UVOD

Upotreba začina i začinskog bilja u kuvanju i pripremanju hrane ima 

vrlo dugu istoriju. Začini su se nekad upotrebljavali kako bi se anulirao miris 

ne baš sveže hrane ili za popravljanje ukusa ne baš ukusne hrane. No, danas 

kada začini i začinsko bilje više nisu toliko skupi kao što su nekad bili i kada 

ih   može   priuštiti   svako   prosječno   domaćinstvo,   teško   je   uopšte   zamisliti 

kuvanje bez njih. Jer, začini i začinsko bilje će svojom raznolikošću mirisa, 

ukusa i boja oplemeniti svako jelo i učiniti ga posebnim. Danas se začini ne 

koriste   za   prikrivanje   loše   hrane   nego   za   pojačavanje   njenog   ukusa   i 

gastronomskog doživljaja i uživanja u hrani. Začini se dodaju većini slanih 

jela tokom  kuvanja kako bi se obogatio ukus ili pak jednostavno kao ukras 

gotovom jelu. I slatkim se jelima takođe mogu dodavati začini i začinsko 

bilje.

Začini su aromatične ili bojene materije biljnog porekla koji se dodaju 

jelima   u   cilju   poboljšanja   organoleptičkih   svojstava.   Ona   ih   obogaćuju, 

pojačavaju aromu, daju pikantniji ukus i boju, uljepšavaju izgled i doprinose 

utisku

 

lijepo

 

posluženog

 

jela.

Oni pripadaju grupi začinskih dodataka jelima (a ne grupi namjernica jer 

nemaju   energetske   materije i hranljivu vrednost). To je, u stvari, čudesna 

kombinacija dobrog ukusa i arome koja naglašava karakteristična svojstva 

ukusa jela, dopunjuje ga i obogaćuje vrijednim sastojcima. Svakom se jelu 

dodaje   samo   jedan   začin   kao   glavni,   a   ostali   su   dodatak.   Dodaju   se 

pojedinačno ili kao mješavina u procesu pripremanja hrane (najčešće za 

vrijeme   ili   pri   kraju   kuvanja).   Kombinacija   pojedinačnih   (ili   mješavina) 

začina i dodataka ima svojstvo da naglasi karakterističan ukus jela ili da ga 

dopuni.

Začini poboljšavaju varenje, stimulišu apetit, poboljašavaju ukus, boje, 

smanjuju   soli   i   masnoće,   daju   aromu   i   dopunjuju   hranljive   supstance 

(minerale   i   vitamine)   u   organizmu.   Najčešće   su   to   materije   koje   imaju 

prirodna lekovita svojstva, izazivajući neposredno hemijskim ili refleksnim 

putem lučenje sokova za varenje. Začinske trave imaju  terapeutska svojstva 

u   vidu   čajeva.   Vrlo   često   se   pojedini   začini   ili   mješavine   dodaju   samo 

određenim jelima, dok se neki mogu kombinovati gotovo sa svim vrstama 

jela:   predjelima,   supama,   čorbama,   varivima,   mesnim   jelima,   umacima   i 

1

salatama. Začini imaju i psihološka dejstva, pozitivno utiču na raspoloženje, 

popravljaju karakter i to ne samo jela nego i osobe. 

Imaju široku primenu u prehrambenoj industriji, proizvodnji pića, 

svugdje gdje je važan miris a njihova primjena čini specifičnim nacionalne i 

regionalne   kuhinje.  Neki   začini   u   velikim   količinama   postaju   štetni,   jer 

nadražajno djeluju na osjetljive sluznice pojedinih organa oštećenih akutnim 

ili hroničnim zapaljenskim procesima.

1. ZAČINI I ZAČINSKO BILJE

Začini   su   sva   sredstva   koja   se   koriste   u   procesu   popravljanja 

organoleptičkih   svojstava   namjernica,   jela   ili   gotovih   prehrambenih 

proizvoda.   U   engleskom   jeziku   razlikuju   se   pojmovi:   “seasoning”   – 

univerzalni začin u koji spadaju svi ostali, ali se koriste posebno za vrijeme 

kuvanja (so, paprika slatka i ljuta), zatim “condiment” – začin koji se dodaje 

samo u jelo na tanjiru (biber, so, ocat i senf), te “spice” koji se odnosi na 

začine   biljnog   porijekla   s   aktivnim   aromatičnim   supstancama   (eteričnim 

uljima) koji se koriste mljeveni ili u obliku alkoholnog ekstrakta (mirodjije). 

To   su   sve   one   prirodne   aromatske   supsance   kojima   se   čovjek   od 

antičkih   vremena   do   danas   služio   da   popravi   organoleptička   svojstva 

namjernica. Premda začini i začinsko bilje rastu svuda u svijetu, navikli smo 

na   činjenicu   da   potiču   s   istoka   (lndija,   Cejlon,   Sumatra,   Java).   Začini   se 

koriste cijeli ili mljeveni. 

Pod začinima podrazumijevamo   dijelove biljaka koje   se   zbog   svog 

sadržaja ukusa ili mirisa koriste u pripremanju svih vrsta hrane kako bi se 

tim svojstvima hrana   “oplemenila”. U tom smislu, kuhinjska so nije začin. 

Začini su u srednjevjekovnoj Evropi ali još i početkom novog vijeka igrali 

veoma značajnu privrednu i političku ulogu kao danas nafta. Bili su veoma 

2

background image

Upotreba začina spominjala se još u svicima starijim od 5000 godina 

koji potiču iz sumerskog doba. Stari Egipćani su koristili mješavine začina 

kako bi balzamovali svoje mrtve. Tradicionalna kineska medicina proizvela 

je prve almanahe za začinsko bilje, a poznati ljekar Hipokrat upotrebljavao 

je ljekovito bilje. Stari Grci su čak posvetili određeno začinsko bilje svojim 

bogovima. Istorija začina je raznolika i široka, a pokriva više mileniuma, 

počevši   od   šake   klinčića nađene   u   nagoreloj keramičkoj posudi   pod 

vrućim sirijskim pijeskom, gdje se iz nagorelih glinenih pločica moglo čitati o 

postojanju   tog   začina   i   to   negdje   oko   1720.   pr.   Hr.   (arheološko nalazište 

Terqa u Mezopotamiji, današnja Sirija).

1.1.1. Začini u antičko vrijeme

Kad   je   “Rim još   bio   selo”, starogrčki su kuvari   poznavali   cijeli   niz 

različitih   dodataka   jelima,   kao   što   su kumin,   sezam, 

korijandar, mravinac (origano) i šafran, a koji se još spominju u Grčkoj u 3. i 

4.   vijeku   pr.   Hr.   Filozof Teofrast   znao   je   za biber koji   se,   prema   zapisu, 

koristio u bolnici, a ne u kuhinji. Koliki je bio značaj začina (određivao je 

određeni društveni status) govori i podatak o cijeni nekih od njih. Naime, 

začini su u to doba bili skupa sklonost. Samo je biber, pošto ga je bilo puno 

više, bio na raspolaganju stanovništvu.

 Plinije Stariji u svojem “Prirodoslovlju” daje popis cijena začina, pa 

tako crni je biber bio najjeftiniji 4 denara po libri težine, dok je bijeli vrijedio 

gotovo dvostruko. Libra đumbira stajala je 6 denara. Uvjerljivo najskuplji je 

bio cimet tj. cimetovo ulje, čija cijena je dosezala od 1000 do 1500 denara po 

libri. Primjera radi, u to vrijeme građanin vojnik zarađivao je 225 denara 

godišnje. Libra čistog cimetovog ulja koštala bi centuriona (rimskog vojnika) 

6 godina rada! Takođe postoje biblijski zapisi o uptrebi začina (anis, bosiljak, 

celer,   cimet,   kadulja,   metvica,   tamjan,   šafran).   Začinsko   bilje   počelo   se 

uzgajati

 

prije

 

mnogo

 

hiljada

 

godina 

u Egiptu, Kini, Indiji, Arabiji, Perziji i Grčkoj

2

.

  Posebno,   da   i   ne   naglašavamo,   o   5   000   godina   dugoj   tradiciji 

poznavanja ljekovitih svojstava i liječenja bijelim lukom i đumbirom u Kini, 

gdje je liječenje biljem, upravo zahvaljujući poznavanju njihovih svojstva, 

bilo dovedeno do savršenstva. Začine i začinsko bilje koristila su i keltska i 

2

 Vidović, M.: “Začini kroz istoriju I”, Uppt,hr, Zagreb, 2001., str. 203.

4

germanska plemena, a izuzetno su ih cenili u antičkoj Grčkoj i Rimu. Rimski 

general i gurman Lukul bio je takođe svestan blagodati začinskog bilja. 

1.1.2. Začini u srednjem vijeku

Prva   veća   upotreba   začina   počela   je   krajem   13.   vijeka   (1296.),   u 

vrijeme puta svile i putovanja Marka Pola u Kinu. U to vrijeme začinima se 

pristupalo holistički i ljudi su više bili zaokupljeni egzotičnim jelima vezujući 

ih   uz   kulturološke   posebnosti Istoka.   Naime,   začini   su   vijekovima   bili 

najvažnija i vrlo unosna izvozna roba iz Azije u Evropu, a takođe su služili i 

kao platežno sredstvo. Prava “navala” začina na evropski kontinent počela 

je Kolumbovim otkrićem Amerike, krajem 15. vijeka, njegovim povratkom iz 

Amerike,   te   otkrićima   brojnih   moreplovaca   (Kolumbo, Vasco   da 

Gama, Magellan,   sir Francis   Drake).   Slobodno   možemo   reći   da   su   azijski 

začini bili poznati u Evropi prije nego što su Evropljani bili poznati u Aziji 

(osim svjetskog putnika Marka Pola). 

Kolike   su   to   količine   začina   koje   su   se   dopremale   u   vode   i 

luke Sredozemlja   (Marseille, Barcelona, Dubrovnik)   govori   podatak   popisa 

tereta s Magellanovog broda “Viktoria”, koji se 6. septembra.1522. napokon 

(nakon 3 godine odsustva) se vratio u Španiju. Prema zapisima iz brodskog 

dnevnika, “Viktoria” se   s   putovanja   vratila   sa   381   vrećom   klinčića, 

cimeta, muškatnog   oraščića i   muškatnog   cvijeća,   ukupne   težine   oko 

520 kvintala, odnosno nešto oko 27 300 kilograma. Međutim Evropa je nakon 

toga začine (najprije cimet i biber), počela sve više tražili na nepoznatim 

obalama, udaljenim morima, uz pomoć i paljbu topova i zveket oružja! 

Upravo tim otkrićima i otvaranjem novih trgovačkih puteva, začini 

kao   novost   u kulinarstvu,   u   srednjovjekovnoj   kuhinji   počeli   su   se 

upotrebljavati   u   velikim   količinama,   najčešće   nekontrolisano.   Njihovo 

korištenje je takođe bilo ograničeno i njihovom cijenom. Ali što se više začina 

dovozilo, to je tržište bilo punije, a potrebe velike, a cijene su se mijenjale od 

začina do začina, ali su bile pristupačnije i za obične građane, a ne samo 

privilegija kraljevskih dvora i bogatih građana. Kolika je potrošnja pojedinih 

začina   govori   podatak   o   njihovom   korištenju.   Na   primjer,   prosječno 

domaćinstvo iz 16. vijeka godišnje je trošilo 2,2 kg bibera, 1,1 kg đumbira, 1,4 

kg cimeta, 0,6 kg klinčića i 0,6 kg muškata!

Slika 1: Portugalski put začina u 15. i 16. vijeku.

5

background image

mirisima.   Svježi   začini   daju   jelima   puni   i   intenzivniji   ukus,   a   bojom   i 

izgledom „podići“ će i najobičnije jelo. 

Začinsko bilje može imati i uticaja na naše psihofizičko stanje – neka 

od njih mogu nam podstaći cirkulaciju i ugrijati nas, a prijatni mirisi podići 

će nam raspoloženje i umiriti nas. Začine treba koristiti mudro. Postoje samo 

neka osnovna pravila. Umerenost je vrlina, a u primeni začina umerenost je 

zakon. Oprez je neophodan, posebno ako su namjernice kvalitetne, prirodne, 

sveže i nežnog mirisa i ukusa. Previše začina tada potiskuje izvorne mirise i 

ukuse, pa može da se upropasti jelo. Ne pomažu izgovori tipa “o ukusima se 

ne   raspravlja”.   Za   određivanje   količine   začina   neophodna   je   vježba 

fokusiranja svesti na specifičan miris i ukus. 

Slika 2: Indijski začini                                       Slika 3: Svježe začinsko bilje

  

   

Izvor:  www.shoppingstyle.rs                            Izvor: www.vecernji.hr                  

2. VRSTE ZAČINA I ZAČINSKOG BILJA

Danas se začini upotrebljavaju uz sva jela – slatka, slana, ljuta, dodaju 

se   u   svim   kulinarskim   oblicima   pripreme   hrane   –   u   salate   (bosiljak, 

mravinac,   luk),   variva   (lovor,   kim,   mravinac),   tijesta   (bosiljak,   majčina 

dušica,), krompir (kopar, vlasac, peršun, paprika), slastice svih vrsta (cimet, 

anis, metvica, kadulja, lavanda), pića i čajeve (metvica, cimet, anis, kim, 

vanilija), mliječne prerađevine (kopar), mesa i mesne prerađevine (lovor, 

ruzmarin, brusnica, biber, čili, curry) - nema jela koje ne završi s  dodatkom 

nekog od začina, ili neke mješavine. Ovo su najčešće upotrebljavani začini i 

začinsko bilje, s navedenim svojstvima i najboljim načinom upotrebe, te 

hranom koju najbolje upotpunjuju:

7

Želiš da pročitaš svih 33 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti