1

1.UVOD

1.1. 

RAZVOJ I ZNAČAJ ELEKTROTEHNIKE

Kroz istoriju čovek je koristio različite izvore energije: snagu životinja, energiju vode, vjetar, 
u   19.   veku   pronađena   je   parna   mašina,na   prelazu   iz   19.   u   20.   vek   počinje   se   koristiti 
električna energija.
Prednosti zbog kojih je električna energija najprikladnija za primenu su:

Električna energija može se u aparatima, koje nazivamo prijemnici ili potrošači, 
iskoristiti za obavljanje najrazličitijeg rada.

Električna energijadobiva se relativno lako iz električnih izvora, koji predstavljaju 
sisteme u kojima se druge vrste energija prtevaraju u električnu. Npr. pretvaranje 
mehaničke energije turbina u električnim generatorima pretvar u električnu energiju.
U baterijama I akumulatorima koristi se hemijska energija za dobivanje električne 
energije. Zatim proizvodnja energije u termoelektranama, nuklearnim elektranama i 
solarnim elektranama.

Relativno jednostavan prenos električne energije.

Prva saznanja o električnim i magnetnim pojavama potiču iz 

antičkog doba

.

Još je pre dva i po rnilenijuma velikim grckim filozofima bilo poznato da se obe pojave 
ispoljavaju delovanjem rnehaničkih sila, odbojnih ili privlačnih. Ali, tek u XVIII veku fizičari 
čine prve ozbiljnije pokušaje da objasne ove pojave.
Engleski naučnik V. Džilbert je, u svojoj knjizi ,,O magnetu" 1600. godine, opisao sve do 
tada poznate električne i magnetne pojave i prvi upotrebio reč ,,električni". Američki naučnik 
B. Frenklin 1752.godine otkriva električnu prirodu munje i groma i pronalazi gromobran. 
Francuski naučnik S. Kulon 1785.godine utvrđuje zakon elektrostatičke interakcije.
Vezu izmedu električnih i magnetnih pojava otkriva 1819.godine danski fizičar H. Ersted 
(skretanje rnagnetne igle u blizini provodnika sa strujorn). Već 1820.godine francuski fizičar 
A. Amper otk:riva slozene kvantitativne odnose električnih i magnetnih pojava, predvidevši 
da je magnetno polje stalnih magneta posledica kretanja naelektrisanih čestica.
Osnovu modernih shvatanja elektrotehnike postavlja veliki engleski fizičar  

M. Faradej.

On 

otkriva   zakon   elektromagnetne   indukcije   (1831),   uvodi   pojam   fizičkog   elektromagnetnog 
polja, otkriva zakone elektrolize, dijamagnetizam i paramagnetizam.

Engleski fizičar Dz. Maksvel 1864.

godine, na osnovu Faradejevih shvatanja, razrađuje

 

opštu 

teoriju   elektromagnetskih   pojava,   uvodeći   pojam   elektromagnetnih   talasa   i   objašnjavajući 
njime i samu prirodu svetlosti. Maksvelova teorija je potvrđena 1887.godine kada nemački 
fizičar H. Herc, eksperimentišući saoscilatornim kolima, otkriva elektromagnetne talase.

Tokom XIX veka, nizom značajnih pronalazaka, postavljeni su temelji elektroenergetici i 
telekomunikacijama. Ove oblasti elektrotehnike će u XX veku zajedno sa elektronikom biti 
motorna snaga daljeg tehničkog progresa i bez njih bi život savremenog čoveka teško bio 
zamisliv. U elektroenergetici to su: generator jednosmerne struje - dinamo (1866, Simens), 
elektromotor jednosmerne struje (1873, Pačinoti), sijalica (1879, Edison), asinhroni motor 
(1887, Tesla).
U telekomunikacijamatosu: telegraf (1837, Morse), telefon (1876, Bel), principi emitovanja 
radio-signala   (1897-1898,   Tesla).   Među   najznačajnijirn   na   oba   polja   istraživanja   su   i 
pronalasci našeg velikog pronalazača Nikole Tesle (1856-1943 ), a na polju telekomunikacija 
i pronalasci Mihajla Pupina ( 1854-1935).
O samoj suštini elektriciteta više se saznalo tek po otkriću strukture atoma na osnovu radova 
engleskog fizičara E. Radeforda 1911. i danskog fizicara N. Bora 1913. godine.

Doba elektronike  

nastupa

 

početkom XX veka.Engleski naučnik Džo Fleming 1904.godine 

pronalazi 

elektronsku cev diodu

, upotrebivši je za prijem radio-talasa.

Američki   naučnik  

L.

  de   Forest,   dodavanjem   upravljačke   elektrode,   dobija   1907.Godine 

triodu

.Ovaj pronalazak omogućuje brz razvoj radio-tehnike, radio-telefonije i radio-

2

telegrafije (1915-1920. godine), televizije (1939. godine) i radara (1935. godine), kao i drugih 
grana informacione elektrotehnike.

Pravu revoluciju u elektronici izaziva otkriće tranzistora 1948.godine,  

što

 

je omogućilo 

prelaz   na   minijaturizaciju   i   tehniku   izrade   integrisanih   kola.   Time   je   otvoren   put 
spektakularnim   ostvarenjima   u   oblasti   kosmičkih   istraživanja,   kao   što   je   lansiranje 
telekomunikacionih   satelita   (,Telstar",   1962.godine),   kao   i   u   oblasti   računarske   tehnike 
(primena mikroprocesora).

Značaj elektrotehnike 

u savremenom svetu je ogroman.Ovladavanje atomskorn energijom, 

upoznavanje svemira i kosmička putovanja predstavljaju dostignuća koja označavaju značajne 
datume   u   istoriji   čovečanstva.Međutirn,   sva   ova   ostvarenja   ne   bi   bila   moguća   bez 
mnogobrojnih mernih, računarskih i upravljačkih elektronskih uređaja. Pošto je čovečanstvu 
već dala radio, radar i televiziju, a telegrafiji i telefoniji pružila nove mogućnosti, elektronika 
je   prodrla   u   sve   oblasti   ljudske   delatnosti,   fizičke   i   intelektualne-   počev   od   upravljanja 
mašinama-alatkama,   preko   rešavanja   najsloženijih   matematičkih,   logičkih   i   jezičkih 
problema, do registrovanja moždanih talasa.
Istovrerneno, 

električna energija

 neprekidno povećava relativno učešće u primarnoj energiji, 

jer se jedina može preneti na ogromne udaljenosti i tamo upotrebiti. Ona će i dalje pokretati 
rnašine u fabrikama, električne lokomotive, tramvaje i trolejbuse, osvetljavati trgove, ulice, 
stanove i radne prostorije i koristiti na razne načine u električnim aparatima i uređajima u 
svakom domaćinstvu.

Pomenimo, na kraju, da se u elektrotehnici afirmisao  

MKSA

  (metar, kilogram, sekunda, 

amper) sistem kao deo internacionalnog sistema jedinica (označava se sa 

SI).

2. ELEKTROSTATIKA

Elektrostatika je deo nauke o elektricetu koja proučava nelektrisana tijela u mirovanju, 
njihova uzajamna delovanja i fizičke procese u okolnom prostoru.

2.1. NAELEKTRISANJE. KULONOV ZAKON.

Svojstvo ćilibara i vunene tkanine da, nakon uzajarnnog trenja privlače lake deliće materije, 
bilo je poznato još u antičkom dobu.Tek su brojna otkrića u XVII i XVIII veku omogućila brz 
razvoj nauke o elektricitetu.Ogledi su pokazali da se uzajamnodejstvo naelektrisanih tela uvek 
ispoljava   pojavom   mehaničkih   sila,   koje   mogu   biti   privlačne   i   odbojne.Ovo   se   tumači 
postojanjem dve vrste elektriciteta,  

pozitivnog

i  

negativnog

.Električki neutralna tela sadže 

obe vrste naelektrisanja u jednakim količinama, pa se njihova dejstva poništavaju.
Isto kao ćilibar, vunena tkanina,kao i drugi materijali, koji se nazivaju izolatori ilidielektrici, 
mogu se naelektrisati trenjem i dodirom. Ovde je bitan dodir, a trenjemse samo ostvaruje bolji 
kontakt i veće naelektrisanje. Dodirom sa naelektrisanim telimamogu se, osirn dielektrika, 
naelektrisati i drugi materijali koji se nazivaju provodnicii poluprovodnici.
Tela se mogu naelektrisati i bez neposrednog dodira, putem 

elektrostatičkeindukcije

.

background image

4

Sl. 2.2. Kulonova sila između dva naelektrisana tijela.

a) suprotnog i b)istog znaka.

Intenzitet sile zavisi i od sredine u kojoj se tela nalaze. Ovako definisana sila uzajamnog 
dejstva   dva   naelektrisana   tela   predstavlja  

Kulonov   zakon

  i   matematički   se   označava 

jednačinom:

F

F

  = 

k

 ⋅

Q

1

 

 Q

2

F

(2.3)

12

21

2

gde su 

Q

1

i   

Q

2

  količine

naelektrisanja  tačkastih tela,

njihovo međusobno rastojanje.

Konstanta proporcinalnosti  

k

je fizička veličina, zavisi

od

sredine i  najveća je u

vakumu,

=

 

9

 

10

10

 

 m

2

, a određuje se iz jednačine 2.3:

2

=

 r 

2

 Q

2

1

Na osnovu ove jednačine može se zaključiti da jedinica konstante 

k

 

:

=

 r 

2

⇒  

k

 = 

F

 ⋅ 

r

 

2

 ⋅ 

Q

2

 = 

N

 ⋅ 

m

2

 ⋅ 

C

 

2

 Q

2

1

Merenjima je utvrđeno da je konstanta za vazduh i vakum

k

=

 

9

 

10

 

N

 

 

m

2

 

2

Obično se konstata 

k

 

piše u obliku

=

1

4

πε

ε

ε

 

0

 ⋅ 

ε

 

r

ε

0

 - dielektrična konstanta vakuma,

ε

r

  -relativnadielektrična konstanta materijala.

(2.4)

(2.5)

(2.6)

(2.6.a)

Na osnovu jednačina  

(2.5) i  (2.6)

za

dielektričnu konstantu 

vakuma

 

ε

0

 

dobijemo:

ε 

0

 

=

1

10

9

2

8,854

10

12

2

(2.7)

36

π

 m

2

 m

2

5

2.2. ELEKTRIČNO POLJE. ELEKTRIČNI POTENCIJAL

2.2.ELEKTRIČNO POLJE

Naelektrisano telo menja kvalitativno prostor oko sebe. To naročito fizičko stanje u okolini 
naelektrisanog tela koje se vidno manifestuje pojavom sile između električnih opterećenja 
(naboja) naziva se 

električno polje

. Električno polje deluje silom na druga naelektrisana tela i 

pripada onom vidu materije koja ne deluje neposredno na naša čula.

Ako električno polje potiče od naelektrisanja u stanju mirovanja naziva se  

elektrostatičko 

polje.

Za   ispitivanje   i   proveru   delovanja   električnog   polja   jednog   naelektrisanog   tela   koristi   se 
pozitivno probno tačkasto naelekrisano telo malih dimenzija i sa zanemarljivom količinom
naelektrisanja 

Q

p

 , koje svojim poljem ne utiče na ispitivano. Kao probno naelektrisanje može

poslužiti mala kuglica od zove. Ako se takva kulica pozitivno naelektrisana donese u polje 
naelektrisanog   tela,   na   njega   će   delovati   mehanička   sila   čiji   je   intenzitet,   pravac   i   smer 
određen u svakoj tački prostora. Ako seprobno naelektrisanje menja po količini, pravac i smer
u jednoj tački ostaje nepromenjen, a menja se samo

intenzitet srazmerno 

Q

p

 , tad možemo

pisati:

F

1

 

:

 F

2

 

:

 F

3

 

=

 Q

p

1

 

:

 Q

p

2

 

:

 Q

p

3

(2.8)

Za posmatranu tačku ispitivanog polja , može se napisati da je:

=

F

1

=

  

F

2

F

3   

=

 

E

Q

p

1

Q

p

2

Q

p

3

-

 

vektor jačine električnog polja u posmatranoj tački

 

. Predstavlja kvantitativnu

 

posmatranog polja i zavisi od 

Q

p

 .

Vektor jačine električnog polja 

E

 definiše se kao količnik mehaničke 

dejstvuje na pozitivno probno naelektrisanje i samog tog naelektrisanja:

F

E

 

=

 Q

p

(2.9)

karakteristiku tačke

sile kojom polje

(2.10)

Vektor jačine električnog polja 

E

 ima 

pravac i smersile

 koja deluje na 

Q

p

 . Npr. odredimo 

jačinu polja usamljenog tačkastog opterećenja 

+

 

Q

 u tački A (Sl. 2.2).

Intenzitet polja  

E

A

  u tački A je:

E

A

=

F

A

=

1

Q

1

Q

p

⇒ 

Q

P

=

1

Q

Q

p

4

πεε

r

2

4

πεε

r

2

0

A

0

A

Gde je 

r

A

 rastojanje tačke od izvora polja Q. Pravac i smer

Dimenzija vektora jačine polja je:

[

E

=

 

[

[

Q

F

]

]

 

=

 

[

[

C

N

]

]

 

=

 

kulon

njutn

(2.11)

električnog polja 

E

 dati su na Sl. 2.2.

(2.12)

U praksi se upotrebljava ekvivalentna jedinica voplt po metru, koju ćemo kasnije izvesti:

Želiš da pročitaš svih 17 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti