1

 m

1.Klasifikacija metoda podučavanja

Osnovno pitanje – 

kako pokrenuti proces učenja

 

 

?

  

Efekti metode mere se u odnosu na to koji tip učenja podstiču 

1. PREDAVAČKA → RECEPTIVNO UČENJE
2. PROBLEMSKA  → UČENJE PUTEM OTKRIVANJA
3. METODA PODSTICANJA GRUPE →KOOPERATIVNO UČENJE
4. METODA USMERENA NA DELOVANJE → INTEGRISANO UČENJE

2.Predavačka metoda

metoda “direktnih instrukcija “→osnovni izvor učenja je reč onog koji podučava koja 
prenošenjem postaje znanje onih koji uče

cilj se postavlja prema opštim uzrasnim potencijalima 

ako se u ranom uzrastu podstakne kao dominantno,  dete se podstiče u mehaničkom 
usvajanju činjenica

vaspitač insistira na produktu

česta pojava saznajne konfuzije kod deteta

dominantni oblik grupisanja : zajednički rad cele grupe

3. Receptivno učenje

mehaničko učenje napamet  

 

 

→aktivnost  

pamćenja

  dominantna   a vaspitač podstiče 

pamćenje ponavljanjem i preslišavanjem

smisleno   verbalno   receptivno   učenje  

 

 

→   pokazuje   da   je   u   sadržaju   uspostavljena 

smislena struktura i da je sadržaj prezentovan verbalno u gotovom obliku za dete; 
aktivnost 

slušanja 

dominantna

4.Problemska metoda

koristi 

sadržaj

 kao materijal za pokretanje procesa rešavanja problema i 

učenje

 kao 

aktivnu konstrukciju saznanja

dete konstruiše znanja i sposobnosti nezavisno od direktnih instrukcija vaspitača

efekte učenja proverava kroz uspešnost postupka

samostalno razvija tehnike otkrivajućeg učenja

dominantni oblici grupisanja:rad u paru,rad u maloj grupi, individualni rad

usklađivanje metoda vaspitača i metoda deteta

podsticanje deteta da samostalno uči

Vaspitač otkriva : 

šta su deca motivisana da uče, koja pitanja postavljaju

kako će napraviti individualne planove i planove za male grupe

kako će pripremiti sredinu

Kako će pratiti učenje dece

2

5.Metoda podsticanja grupe

podstiče kvalitet učenja zasnovan na mišljenju, diskusiji, razmeni ideja- kooperativno 
učenje→deca   u   parovima   ili   malim   grupama   istražuju   jednu   temu   da   bi   došli   do 
mogućih rešenje ili novih kombinacija

Karakteristike kooperativnog učenja ( Steel, 2002. ):

pozitivna međuzavisnost- 

uče da su potrebna jedna drugima u rešavanju zadataka

podržavajuća interakcija- 

stvaraju saznajni konflikt kao osnovu za nova saznanja

individualna odgovornost 

– svakom detetu se nudi uloga

socijalne veštine

- dogovaranja, rešavanja konflikata 

praćenje rada u grupi 

Vaspitač svoj rad u grupi fokusira na razvoju intelektualnih i socijalnih veština dece

 

Socio – intelektualne sposobnosti su 

:

da se sasluša drugo dete ili odrastao

da se što jasnije izrazi misao

da se postavljaju pitanja

da se nalaze dokazi za svoje tvrđenje

da se traži povratna informacija

da se proceni kada je pomoć potrebna i da se traži pomoć

da se mišljenje menja samo na osnovu argumenata

da se čuje i drugačije mišljenje

da se dolazi do zajedničkog rešenja

da se dele uloge u maloj grupi

da se rad grupe predstavi drugima

da se članovi grupe prihvataju međusobno

praksa   pokazuje:   postoje   predrasude   da   metoda   grupe   izaziva   haos,   odsustvo 
discipline→odustajanje od promene u radu→vraćanje na staro

zahteva se novo promišljanje, redefinisanje sopstvene uloge i uloge dece 

Vaspitač : pomagač,koordinator, učesnik

Koraci :

 izbor srodnih tema za rad u malim grupama

obezbeđivanje vremena i prostora

integracija rada dece u okviru grupe

predstavljanje i povezivanje grupnih rezultata

analiza zajedničkih postignuća

6.Metoda usmerena na delovanje

zasnovana na aktivnostima manipulisanja predmetima kao i samoaktivnostima dece 
dok uče→osnovni cilj je razvijanje kritičkog mišljenja kod dece

dete uči na osnovu sopstvene aktivnosti u saradnji sa drugima

vaspitač objedinjuje različita područja saznanja, na osnovu teme ili problema koji decu 
interesuje i koji za njih ima smisla

vaspitač nudi detetu izbor aktivnosti i sadržaja u okviru iste teme i u okviru svih 
aspekata razvoja

cilj   je   da   dete   istražuje   i   uviđa   različite   strane   problema   kojim   se   bavi   (   centri 
interesovanja )

background image

4

Prvo značenje pojma “ predškolski “ – godinu dana pre polaska u školu

KENTAKI   :   poštuje   se   dostignuti   nivo   kognitivnog,   govornog   i   socio-
emocionalnog razvoja→ u PP uključuju se deca sa 5 i /ili 6 godina →polaze u 
školu kada su razvojno spremni

ZAPADNA EVROPA I AMERIKA:poštuje se kalendarski uzrast→postoje razlike

EU- Velika Britanija, Holandija, Malta -5 god.

Austrija,   Belgija,   Kipar,   češka   ,   Francuska,   Nemačka,   Grčka,   Mađarska, 
Island,Italija, Luksemburg, Norveška, Slovenija, Španija, Portugal, Slovačka ) – 6 
god.

Finska, Švedska, Bugarska, Poljska, Rumunija i većina baltičkih zemalja- 7 god.

Kanada, Australija (izuzev Tasmanije), Japan, Koreja, Hong Kong – 6 godina

Drugo  značenje pojma “ predškolski “ – proširivanje na čitav period – institucionalno 
vaspitanje i obrazovanje - u nadležnosti MP

kompenzatorski   programi-   potrebno   osigurati   trajniju     i   intenzivniju   obrazovnu 
intervenciju spuštanje još za oko jednu do dve godine nadole 

trogodišnja   deca→polazna   osnova   je   potreba   za   intenzivnim   socio-emocionalnim 
kontaktom sa senzitivnom odraslom osobom→nekoliko sati dnevno borave u društvu 
vršnjaka   u   igrama   i   aktivnostima   koje   priprema   i   usmerava   kvalifikovana   odrasla 
osoba prema određenom programu- zemlje EU, Japan, Novi Zeland, Koreja 

Treće   značenje pojma “ predškolski “ – proširivanje na period od rođenja deteta 
(Singapur, od 2. meseca ) do polaska u školu→ neke zemlje ostvaruju integrisani 
pristup nege, vaspitanja i obrazovanja od prvih meseci života i tokom prvih godina 
školovanja kao vid podrške

zbog   svih   razlika   PP   može   da   predstavlja   spisak   sadržaja   koji   će   se   sa   decom 
izučavati, uz ciljeve, zadatke i metodička uputstva ; pojavljuje se i evaluacija jer se 
mora proceniti postignuto→time se PP približava ideji kurikuluma

9.Kuriklum predškolskog vaspitanja

Treba da sadrži :

vaspitno – obrazovne ciljeve

sadržaje

vaspitno – obrazovna iskustva,aktivnosti dece( interakcija  dece i vaspitača)

vaspitno – obrazovne strategije, metode ili organizacija vaspitno – obrazovnog 
rada

vremensko utvrđivanje realizacije ciljeva

navođenje vaspitno – obrazovnih izvora/ sredstava

povratna   informacija,   merenje   ili   dijagnoza   u   vidu   evaluacije   (   formativne   i 
sumativne )

10.Programiranje i planiranje vaspitnog rada

Programiranje jedne aktivnosti- odgovor na pitanja:

1. Šta će se raditi ? ( izbor sadržaja i aktivnosti )
2. Kako će se raditi ? (izbor načina i metoda rada )
3. I zašto ?( svrha, cilj ili razlog )

zvaničan V-O program je zamisao, model koji propisuje šta će se događati; nužno je 
statičan, uopšten i završen; na sva pitanja daje načelne i uopštene odgovore

5

Planiranje –operativna razrada i konkretizacija zvaničnog programa 

Vaspitač je u procesu programiranja kada bira metode, oblike, sredstva rada, selektuje 
sadržaje koje planira za neki period

Istovremeno, reflektuje i svoj lični odnos prema zvaničnom programu- konkretizujući 
zvanične ciljeve i zadatke tumači ih u svetlu sopstvenih stručnih znanja ali i ličnih 
stavova i vrednosti→dva vaspitača različito tumače jedan isti program, svako na nivou 
svoje prakse

 Program – vrsta modela, STRUKTURU ČINE :

OPŠTE PRETPOSTAVKE

OPŠTI CILJ ILI CILJEVI PROGRAMA

KONKRETNI ZADACI

SADRŽAJI PROGRAMA 

METODE POUČAVANJA

iz   pretpostavki   sledi   formulacija   opšteg   cilja   a   zatim   razrada   konkretnih   ciljeva 
( zadataka), izbor sadržaja programa i obrazovnih metoda

program čini samo jedan od izvora za planiranje rada- uzimaju se i obzir konkretna 
deca i uslovi u kojima radi

odnos između elemenata programa nije statičan i jednosmeran :izbor metoda utiče 
povratno na zadatke

razlikuju se formalni ( zvanični ) i neformalni programi→ skriveni kurikulum- skup 
svih   onih   pravila   ponašanja,   odnosa   i   uloga   koji   izlaze   iz   organizacije   i   načina 
funkcionisanja škole a ne nalaze se u zvaničnom v-o programu ili deluju suprotno od 
njegovih ciljeva

Šta je v-o program i da li je potreban ?

Ako   pod   programom   podrazumevamo   zvanični,   formalni   program   v-o   rada   (   koji 
donose prosvetne vlasti )jasno je da on nije nužan

mnogo je važnija filozofija vaspitanja- teorija na kojoj se zasniva : primer “Montesori 
program”: nigde eksplicitno ne stoji reč “program “ a sve je do detalja razrađeno

ono   što   je   u   Montesori   sistemu   do   detalja   razrađeno   izostaje   u   savremenim 
programima :

shvatanje o prirodi deteta i njegovom razvoju( spontani razvoj )

osnovna načela i ciljevi vaspitanja( samoaktivnost )

precizirana uloga vaspitača 

načela za organizaciju sredine ( priređena sredina )

metodski principi ( individualni pristup u intelektualnom vaspitanju ali grupna 
pravila i grupni rad u sferi socijalnog i emocionalnog razvoja )

Zaključak 

 

 : vaspitni program predstavlja prevod jedne teorije vaspitanja → u osnovi 

svakog programa stoji eksplicitno ili implicitno cela teorija vaspitanja

vaspitni program kao termin preuzet je iz škole – poreklo mu je u terminima “ nastavni 
plan   i   nastavni   program”→implicitno   je   tu   već   uključena   teorija   obrazovanja→ 
osnovna funkcija škole da obrazuje-omogući transmisiju znanja→program predstavlja 
skup određenih i organizovanih znanja a plan – vremensku organizaciju prenošenja tih 
sadržaja

ako pod vaspitnim programom podrazumevamo praktičnu teoriju vaspitanja – onda je 
program ne samo potreban nego i nužan

i kada ne postoji zvaničan, formalni program vaspitni proces u vrtiću se odvija po 
nekom “programu” ili zamisli→deca su grupisana na neki način i time su neki odnosi 
među njima mogući a neki nisu→ prostor i oprema takođe postoje i sami po sebi daju 

background image

Želiš da pročitaš svih 21 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti