Ljudski resursi
Uvod
Preduzeća imaju potrebu za ljudima isto kao što i ljudi imaju potrebu za preduzećima ne bi li
zajedničkim snagama ostvarili zajedničke ciljeve.
Osnivni resurs svake poslovne organizacije su ljudi i njihove sposobnosti s kojima se ostvaruju
zajednički ciljevi organizacije. Ljudska kreativnost, motivisanost, informisanost i druge osobine
čine ih drugačijim od ostalih resursa u preduzeću. Time gledano, zaposleni su blago preduzeća ili
ti najvažniji resurs pri kreiranju vrednosti jednog preduzeća.
Menadžment ljudskih resursa
je oblast nauke o organizaciji koja se bavi proučavanjem svih
aspekata zaposlenosti u organizaciji.
Menadžment ljudskih resursa
možemo definisati kao
upravljačku aktivnost koja podrazumeva razvoj, održavanje, prilagođavanje, usmeravanje i
korišćenje ljudskih potencijala u skladu sa ciljevima preduzeća sa istovremenim poštovanjem
individualnih potreba zaposlenih i njihovim ličnim ciljevima.
Ljudski resursi – osnovni pojmovi
Termin
„ljudski resursi“
govori nam o ljudima u organizaciji tj preduzeću, o njihovom
potencijalu i sposobnostima koje pružaju preduzeću u cilju ostvarivanja zajedničkih ciljeva i
potreba. Nekada se termin ljudski resursi smatrao previše grubim da bi se njime označivali ljudi
kao živa bića ( jer reč resurs asocira na nešto objektivno, neku vrstu opreme u organizaciji ali ne
i na ljudske potencijale ), međutim pod pojmom resurs ljudi tj zaposleni se stavljaju u
ravnopravan položaj sa ostalim resursima jer za njihovo kvalitetno upravljanje određenim
zadatkom su potrebne određene sposobnosti i znanje.
Značaj menadžmenta ljudskih resursa polazi od činjenice da su ljudi osnovni faktor koji je
zajednički u svakoj organizaciji te su na osnovu toga ljudi kreatori organizacionih strategija
preduzeća. Na osnovu toga, svaki menadžer mora biti uključen u aktivnosti vezane za ljudske
resurse sa kojim će da olakša saradnju među ljudima kako bi se uspešnije realizovali planovi
organizacije. Ljudski resursi, na mnoge načine, doprinose uspehu jedne organizacije tj
preduzeća.
Upravljanje ljudskim resursima se u teoriji i praksi javlja tokom 90-tih godina kada se ljudski
rad počinje posmatrati kao predmet upravljanja. Upravljanje ljudskim resursima se zasniva na
kategorijama organizacijskog ponašanja kao što su motivisanje, komunikacija, timski rad,
organizaciona kultura i socijalizacija i mnogi drugi.
Savremeni menadžment koncept kojima se upravlja ljudski resursi bavi se strategijskim,
individualnim i društvenim aspektima zaposlenih.

razlikovati komunikacije koje uspostavljaju saradnici, koje su internog karaktera, i one koje se
upućuju nekoj ciljnoj grupi, kao što je tržište, na primer i koje su eksterne prirode. Suština
grupnih napora je saradnja a ključ za saradnju je komunikacija.
Odnosi među ljudima se ne mogu uspostaviti bez ostvarenih komunikacija. U tim odnosima
oni međusobno razmenjuju smisaone i jasne poruke koje nešto znače onima kojima su
namenjene. Uspešne saradnje između poslovnih stranaka nema bez ostvarene komunikacije. Ali
ni saradnja ni komunikacije ne idu uvek glatko i bez teškoća i kod ovog procesa nastaju teškoće
zbog nesposobnosti ljudi da uspostave odgovarajuću komunikaciju. Stoga je veština
komuniciranja ona sposobnost koja se mora stalno usavršavati i poboljšavati.
1.2. Elementi procesa komuniciranja
Proces komuniciranja na prvi pogled izgleda vrlo jednostavno ali se u suštini radi o vrlo
složenoj interakciji među ljudima. Da bi smo je upoznali i usavršili moramo identifikovati njene
osnovne činioce.
Osnovni elementi komunikacionog procesa su:
1. Pošiljalac (enkoder);
2. Primalac (dekoder);
3. Poruka (informacija);
4. Kanal (medijator);
5. Povratna informacija (feedback), i
6. Opažanje (percepcija).
Poruka
Medijum
Primalac
Pošiljalac
Poruka
Buka
Pošiljaoc je osoba koja pokreće proces komuniciranja i saopštavanja poruke. Od načina na koji
saopštava i prenosi poruku zavisi valjanost i značaj poruke. Takođe od načina prenošenja poruke
zavisi da li će uspeti da slušaoce ubedi u sadržaj i značaj poruke i u krajnjem slučaju da ih na taj
način kontroliše.
Primalac poruke je osoba koja učestvuje u procesu komunikacije tako što prima poruku. Proces
komuniciranja se može ostvariti tek kad primalac prihvati poruku i rastumači njeno značenje.
Poruka kao element procesa komuniciranja, može se sastojati od misli, osećaja ili ideja. Poruka
mora biti svedena na kod ili šifru. Kod treba da bude napravljen tako da bude razumljiv i
pošiljaocu i primaocu poruke.
Kanal predstavlja sredstvo ili metod kojim se prenose poruke. Način prenošenja poruke ima
značajan uticaj na poruku i na krajnji efekat poruke. Jasna i sažeta govorna poruka izneta na
nekom sastanku imaće daleko veći efekat od poruke pisane nejsnim stilom.
Povratna informacija je odgovor primaoca na dobijenu ponudu. Tek sa povratnom
informacijom poruka je potpuna.
Opažanje je neizbežni pratilac komunikacionog procesa koji se sreće kod oba učesnika.
Najčešće je sadržana u značenju koje poruci pridaje pošiljaoc i primalac informacije. Različitost
opažanja je najčešći uzročnik teškoća i prekida u komuniciranju.
1.3. Vrste komunikacije
Komuniciranje je najčešća aktivnost koja se sreće u organizacijama i ljudi najveći deo svog
radnog vremena provode u tim procesima. Ovaj proces se manifestuje na bezbroj načina a same
komunikacije mogu imati raznovrsne forme, izraze, posrednike, vrste i tipove. Za organizaciju
rada i menadžment od posebnog su značaja formalne i neformalne komunikacije.
Formalne komunikacije su one komunikacije koje se prenose unapred utvrđenim kanalima u
organizaciji. Njeni učesnici su, uglavnom, poznati mada su moguća izvesna odstupanja. Takve
komunikacije su, u principu, stabilne i nepromenljive a prostiru se na uobičajeni i uhodani način.
Neformalne komunikacije su one komunikacije koje se sreću izvan formalnih kanala
organizacije. Prisutne su u svakoj organizaciji i teku van "zvaničnih puteva". One predstavljaju
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti