ANTOINE COMPAGNON,
Stil
(u:
Bacite stil kroz vrata, vratit će se kroz prozor
, Zg 2006.)
- izdvaja 7 pojmova koji se čine neizbježnim uporištima svakog govora o literaturi: književnost,
autor, svijet, čitatelj, stil, povijest, vrednovanje
- u ovom članku analizira odnos između teksta i jezika. Književni jezik obilježen je stilom - stil je
srednji pojam između jezika i književnosti (stilistika je smještena između lingvistike i kritike).
- STIL (grč. stylos > pisaljka) je činjenica koja legitimno pripada uvriježenim idejama o
književnosti, a s druge strane stil je privid kojeg se nužno valja osloboditi. (Po Blochu i
Wartburgu stil je način izražavanja vlastitih misli.)
- 3 primjera o povratku stila kada mu se zaprijeti nestankom:
1) R. Barthes
Nulti stupanj pisanja
(1953)
2) M. Riffaterre
Kriteriji za analizu stila
(1960)
3) N. Goodman
Status stila
(1975)
- dvoznačnost termina
stil
: denotira individualnost/posebnost nekog djela („Stil je sam čovjek“ -
Buffon), ali i klasu (žanr, razdoblje…). Istovremeno upućuje na nužnost i slobodu.
- Stil je daleko od čistog koncepta: on je složen, bogat, dvoznačan, višestruk pojam:
1)
STIL JE NORMA
- stilu se tradicionalno pridaje normativna i preskriptivna vrijednost.
Kao takav, nerazdvojan je od vrijednosnog suda. („dobar stil“ = kanon, imitacijski
model). Jedino kao takav stil nije rehabilitiran.
2)
STIL JE ORNAMENT
- ornamentalna koncepcija stila očituje se u retorici (Aristotel u
Retorici
/3. knjiga/ iskazuje prijezir prema stilu).
3)
STIL JE ODSTUPANJE
- Aristotel ga definira kao odstupanje u odnosu na uobičajenu
uporabu („Zamjena jedne riječi drugom elokuciji daje uzvišeniji oblik.“). Od Aristotela
nadalje, stil se razumijeva kao formalni ornament određen odstupanjem u odnosu na
neutralnu/normalnu uporabu jezika. Aksiom stila: postoji više načina da se iskaže isto, pri
čemu stil razlikuje te načine. Stil u smislu ornamenta i odstupanja pretpostavlja
sinonimiju
.
4)
STIL JE ŽANR ILI TIP
- prema staroj retorici stil je bio vezan za pojam
prikladnost
(
aptum
). Tradicionalno su se razlikovale 3 vrste stila = tzv. „Vergilijev kotač“ -
hijerarhija koja obuhvaća pozadinu, izraz i kompoziciju:
stilus humilis
(pučki),
s.
mediocris
(srednji) i
s. gravis
(uzvišeni) (B. Donat u komentaru Vergilija povezuje ih s
temama
Bukolika
- pastoralnom poezijom,
Eneide
- epopejom i
Georgika
- didaktičkom
poezijom). Ove tri vrste stila zovu se još
genera
dicendi
jer su se žanrovske razlike
promatrale kroz pojam stila. Prema Ciceronovu
Govorniku
tri stila odgovaraju trima
ciljevima koje govornik želi postići: dokazati (
probere
), svidjeti se (
delectare
) i ganuti
(
flectere
).
5)
STIL JE SIMPTOM
- od 17. st. počinje povezivanje stila i osobe (L. Spitzer „detalj“ >
simptom neke osobnosti). Kao izražajni kôd stil je objektivan, a kao izraz jedinstvenosti
on je subjektivan. Danas stil nije vezan za općenita makroskopska obilježja, već je pitanje
detalja. Stil je tijekom 19. st. postao temeljni koncept povijesti umjetnosti, a zatim se
vratio u književna proučavanja u obliku simptomatičnog detalja, posebno kod L. Spitzera,
čija su proučavanja stila uvijek pokušavala opisati mrežu sitnih devijacija koje
omogućavaju karakterizaciju nečijeg pogleda na svijet i traga koji on ostavlja u
kolektivnoj svijesti.
6)
STIL JE KULTURA
- u sociološkom i antropološkom smislu. Stil je dominantna
vrijednost i načelo jedinstva koje je svojstveno ukupnosti simboličkih manifestacija neke
zajednice, tj. kulturi. U najširem smislu stil je cjelina sastavljena od uočljivih formalnih
značajki, a istodobno i simptom neke osobnosti (pojedinca, perioda…).
- Stilistika je nestabilna zbog polisemije stila: kolektivni (sociolekt) i individualni (idiolekt)
aspekt stila.
-
Charles Bally
Pregled stilistike
(1905) - pokušao je utemeljiti stilističku znanost razdvajajući
stil i od pojedinca i od književnosti (po tome je iznimka jer je stilistika inače išla prema njima).
Njegova je stilistika popis izražajnih sredstava usmenoga jezika.
-
R. Barthes
Nulti stupanj pisma
(1953) - razlikuje jezik kao društvenu činjenicu kojoj se pisac
mora prilagoditi, stil kao neotuđivu jedinstvenost koja je dio piščeva bića i uvodi još pismo kao
opći izbor tona,
etosa
, ono što je retorika nazivala stilom (u retoričkom smislu kroz pismo
oživljava stil). Postoje tri pisma: uglađeno, neutralno i govorno =
genera dicendi
- dokaz
neminovnosti retoričkog pojma stila.
- Stil pretpostavlja referencu (reći nešto) i intenciju (izbor između različitih načina da se to kaže) -
sinonimija. Usponom lingvistike, stil je bio diskreditiran zbog te svoje dvoznačnosti i teorijske
nečistoće.
- Riffaterre, čiji su prvi radovi bili objavljeni pod okriljem „strukturalne stilistike“, ne govori više
o stilistici već je zamjenjuje „semiotikom poezije“.
- Prema S. Ullmannu i S. Fisheru stilističke varijacije nisu ništa drugo do semantičke razlike. I
dok Fish tvrdi kako je moguće reći isto u različitim oblicima, jedan britanski teoretičar kaže kako
dva pojma nikad nemaju posve isto značenje; stoga bi stil, kad mu se oduzme supstanca, bio
ništavan i uzaludan, a stilistika osuđena na stapanje s lingvistikom. Fishovi protivnici tvrde da
proučavanje stila počiva na dvama pretpostavkama:
-
Goodman
Status stila
(1975) - tvrdi kako sinonimija uopće nije neophodna za postojanje stila
(tradicionalno stil je bio izbor između različitih načina da se kaže isto). Goodman kaže kako
postoje različiti načini da se kaže približno isto - apsolutna sinonimija nije potrebna da bi se
spasio stil. Na taj način Goodman želi dati temelje definiciji stila kao potpisa - stil kao POTPIS je
složeno obilježje koje služi kao obilježje pojedinca ili skupine. STILSKA ZNAČAJKA je
značajka koju djelo egzemplificira i koja pridonosi njezinu smještanju u neku od znakovitih
književnih cjelina. Karakteristične značajke takvih književnih cjelina tvore stil. Stil je paket
indeksa (by Peirce, Goodman radije koristi naziv egzemplifikacija) koji omogućuju odgovore na
pitanja Tko?, Kada? i Gdje? Referenca se dijeli na 2 osnovne podvrste:
1) denotaciju - primjena riječi, slike ili neke druge etikete na jednu ili više stvari (Peirce to
naziva simbolom; npr. Utah denotira državu, a država svaku od 50 država SAD-a)
2) egzemplifikacija - referiranje uzorkom na neku od značajki tog uzorka („Ako x
egzemplificira y, onda y denotira x.“ - ako moja vesta egzemplificira zelenu boju, onda
zelena denotira boju moje veste, zelena je predikat mojoj vesti - Moja vesta je zelena.)
-
Genette
Fikcija i dikcija
(1991) poistovjećuje pojmove stila i egzemplifikacije. Prema Genetteu
egzemplifikacija pokriva sva moderna korištenja pojma stila kao
izraz
,
evokaciju
i
konotaciju
. Stil
je egzemplifikacijska funkcija diskurza koja se suprotstavlja njegovoj denotativnoj funkciji. Ipak,
egzemplifikacija je širi pojam od stila.
-
3 ASPEKTA STILA
1) stil je formalna varijacija na neki stabilan sadržaj (Riffaterre)
2) stil je skup značajki svojstvenih nekom djelu koji omogućuje identifikaciju i
prepoznavanje autora (Goodman)
3) stil je izbor između više „pisama“ (Barthes)
- Jedino stil kao norma/propis/kanon nije rehabilitiran. U svim ostalim slučajevima dokazao je
svoje postojanje.
GÉRARD GENETTE,
Fikcija i dikcija
(Zg 2002.)
- Ovo se djelo bavi pitanjem sustava, kriterija i načina
literarnosti
= estetski vid književnosti
(Jakobson), tj. utvrđivanjem uvjeta koji moraju biti zadovoljeni da bi neki tekst bio promatran kao
„književno djelo“.
- Dva su
sustava literarnosti
:
1. tvorbeni - zajamčen sklopom namjera, generičkih konvencija i kulturnih tradicija
2. uvjetni - pokazuje subjektivno estetsko vrednovanje.
- Na kategoriji
iskustvenog kriterija
temelji se spoznaja literarnosti, a on može biti:
1. tematski - može se odnositi na sadržaj teksta (o čemu je riječ?). Od Aristotela najčešće
spominjani tematski kriterij je
fikcija
koja uvijek djeluje kao tvorbeni sustav - neko
fikcijsko djelo gotovo se bez iznimke promatra kao književno.
2. formalni (opisni) - odnosi se na karakter samoga teksta i na vrstu diskurza koji
predstavlja. Opisni kriterij
dikcijom
može određivati 2 načina literarnosti: tvorbeni
(poezija) - poetsko je djelo uvijek književno; ne-fikcijska proza - kao književnost može
se promatrati samo uvjetno (kao osobni stav).
Križanje ovih dvaju kriterija određuje tablicu načina literarnosti.
1. FIKCIJA I DIKCIJA
- Za Romana Jakobsona predmet poetike je
literarnost
koju definira kao ono što od neke
verbalne poruke čini umjetničko djelo, tj. kao estetski vid književnosti. Jakobsonovo pitanje: „Što
to od usmenog/pisanog teksta čini umjetničko djelo?“ može se shvatiti na dva načina:
1. „Koji su tekstovi djela?“ - poziva se na teorije koje implicitno podrazumijevaju takvo
teorijsko konstitutivno ili esencijalističko tumačenje literarnosti >
esencijalna poetika
,
karakteristična za zatvorene poetike.
2. „Pod kojim uvjetima neki tekst može postati/prestati biti djelo?“ - poziva se na teoriju
koja podrazumijeva ovu uvjetovanu interpretaciju literarnosti >
kondicionalna poetika
,
karakteristična za otvorene poetike.
- ESENCIJALNA POETIKA - tip „klasične“ poetike. Podijeljena je između dva kriterija:
tematskog
i
formalnog
, a njezina bi se povijest mogla opisati kao dug i naporan prijelaz od
tematskog prema formalnom kriteriju. Najsnažnija ilustracija ove poetike u njezinoj tematskoj
verziji
Aristotelova je poetika
. On je spoznao nedostatak specifičnosti literarne prakse, a rješenje
su dva pojma:
poiesis
(stvaranje) i
mimesis
. Iz toga slijedi kao da je Aristotel uspostavio podjelu
esencijalnu poetiku zamijeniti kondicionalnom, već napraviti mjesta za obje tako da svaka zadrži
svoj dio legitimiteta.
-
Literarnost
, budući da je višeslojna, traži pluralističku teoriju koja razmatra različite načine
kojima jezik izbjegava i nadživljava svoju praktičnu funkciju i proizvodi tekstove koji se mogu
smatrati estetskim predmetima. Iz te potrebe slijedi podjela: ljudski jezik poznaje dva režima
literarnosti:
1. kondicionalni
2. konstitutivni vid -vlada dvama tipovima literarnih praksi: fikcijom (narativnom ili
dramskom i poezijom (ne-fikcijom, tj. dikcijom).
Dva načina literarnosti: fikcija i dikcija.
Fikcijska
je literatura ona koja se prvenstveno nameće
imaginarnim karakterom predmeta, a
dikcijska
ona koja se prvenstveno nameće formalnim
obilježjima. Mallarmé: poezija je tek posebno označena i kodirana forma dikcijske literature te je
stoga u svome tradicionalnom stanju konstitutivna. Postoje dikcije konstitutivna i kondicionalne
literature, dok je fikcija uvijek konstitutivno literarna. Ta nesimetrična situacija može se prikazati
tablicom (2 režima literarnosti):
Režim
Kriterij
Konstitutivni
Kondicionalni
Tema
FIKCIJA
Komentar
DIKCIJA
POEZIJA
PROZA
OBJAŠNJENJE:
1. formalno je Genette zamijenio
komentarom
jer je širi pojam
2. razlika između poezije i proze može se temeljiti na nekim kriterijima koji su manje
kategorički od kriterija versifikacije
3. reći da je fikcija uvijek konstitutivno
literarna
ne znači da je fikcijski tekst uvijek
konstitutivno
fikcijski
(npr. mit - sadržaj mu se nalazi na pomičnoj granici fikcije)
4. zajedničko ovim dvama načinima literarnosti je kriterij
neprijelaznosti
> neprijelaznost
(tematskom prazninom, tj. komentarskom nejasnoćom) stvara tekst kao autonomni
predmet, a njegov odnos prema čitatelju postavlja kao estetsku relaciju u kojoj je smisao
nedjeljivi dio forme.
