Испитна питања:

1. Српска књижевност после Велике сеобе

2. Гаврил Стефановић Венцловић

3. Барок у српској књижевности

4. Захарија Орфелин

5. Јован Рајић

6. Просвећеност у српској књижевности

7. Доситеј Обрадовић: Писмо Харалампију, Совјети здраваго разума, Басне

8. Доситеј Обрадовић: Живот и прикљученија

9. Класицизам у српској књижевности

10. Стефан Стефановић: Смерт Уроша Петаго, последњег цара српскога

11. Вук Стефановић Караџић: критике и полемике, Српски рјечник

. Вук Стефановић Караџић као писац и као историчар: Житије Ајдук-Вељка 

Петровића, Прва година Српскога војевања на даије, Писмо кнезу Милошу од 

12/24. априла 1832. године

. Епска поезија Симе Милутиновића Сарајлије 14. Љубавна и космичка лирика 

Симе Милутиновића Сарајлије

15. Развој драме у српској књижевности до Јована Стерије Поповића

16. Развој романа у српској књижевности до Јована Стерије Поповића

17. Комедије Јована Стерије Поповића: Тврдица, Покондирена тиква

18. Јован Стерија Поповић: Роман без романа

19. Јован Стерија Поповић: Родољупци

20. Поезија Јована Стеријe Поповића

21. Поезија Петра II Петровића Његоша

22. Петар II Петровић Његош: Ноћ скупља вијека

23. Петар II Петровић Његош: Луча микрокозма – посвета

1

24. Петар II Петровић Његош: Луча микрокозма – композиција, ликови и 

песнички сродници

25. Петар II Петровић Његош: Горски вијенац – композиција

26. Петар II Петровић Његош: Горски вијенац – ликови

27. Петар II Петровић Његош: Лажни цар Шћепан Мали – композиција

28. Петар II Петровић Његош: Лажни цар Шћепан Мали – ликови

29. Романтизам у српској књижевности

30. Поезија Бранка Радичевића

31. Бранко Радичевић: Туга и опомена

32. Бранко Радичевић: Кад млидија умрети

33. Поезија Ђуре Јакшића

34. Ђура Јакшић: Поноћ и На Липару

35. Ђура Јакшић: Јелисавета, кнегиња црногорска

36. Приповетке Ђуре Јакшића

37. Јован Јовановић Змај: Ђулићи

38. Јован Јовановић Змај: Ђулићи увеоци

39. Јован Јовановић Змај: Светли гробови

40. Сатирична и хумористичка поезија Јована Јовановића Змаја

41. Поезија Лазе Костића

42. Лаза Костић: Самсон и Делила

43. Лаза Костић: Спомен на Руварца

44. Лаза Костић: Santa Maria della Salute

45. Лаза Костић: Максим Црнојевић

46. Лаза Костић: Пера Сегединац

47. Књижевни погледи Лазе Костићa

2

background image

u čijim će se okvirima, uprkos velikih spoljnjih pritisaka, u prvo vreme odvijati čitav 

politički i kulturni  život  naroda. Privilegije su stalno bile krnjene i smanjivane, ali 

nikada   nisu   ukinute.   One   će   sve   vreme   predstavljati   glavni   okvir   samostalnog 

nacionalnog života panonskih Srba. Od ovih Srba, u kasnijim procesima, razviće se 

srpska građanska klasa, sastavljena pretežno od trgovaca i zanatlija. Građani će pored 

visokog klera i carskih oficira postati treći srpski stalež u Austriji. Srbi su na nove 

teritorije poneli svoje rukopisne knjige, ikone, Lazareve mošti iz Ravanice, kao i razne 

veštine   i   zanate.   Njihova   tadašnja   kultura   bila   je   nastavak   srednjevekovne   kulture, 

bliska kulturi drugih naroda vizantijske zone, te se naziva  

postvizantijskom kulturom

Međutim,   u   novoj   sredini   dolazi   do   neizbežnih   transformacija   koje   će   dovesti   do 

stvaranja   kulture,   umetnosti   i   književnosti   novog   tipa.  

Književnost   18.   veka   je 

diskontinuirani,   etapni   prelaz   iz   srednjeg   veka   u   moderno   doba   –   mešaju   se 

elementi starog i novog, duhovnog i svetovnog, srednjovekovnog i novovekovnog, 

crkvenog i građanskog

, sa stalnom tendencijom preovlađivanja ovog drugog elementa. 

To 

   prelazno doba između stare i nove književnosti

 

 

 traje sve do kulturnih reformi 70.

 

 

 

i   80.   godina   i   do   pojave  

 

 

Dositeja   Obradovića

 

   i   u   njemu   se   jasno   izdvajaju  

dva 

perioda

: do pojave ruskih škola, 30. godina i posle njih. U prvom periodu nastavlja se 

rad u okvirima tradicije stare književnosti i na  

srpskoslovenskom jeziku

. U drugom 

periodu,   usled   dominantnog   kulturnog   i   književnog  

uticaja   Rusije

,   te   tradicije   se 

napuštaju   i   književni   i   jezički   kontinuitet   se   prekida,   a   knjige   se   počinju   pisati   na 

ruskoslovenskom jeziku

. Ipak, između ova dva perioda postoje i izvesne 

sličnosti

, od 

kojih   su   najvažnije:  diglosija  –   paralelna   upotreba   srpskoslovenskog,   odnosno 

ruskoslovenskog jezika i narodnog jezika u funkciji književnog jezika i barokni stil, koji 

se   u   prvom   periodu   oblikuje   na   srednjevekovnoj   poetičkoj   osnovi,   a   u   drugom   na 

osnovama nove poetike koja je, zajedno sa barokom, došla posredstvom Rusije. 

Srednjevekovno nasleđe i barokne tendencije

Posle Velike seobe, u poslednjoj deceniji 17. i prvim decenijama 18. veka, stara 

književnost doživljava svoj poslednji procvat, nakon kojega će se nepovratno ugasiti. 

4

Ipak, to je bila preobražena tradicionalna književnost. Nastavljene su tradicije Pećke 

patrijaršije.  Negovani su stari žanrovi: žitija, crkvena himnografija, besede, hronike, 

opisi   putovanja   u   Svetu   zemlju   itd.  Poetika   je   bila   tradicionalna,   vizantijska, 

crkvenoslovenska, ali sa izvesnim modifikacijama koje su vodile promenama. Promene 

su počele još pre seobe, a u novim uslovima one su se produbile i proširile. Uticaj 

rusko-ukrajinske barokne književnosti 17. veka postaće jedna od najvažnijih odrednica 

u književnom stvaranju posle Velike seobe, tako da se kod najvažnijih tadašnjih pisaca 

pojavljuju izvesna barokna obeležja. Obnovljena je diglosija, ali narodni jezik sada ima 

mnogo širu upotrebu (u odnosu na srednjevekovnu književnost). U književnosti i dalje 

dominira tradicionalni, srednjevekovni tip književnog radnika, koji je u prvom redu 

prepisivač starih knjiga, zatim kompilator, a pomalo i orginalan stvaralac. 

Takav   je   bio   i  

Kiprijan   Račanin

,   najosobeniji   predstavnik   naše   književnost   na 

prelazu iz 17. u 18. vek.   Početkom 18. veka u manastiru Krušedol nastaju crkvene 

pesme posvećene sremskom despotu koje su takođe ušle u sastav 

Srbljaka

. U njima se 

pobožne misli spajaju sa rodoljubivim osećanjima. Sveti despot dobija ratničke atribute 

i  kao  zaštitnik  naroda  priziva  se   u  pomoć.    Među  novonastalim   tekstovima  pažnju 

privlači 

Stihoslov

 

iz 1717. – mešavina stihova i proze. Stihovi su silabički, nepravilni sa 

dosledno sprovedenim parnim rimovanjem, a njihov autor je  

Nikanor Melentijević

. S 

više   metričke   pravilnosti   napisana   je   pastirska   poslanica   u   stihu  

Ritmi   ili   pesni 

pohvalnija

,

  koju   je   Sarajlijama   uputio  

Visarion   Pavlović

,   bivši   učitelj   u   manastiru 

Hilandar, a tadašnji episkop u Novom Sadu. On je bio značajan i kao prosvetni radnik, 

osnivač   latino-slovenske   škole.   Pisci   ovog   doba   pisali   su   različite  

stihove

  – 

tradicionalne u vizantijskom dvanaestercu, novije u poljskom trinaestercu, osmerce itd. 

ARSENIJE III ČARNOJEVIĆ

 (oko 1633-1706) Bio je patrijarh srpski. Od njega je 

ostao jedan kratak putopis u svetu zemlju, u pismu ruskom carskom savetniku V. M. 

Golovninu,   koji   upečatljivo   svedoči   o   tragediji   srpskog   naroda,   koji,   napustivši 

otadžbinu, ne nalazi nigde utočište(

Poslanica T. V. Golovinu

). Srbi su postradali od 

Turaka, od kojih su prebegli u Ugarsku, ali ni tamo nisu našli mira. 

5

background image

naslovom 

Ot letopisa serpskih carej i o vojne carja tureckogo s cesarem hristijanskim 

i o zapustjeniji zemlji serbskoj

 

(

Iz letopisa srpskih careva i o vojevanju cara turskog 

sa  cesarom   hrišćanskim  i   o  pustošenju  srpske  zemlje

).  Po  svom  karakteru  to  je 

memorijalni   akt   napisan   mešavinom   srpskoslovenskog   i   ruskog   jezika   s   ciljem   da 

carevu sestru, tada monahinju, upozna sa patnjama srpskog naroda. Atanasije smatra da 

će svoj književni zadatak najbolje obaviti ako poveže prošlost sa sadašnjošću, tj. ako 

letopisu srpskih careva suprotstavi sliku pustošenja srpske zemlje i stradanja naroda 

kojima   je   sam   bio   svedok.   O   tome   govori   s   biblijskim   patosom   u   kojem   se   oseća 

prizvuk plača proroka Jeremije nad razorenim Jerusalimom. Granice Srbije – zemlje 

koje je okružuju. Srbijom su ranije vladali rimski carevi. Stefan Nemanja – rodom od 

sestre Konstantina Velikog. Milutin, Stefan Dečanski – sv. Nikola mu vraća vid, bitka 

kod Velbužda. Dušan donosi telo proroka Isaije iz Jerusalima u Srbiju. Srpski manastiri: 

Studenica,   Mileševa,   Dečani,   Osogovo,   Hopovo,   Trojički   manastir   (odakle   je   i 

Atanasije),   Ravanica,   Krušedol,   Pećka   patrijaršija,   Rača,   Ljubostinja,   Sopoćani, 

Morača, Banja, Manasija. Turci su potom osvojili i razorili svu srpsku zemlju. Godine 

1683. pojavila se kometa koja najavljuje pravrat – pad turskog carstva. Turke je porazio 

austrijski car Leopold. Zatim sledi još nekoliko turskih poraza (Beograd, Morava, Niš). 

Srpske zemlje su opustošeme i mnogo je poginulih. Oni koji su preživeli izbegli su u 

Ugarsku.  

Plač   o   pustošenju   crkve   božije  

-

  Poredi   se   sa   prorokom   Jeremijom   koji   plače   za 

razorenim Jerusalimom – tako i  on plače za razorenim  srpskim  crkvama. Crkva je 

prikazana kao alegorija – nevesta Božija. Moli se gospodu da osveti prolivenu krv i 

vrati crkvi staru slavu. 

Molitva i blagodarenje bogu pisca ove knjižice

 

-

   

Zahvaljuje se bogu za sve što ima i 

moli ga da uvek bude uz njega da ga sačuva. 

O moštima i ostacima Konstantina Velikog, koje donese sin njegov iz Nikomidije  

– 

Sin

 

  Konstantina   Velikog,   Konstantin,   preneo   je   mošti   svoga   oca   iz   Nikomidije   u 

Konstantinopolj i tu ga je uz velike počasti sahranio u crkvi svetih apostola. Sveti oci 

7

Želiš da pročitaš svih 264 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti