AKTUELNI PROCESI TRANZICIJE I
GLOBALIZACIJE
Dokaze globalizacije mozemo vidjeti na svakom koraku: kod kuce, na radnom mjestu,
u velikim robnim kucama, u novinama i poslovnim zurnalima, u mjesecnim vladinim
statistikama, i u akademskoj literaturi. Ne smijemo zaboraviti ni dogadjanja u Sietlu
pocetkom 1999. godine, koja su okupirala udarne vijesti svih globalnih medija.
Protivnici WTO-a i globalizacije koji su se culi u Sietlu, ali nesto kasnije i u Davosu
(
World Economic Forum
) i Bangkoku (
UNCTD
) te nedavno u Pragu (
IMF, WB
), i
Buenos Airesu isticu da je aktuelni sistem svjetske trgovine nedemokratski, te da
mehanizmima i trendovima globalne razmjene upravlja iskljucivo materijalni interes
umjesto zelje i nastojanja za dobrobit privrednog napretka uzivaju svi, a ne samo
bogati dio svijeta. Oni u
globalizaciji
vide zavjeru bogatih zemalja i
multinacionalnih
kompanija
za koje tvrde da krse ljudska prava jer degradiraju zivot, izmedju ostalog
izazivanjem masovne nezaposlenosti i usadjivanjem beznadja, unistavaju okolis,
zatiru sve koji unistavaju njihove interese i profite i , sto je najgore, prisiljavaju
siromasne da ostanu siromasni.
Zagovornici slobodne trgovine i globalizacije, naprotiv, isticu da je slobodna trgovina
najzasluznija za svjetski privredni napredak i prosperitet i da njezini pozitivni ucinci
svakako imaju prevagu nad onim negativnim. No, sudeci prema iskazanom
nezadovoljstvu poglavito siromasnih zemalja i brojnih nevladinih organizacija,
fritrederi jos uvijek nisu dovoljno uvjerljivi, pa cak i kada obecavaju da ce globalnoj
ekonomiji dati ljudsko lice. Jer, evidentno je da je profit jos uvijek ispred interesa
zastite okolisa i ljudskog zdravlja, te interesa obicnog covjeka.
Kao sto se iz uvoda moze i zakljuciti, u ovom radu ce se posebno izucavati prednosti i
nedostaci globalizacije, sa svim njenim pratecim efektima na razvijene i zemlje u
razvoju.
1. FENOMEN GLOBALIZACIJE
Začeci globalizacije
Od 1950. do 1980. godine zemlje u razvoju su biljezile brze stope rasta nego sto su
bile stope rasta razvijenih zemalja u periodu njihove industrijske revolucije. Kao
rezultat toga zemlje u razvoju su povecale svoje ucesce u svjetskom bruto drustvenom
proizvodu sa 15% u 1960. na 22% u 1985. godini. U istom periodu mnoge od tih
zemalja su postale aktivne ucesnice u sirenju i dinamiziranju globalnog sistema
trgovine. U 1965. godini njihovo ucesce u svjetskom izvozu industrijskih proizvoda je
bilo svega 7%, da bi 1985. godine ono bilo povecano cak na preko 16%. Neosporno,
da je kroz poziciju zemalja u razvoju moguce uvidjeti rastucu dinamicnost i
medjuzavisnost svjetskog trzisnog ambijenta.
Posleratni period, misli se na onaj poslije Drugog svjetskog rata, razvoja svjetske
privrede u cjelini karakterisu vrlo dinamicne strukturne promjene, kako u sferi
proizvodnje, tako i u trzisnoj poziciji pojedinih zemalja. Globalna privredna kretanja
su bila pracena znatno brzim rastom svjetske trgovine od rasta svjetske proizvodnje.
Vec uocene tendencije i prognoze govore da se mora racunati sa najpovoljnijim
kretanjima i nizim stopama rasta. U takvim i ocekivanim kretanjima, marketing bi uz
tehnologiju i kapital trebao da odigra jednu od kljucnih uloga u borbi za adekvatno
mjesto u medjunarodnoj podjeli rada i zadovoljavajucu trzisnu poziciju u svijetu. Bez
razlike na odredjene strukturne i trzisno – prostorne promjene, dominacija industrijski
razvijenih zemalja se nije dovodila u pitanje. Njihovo ucesce u ukupnom svjetskom
uvozu se u periodu od 1950. godine permanentno odrzavalo na nivou od oko 66%,
dok im je ucesce u svjetskom izvozu imalo blage oscilacije nanize ( od 67% do 63% ).
U uslovima savremenih trzisnih i tehnoloskih promjena, tesko je i zamisliti buducnost
svjetske privrede bez najaktivnije uloge razvijenih zemalja. Onako kako razvijene
industrijske zemlje budu uspjele da nadju rjesenja za svoje unutrasnje teskoce
prilagodjavanja nastalim promjenama, umnogome ce se odvijati i njihova
angazovanost na trazenju rjesenja za ostala otvorena pitanja savremene svjetske
privrede. Orjentacija na maksimiranje svojih tekucih interesa, ne sagledavajuci
posljedice sopstvenih poteza na dugorocan razvoj svjetske privrede – bila bi strategija
sa samoogranicavajucim dejstvom. Racunajuci na cinjenicu da su razvijene zemlje
navikle da razmisljaju o dugorocnim aspektima sopstvenog rasta i razvoja, za
ocekivati je aktivniju ulogu nerazvijenih zemalja ( posebno tzv.
Novoindustrijalizovanih, ciji ce se broj svakako povecati ), kao i istocno – evropskih
zemalja, sa svojim kvalitativno novim odnosom prema svjetskom trzistu i
medjunarodnoj trgovini. Za medjunarodnu trgovinu se moze reci da je stara koliko i
ljudska civilizacija. Pojedini narodi su od samog pocetka ispoljavali potrebu da trguju
izmedje sebe ( Kinezi sa Mongolima, Asteci sa Majima, Rimljani sa Egipcanima,
Americki indijanci sa Kolonistima i sl. ). Trgovina se vrlo dinamicno razvijala,
najprije kroz primitivno – naturalne forme, zatim kroz kolonijalni i imperijalni okvir,
da bi poto dobila svoj tradicionalni izraz robno – novcane i interesne razmjene na
principima komprativnih razlika i komparativnih prednosti. Struktura ponude i
struktura traznje u pojedinim dijelovima svijeta je bila vrlo razlicita, te su
neekvivalentnost i neravnopravnostpostali prirodni i normalni principi po kojima se
dugo vremena odvijala medjunarodna razmjena izmedju Sjevera i Juga, istoka i
Zapada. Druga polovina proslog vijeka je karakteristicn po razbijanju tradicionalnih
principa i tradicionalnih okvira medjunarodne trgovine. To je posebno karakteristicno
za period 1960-tih godina. Od tada se ulazi u eru naglasene proizvodne diversifikacije
u tokovima svjetske privrede, velikih tehnoloskih transfera, povecanog seljenja i
preplitanja faktora proizvodnje, pojave novih aktivnih ucesnika n svjetskom trzistu,
kao i razvijanja novih i nekonvencionalnih formi medjunarodnog poslivanja. Taj
kao sto su Juzna Koreja, Tajvan i druge. Konkurencija postaje mnogo vise globalnog i
medjunarodnog karaktera. Preduzeca sada koriste sve raspolozive oblike ulaska na
inostrana trzista. Dolazi do mnogo veceg koristenja kooperativnih ulaganja ili
strategijskih alijansi u raznim oblicima. Firme koje medjusobno konkurisu i poticu iz
razlicitih zemalja sada zajednicki djeluju u proizvodnji, razvoju proizvoda, osvajanju
odgovarajucih formi medjunarodnog poslovanja, razvoju sistema distribucije,
promociji, kreiranju imidza, uslugama i sl.
Na rastucu internacionalizaciju medjunarodnog poslovanja poslednjih dekada snazan
uticaj su imali sledeci faktori:
1. Konkurencija koja je postajala sve ostrija i sve vise medjunarodnog karaktera, dolazeci cak i
iz zemalja treceg svijeta
2. Tehnoloske promjene, koje su postajale i rapidnije i skuplje, sto je uticalo na to da su
pojedinacne firme vrlo tesko ili uopste nisu mogle da razvijaju nove proizvode
3. Povecane barijere ulaska na pojedina trzista su postale logicna posljedica visih i ostrijih
konkurentskih standarda
4. Veci znacaj ekonomije obima pri dostizanju zeljenog nivoa medjunarodne konkurentnosti
1.2. Globalizacija tržišta i globalna konkurencija
Posljednjih godina pojavljuje se sve veci broj radova i istrazivanja vezanih za
najnovije tendencije i promjene na svjetskom trzistu. Kigan (Keegan) razmatra uticaj
proslih i sadasnjih trzisnih promjena na buduci razvoj medjunarodne trgovine. Teodor
Levit (Theodore Levitt), polazeci od potrebe globalizacije marketinga, sugerise da ce
preduzece morati da prilazi svijetu kao jednom velikom trzistu, ignorisuci povrsne
regionalne i nacionalne razlike .
Ova istrazivanja pokazuju da u svijetu dolazi do naglasenog relativizovanja
nacionalnih granica. Tradicionalna podjela na lokalna, regionalna, nacionalna i
medjunarodna trzista postaje sve manje relevantna. Cak preovladjuju shvatanja da
danas skoro ne postoje trzista cisto nacionalnog karktera. Doslo je do visoke
medjuzavisnosti svijeta pod pritiskom razvoja proizvodnih snaga, komunikacija,
transportnih sredstava i konkurencije po tom osnovu. Danas je vec sasvim izvjesno da
nijedno trziste ne moze da se razvija izolovano i u vakumu. U buducnosti ce moci sve
manje. insistiranje na lokalno zatvorenim i kontrolisanim trzistima (opstinskim,
zavicajnim, regionalnim, republickim) je u direktnoj suprotnosti sa konceptom
otvorene trzisne privrede i savremenim trzisnim trendovima i globalnim razmjerama.
Globalizacija trzista predstavlja fenomen novijeg datuma. Radi se o savremenom
procesu koji stvara nove pretpostavke za uspjesno poslovanje u medjunarodnim
okvirima, i po kome odredjene industrije i preduzeca svoju perspektivu rasta i razvoja
vide jedino u svjetskim razmjerama. Svijet postaje jedinstveno trziste i u skladu sa
njegovim ukupnim potrebama biva mogucekoncipirati i organizovati svoje aktivnosti.
Moze se reci da je globalizacija trzista dosla kao logicna posljedica vrlo dinamicnog
razvoja medjunarodne trgovine u posljeratnom periodu. Dolazi do povoljnijih
mogucnosti kombinovanja faktora proizvodnje u medjunarodnim razmjenama. Uz sve
slobodnije kretanje kapitala, rada, ideja i informacija, postaje vrlo znacajno i aktuelno
upozorenje Levita da dva vektora danas uoblicavju svijet: tehnologija i globalizacija.
Paralelan rast globalizacije trzista i poslovanjauz naglasene protivrjecnosti na
relacijama:
1. Razvijene i nerazvijene zemlje
2. Unutar grupacija razvijenih zemalja (tj. izmedju Japana, EU i SAD-a)
3. izmedju industrijski razvijenih i istocno evropskih zemalja,
Odrazava svojevrsnu nadmoc savremene tehnologije, kapitala i sve veceg
ujednacavanja trzisnih zahtjeva (savremenih potreba covjeka), nad drzavnom
regulativom pojedinih zemalja i njihovih grupacija.Nadmoc poslovnih i razvojnih
poliga i faktora, smatramo progresivnijom varijantom za covjecanstvo, jer nadmoc
politickog faktora, drzavne regulative i protekcionizma moze da vodi samo vecoj
podjeljenosti svijeta.
Najcesce asocijacije na pojam globalizacije su – poslovanje sirom svijeta i polovanje
na isti nacin svuda. Medjutim, proces globalizacije ne uslovljava potpunu
standardizaciju, niti podrazumjeva nuzno pokrivanje cijelog svjetskog trzista. Proces
globalizacije, prevashodno doprinosi stvaranju novog nacina poslovnog razmisljanja i
novih strategijskih pretpostavki za uspjesno poslovanje. Ne radi se o uniformnom i
jednoznacnom procesu, koji bi uslovljavao unaprijed date i jedino moguce odgovore.
Nema totalne globalizacije trzista, niti totalnih globalnih strategija. Postoje procesi
trzisnog priblizavanja, trzisnog prelivanja efekata i ujednacavanja trzisnih zahtjeva u
najsirim svjetskim razmjerama. Bila bi to svojevrsna poslovna i marketinska myopia,
kada preduzeca u takvim uslovima ne bi bila vodjena “sinergijom” kao bitnim
poslovnim ciljem, i ostvarivanjem ekonomije obima gdje god je to moguce. Radi se o
ogromnom poslovnom izazovu, na koji je moguce reagovati i odgovoriti na vrlo
razlicite nacine. Pri trazenju adekvatnog odgovora, akcenat se stavlja na kreiranje
strategijske i konkurentske prepoznatljivosti u sto sirim trzisnim razmjerama, ne
bjezeci od neophodnih i plodotvornih lokalnih prilagodjevanja.
izdvajamo dvije bitne posljedice procesa globalizacije: pojava sve agresivnije
konkurencije globalnog karaktera i opasnost od uske trzisne identifikacije. Globalnu
konkurenciju karakterise ponuda proizvoda visokog kvaliteta i pouzdanosti, uz
prihvatljive cijene koje rezultiraju i snizenjem troskova proizvodnje. Time se razbija
tradicionaln predstva o direktnoj povezanosti nivoa kvaliteta i visine troskova. Ovo je
moguce postici jedino uz sirenje trzisnog horizonta pri planiranju strategije rasta i
razvoja. i ona preduzeca koja nemaju medjunarodnih trzisnih ambicija, morace da
razmisljaju o svjetskim tendencijama u razvoju djelatnosti kojoj pripadaju. Globalna
konkurencija je mnogo ostrija i uocljivija. Moze da se poredi sa globalnom igrom
saha. Globalni konkurenti su vidljivi i prepoznatljivi, nema ih mnogo i nastoje da
blokiraju kretanja jedan drugom na kljucnim trzistima ili oko njih. Pojavno izgleda da
