverzne matrice α

-1

2) Izračunavanje vrednosti bazičnih promenljivih : a) X

b

= α

-1 

∙ b ili b) preko koeficijenta 

ρ.

3) Izračunavamo koordinate nebazičnih vektora : X

j

= α

-1 

∙ A

j

, gde A

j

 predstavlja zadate 

koordinate nebazičnih vektora.

4) Izračunavamo vrednost funkcije cilja (kriterijuma) : Z = C

b

 ∙ X

b

, gde C

predstavlja 

koeficijente bazičnih promenljivih a X

b

 se uzima iz drugog koraka.

5) Izračunavamo vrednost funkcija nebazičnih vektora: Z

j

 = C

b

 ∙ X

, gde je X

j

 vrednost 

dobijena u trećem koraku.

6) Prvi simpleks kriterijum (Kriterijum optimalnosti) – Proverava se da li je baza 

optimalna 

min (C

j

 – Z

j

) < 0 ,    gde su C

koeficijenti vezani za nebazične 

promenljive

  

a Z

j

 su vrednosti izračunate u prethodnom koraku.

Baza je optimalna ukoliko su sve vrednosti prvog simpleks kriterijuma veće ili 
jednake 0. Ukoliko postoji jedna ili više vrednosti koje su manje od nule baza nije 
optimalna i tada se bira najveća negativna vrednost i taj vektor se uvodi u novu bazu.
Ukoliko je baza optimalna šesti korak je i poslednji, a ukoliko nije onda se prelazi na 
sledeći korak.

7) Drugi simpleks kriterijum : Izvodimo jedan postojeći vektor iz baze po formuli:

ρ= min ( x

i

/x

il

), pod uslovom da je x

il

 > 0 , gde x

i

 predstavlja vrednost

bazičnih promenljivih (iz 2. koraka) a x

il

 su izračunate koordinate vektora

koga smo u prethodnom koraku uveli u bazu.

Jednostavni način za rešavanje problema minimuma jeste preko njemu odgovarajućeg 

dualnog modela formulisanog u vidu standardnog problema maksimuma pa će u sledećem 
primeru biti objašnjena ta procedura (Jedina razlika je u 6. koraku kada mora biti zadovoljen 
uslov max (C

j

 – Z

j

) > 0, odnosno sve vrednosti moraju biti ≤0 da bi baza bila optimalna, u 

suprotnom uzima se najveća pozitivna vrednost i taj vektor se uvodi u bazu).

Želiš da pročitaš svih 12 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti