Bankarski rizici
BANKARSKI RIZICI
Kreditni rizik
Kreditni rizik
ili
rizik druge ugovorne strane
određuje se kao vjerovatnost da dužnik ili
izdavatelj finansijskog sredstva neće biti sposoban platiti kamatu ili otplatiti glavnicu prema
uvjetima utvrđenim u sporazumu o kreditiranju
-
sastavni je dio bankovnog poslovanja.
Među rizicima sa kojima se banka suočava, ovo je najvažnija vrsta. Neizvršavanje obaveza od
strane klijenata banke, kao druge strane u kreditnom poslu, ima za rezultat gubitak cjelokupnog
potraživanja.
Osim klasičnih kreditnih poslova, kreditni rizik nastaje kod trgovanja različitim finansijskim
instrumentima
na
tržištu.
Uprkos inovacijama u području finansijskih usluga kreditni je rizik još najznačajniji pojedinačni
uzrok stečajeva banaka. Razlog tome jest što se više od 80% bilanse stanja banaka u načelu
odnosi
na
ovaj
vid
upravljanja
rizicima.
Kreditni rizik se javlja kad god su bankovna sredstva investirana, izložena, proširena i
posvećena. Kreditni rizik se može pronaći u: kreditima, investicijskom portfoliu, bankovnim
prekoračenjima,
kreditnim
pismima.
Kreditni rizik također postoji u različitim bankovnim proizvodima, aktivnostima i uslugama kao
što su: derivati, devizni kurs, gotovinske usluge, trgovinske finansije. Ovaj rizik ne postoji kad je
riječ o ulaganju u državne vrijednosne papire ili bankovne depozite čiju isplatu jamči država. Za
kreditni rizik se u engleskoj terminologiji često koristi izraz default risk pri čemu default nastaje
u
tri
slučaja
:
• Prvo,ako dužnik ne izvrši plaćanja po kreditnom ugovoru ni posle najmanje tri mjeseca od
momenta
dospijeća
• Drugo, ako dužnik prekrši neku od zaštitnih klauzula u kreditnom ugovoru tada se automatski
pokreću pregovori između banke i dužnika u protivnom banka zahtjeva da dužnik momentalno
vrati
cijeli
dug.
• Treće, ekonomski default nastaje kada ekonomska vrijednost aktive dužnika padne ispod
vrijednosti njegovog duga. Ekonomska vrijednost duga predstavlja vrijednost očekivanih
budućih novčanih tokova diskontovanih na sadašnji momenat putem odgovarajuće diskontne
stope.
Naime,
ako
tržišna
vrijednost
aktiva
dužnika
padne
ispod tržišne vrij. obaveza to znači da su sadašnja očekivanja budućih novč tokova takva da se
dug ne može vratiti.
Operativni rizik
Baselski odbor za nadzor banaka definira kao rizik gubitaka koji proizlaze iz neprimjerenih ili
pogrešnih unutrašnjih procesa , ljudi i sistema ili zbog vanjskih događaja. Ova definicija
uključuje pravni,ali isključuje strateški rizik. Strateški rizik je potencijalni gubitak koji se može
pojaviti
uslijed:
-
vođenja
neefektivne
poslovne
strategije,
-
odsustva
integrisane
poslovne
strategije,
- nemogućnosti i nesposobnosti da se integrišu te strategije
- nemogućnosti i nesposobnosti da banka prilagodi svoje strategije promjenama koje nastaju u
posl.
okruženju.
Banka preuzima strateški rizik kada ulazi u nove poslovne aktivnosti ili kada mijenja način na
koji
trenutno
izvršava
neku
od
važnih
aktivnosti.
Banka izgrađuje sistem upravljanja operativnim rizikom u skladu sa smjernicama baselskog
sporazuma o adekvatnosti kapitala ( Basell II). Sistem se temelji na prikupljanju podataka koji su
posljedica operativnog rizika ( razvrstanih prema poslovnim linijama i vrstama događaja) i
period.
provođenju
samoprocjene
rizika
i
kontrola.
Tendencije kao što su povećano korištenje visoko automatizirane tehnologije, porast poslovanja
sa stanovništvom i rast elektronskog bankarstva, sve veće oslanjanje na vanjske izvore i
povećano korištenje razrađenih tehnika za smanjenje izloženosti kreditnom i tržišnom riziku
utjecali
su
na
povećanje
izloženosti
operativnom
riziku.
Operativni rizik banke je usko povezan sa njenim operativnim politikama i procesima i da li ima
adekvatne kontrole. Ovaj rizik je teško mjeriti direktno ali je vjerovatno veći što je veći broj
odjeljenja
i
filijala,
zaposlenih
ili
kredita
insajderima.
Vrste operativnog rizika su: unutrašnja prevara, vanjska prevara, radno pravo i sigurnost na radu,
odnosi sa klijentima i proizvodi, štećenja fizičke imovine, prekidi u posl. i pad sistema, izvršenje
isporuka i uprav procesima.
Tržišni rizik
je rizik rizik koji neka banka može snositi uslijed nepovoljnih kretanja tržišnih cijena.
Izloženost takvom riziku može nastati uslijed bančinog poduzimanja namjernih špekulativnih
pozicija ili može proizaći iz bančine aktivnosti trgovanja devizama. Svaki sastavni dio rizika
uključuje opći tržišni rizik i specifični rizik koji nastaje uslijed specifične strukture portfelja neke
banke.
Sve veća izloženost banaka tržišnom riziku uzrokovana je tendencijom raznolikosti bankovnog
poslovanja i njenim razvojem od tradicionalno posredničke uloge prema aktivnostima „ stvaranja
tržišta“ i špekulativnog trgovanja tj. aktivnosti u kojoj banke raspodjeljuju određeni iznos
kapitala
za
aktiv.
namjernog
preuzimanja
rizika.
VAR je modelirajuća tehnika koja obično mjeri sveukupnu izloženost banke tržišnom riziku te,
uz određeni nivo vjerovatnosti, procjenjuje iznos koji bi banka izgubila da mora držati neku
aktivu tijekom određ. vrem. razdoblja.
Rizik kamatne stope
predstavlja osjetljivost kapitala i prihoda banke na promjene ukamatnim stopama. Kada se
kamatne stope na finansijskom tržištu promjene, to utiče na prihod banaka kao što su prihodi od
kamata po kreditima i vrijednosnicama i na trošak kamata na depozite i ostala sredstva koja je
banka posudila. Također se mijenja tržišna vrijednost aktive i pasive banke mijenjajući tako neto
vrijednost banke. Kamatna stopa bilo bilo kojeg određenog kredita ili vrijednosnice je određena
finansijskim tržištem gdje se banke prilikom odobravanja kredita nalazi na strani ponude a na

posto risk managera američkih banaka smatra da likv. uopće nije problem u njihovim bankama te
ju
stoga
niti
naročito
ne
istražuju.
Ovaj rizik može biti rezultat ili problema finansiranja ili tržišni likvidnosti rizik. Rizik
finansiranja likvidnosti predstavlja nemogućnost likvidiranja potraživanja ili dobijanja
adekvatnog
finansiranja
novim
zaduživanjem.
Tržišni likvidnosti rizik predstavlja nemogućnost banke da lako kompenzira specifična ulaganja
bez značajnih gubitaka zbog neadekvatne dubine tržišta ili tržišnih poremećaja.
Rizik likv. je najveći kad banka ne može da anticip. nove zajmovne zahtj. i nema pristup novim
izvorima
gotovine.
U suvremenim uslovima ovaj rizik ima sekundarni značaj zato što se obično pokriva drugim
instrumentima. Kod ovog rizika banka se suočava sa dva problema: manjkom likvidnih sredstava
ili mogućnošću da na tržištu mobiliše likvidonosna sredstva.
U funkciji planiranja potrebnog nivoa likvidnih sredstava, banke trebaju planirati izvore i
strukturu adekvatnog likvidnog potencijala, i uvezi s tim planirati i kreditnu politiku. Ročnost
plasmana, odnosno kreditnog portfolia je determinisana upravo ročnošću izvora. S obzirom da je
ročna transformacija srestava kod banaka inherentno povezana sa funkcionalnim
karakteristikama bankarskog poslovanja, banke kontinuirano kontrolišu i drže ročnoe
debalanse između izvora i plasmana u okviru propisanih minimalnih limita.
UPRAVLJANJE RIZICIMA
UPRAVLJANJE TRŽIŠNIM RIZICIMA
Tržišni rizik odnosi se na rizik gubitka banke usljed nepovoljnog kretanja kamatnih stopa,
deviznih kurseva, cijena dionica i pozicija po derivatnim instrumentima dakle tržišnih varijabli
kod kojih banka ima izloženost. Glavno mjerilo za determinaciju neočekivanog tržišnog gubitka
je metodologija VAR (value-at-risk). To je ustvari procjena potencijalnog gubitka usljed kretanja
tržišnih cijena koja su za banku nepovoljna. VAR izražava maksimalan gubitak banke ali samo
do određenog nivoa povjerenja. Specifičnost regulisanja tržišnih rizika sastoji se u tome što
banke drže obveznice, dionice i devize u znatnoj mjeri kratkoročno pa je stoga neophodna
permanentna revizija njihove vrijednosti na bazi tržišnih cijena.
Kod upravljanja tržišnim rizicima banke mogu da koriste standardnu metodologiju ili svoje
interne modele za evaluaciju tržišnih rizika i za determinaciju formiranja obaveznog kapitala za
pokrivanje tržišnih rizika. Standardna metodologija predviđa obavezni kapital i na devizne
pozicije banaka zbog mogućih promijena deviznih kurseva koji bi bili nepovoljni za banku.
Umjesto standardne metodologije banke mogu da koriste interne modele za mjerenje tržišnih
rizika ukoliko imaju zadovoljavajuće interne sisteme upravljanja tržišnim rizicima s tim da ti
sistemi moraju da budu eksplicitno prihvaćeni od strane supervizorske institucije.
U banci nekada postoji nezavisna služba za kontrolu rizika. Interni modeli mora da sadrže
odgovarajuće limite koji na operativnom nivou ograničavaju izloženost tržišnim rizicima.
Korektivni multiplikator mora da iznosi namjanje 3 a može eventualno da bude povećan na 4 što
zavisi od rezultata tzv. Back testinga. Banka mora da ima spreman rigorozan program stress
testinga.
Što se tiče kvantitativnih standarda, banke koje koriste sopstvene interne modele imaju slijedeće
obaveze:
- evaluacija VAR vrši se na dnevnoj bazi na nivou 99%;
- statističku bazu na osnovu koje se vrše VAR obračuni mora da iznosi najmanje godinu dana, s
tim da se revizija te baze vrši najmanje u tromjesečnim intervalima;
- supervizorska vlast ne propisuje određeni interni model kojeg se banke moraju pridržavati,
tako da banke mogu da koriste razne modele s tim da budu ispunjeni zahtjevi kvalitativnih i
kvantitativnih standarda. Interni model koji utvrdi banka mora da dobije eksplicitnu saglasnost
supervizorske
vlasti.
- Banka mora da sprovodi regularni program back testinga svog internog modela tržišnog rizika.
Zapravo se radi o ex post provjeri efektivnosti internog modela putem upoređenja VAR procjene
rizika
sa
stvarnim
dobicima
i
gubicima
banke.
Back testing treba da pokaže da li je konkretan interni model, koji banka koristi, pouzdano
mjerilo potencijal. gubitaka banke.
PORTFOLIO UPRAVLJANJE KREDITNIM I TRŽIŠNIM RIZICIMA
U praksi je već odavno poznato da koncentracija rizika preko mehanizama diverzifikacije
smanjuje rizike u portfoliju. Na primjer, ako se u portfoliju banke nalazi 5 zajmova datih raznim
kompanijama, rizik portfolija je niži od zbira individualnih rizika. Kvantitativna analiza ima za
cilj da precizno pokaže sniženje portfolija rizika u odnosu na zbir individualnih rizika.
Efekti diverzifikacije na visinu portfolio rizika banaka ili drugih finansijskih institucija mogu se
interpretirati i na slijedeći način. Polazi se od činjenice da svi rizici ne nastupaju zajedno, što je
osnova za stvaranje razlike između visine rizika na nivou individualnih transakcija i na nivou
portfolija. Osnovni faktori koji determinišu rizike na individualnom i portfolio nivou su isti i
visina izloženosti riziku i vjerovatnoća nastupanja gubitka -relacione veze između dva rizika,
koja se nalaze u portfoliju banke, mjere se putem korelacije –1, dok uopšte ne postoje kod
korelacije +1.
UPRAVLJANJE VALUTNIM RIZIKOM
Rizik deviznog kursa ili valutni rizik kod banaka nastaje kada dođe do promjene deviznih
kurseva ukoliko banke imaju neravnotežu devizne aktive i pasive. U savremenom bankarstvu je
valutni rizik znatno porastao prije svega iz razloga što je u procesima globalizacije došlo do
porasta deviznih transakcija ne samo po robnom nego i po finansijskom osnovu. Zapravo se
daleko najveći dio ukupnih deviznih transakcija ostvaruje u vezi sa tokovima kapitala između
zemalja. Masivne devizne transakcije sadrže i odgovarajuće devizne rizike kod banaka naročito
ako banke imaju visoke otvorene devizne pozicije. Najveće američke banke ostvaruju iz deviznih
transakcija čak do 20% svojih ukupnih profita. Kada je u okviru Evropske unije uveden euro kao
Zajed. valuta to je bio jak udar na profit. banaka jer je znatno smanjen profit iz reduciranih
deviznih
transakc.
Kada dođe do promjene deviznog kursa neke valute koja se nalazi u bilansnoj
strukturiposmatrane banke efekti te promjene zavise od dvije komponente. Prvo, da li je i koliko
valuta aprecirala ili deprecirala. Drugo, da li je bilans aktive i pasive u toj valuti pozitivan ili
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti