MAŠINSKI FAKULTET UNIVERZITET U BEOGRADU

NUMERIČKE METODE

SEMINARSKI RAD 

PRIMENA TRAPEZNE I SIMPSONOVE FORMULE

Profesor: dr. Miodrag Spalević
Student:  Milan Travica D22

Beograd
2017/18

NUMERIČKE METODE

2017/1
8

2

Abstrakt:

U ovo radu je predstavljena Numerička integracija u teorijskom smislu prema Njutn-Cotesovim 
formulama. U okviru njih obradjena su dva pod tipa, Trapezna i Simpsonova formula.

Izvrešena je I praktična primena pomenutih numeričkih alata korišćenjem softverskog paketa MathCad.

background image

NUMERIČKE METODE

2017/1
8

4

1.Numerička integracija

1.1 Opšte o  formulama za integraciju

Zadana funkcija f:I→R, gde je I obično  interval (može I beskonačan).

Želimo izračunati integral funkcije f na intervalu od a do b.

I

(

f

)=

a

b

f

(

x

)

dx

     (1.1.1)

Svi znamo da je diferenciranje jednostavan postupak, dok integraljenje to nije, pa se integrali analitički  u 
“lepoj formi” mogu izračunati samo za mali skup funkcija f. Zbog toga, u većini slučajeva ne možemo 
iskoristiti osnovni teorem integralnog računa, tj. Newton-Leibnitzovu formula za računanje I(f) preko 
vrednosti primitivne funkcije F od f u krajevima intervala.

I

(

f

)=

a

b

f

(

x

)

dx

=

F

(

b

)−

F

(

a

)

.

Drugim rečima, jedino što nam preostaje je približno numeričko računanje I(f).

Osnovna ideja numeričke integracije je izračunavanje I(f) korišćenjem  vrednosti funkcije  na 

nekom konačnom   skupu tačaka. Recimo odmah da postoje i integracijske formule koje se koriste I 
diferenciranje funkcije f ali o tome se kako se one dobijaju biće reči kasnije.

Opšta formula za integraciju ima oblik:

I

(

f

)=ℑ(

f

)−

Em

(

f

)

.

Pri čemu je m+1 broj korišćenih tačaka, 

ℑ(

f

)

 aproksimacija integral, a 

Em

(

f

)

pritom napravljena greška. 

Ovakve formule za približnu integraciju funkcija jedne varijable f (tj. na jednodimenzionom domenu) 
često se zovu kvadrane formule, zbog intepretacije integrala kao površine ispod krive.

Ako koristimo samo funkcijske vrednosti za aproksimaciju integral, onda aproksimacija 

ℑ(

f

)

 ima oblik 

ℑ(

f

)=

k

=

0

m

(

w

k

m

f

(

x

k

m

)

      (1.1.2)

Pri čemu je m neki unapred zadani prirodni broj. Koeficijenti  

x

k

m

  zovu se čvorovi integracije, a  

w

k

m

 

težinski koeficijenti.

NUMERIČKE METODE

2017/1
8

5

U   opštem   slučaju,   za   fiksni     m,   moramo   nekako   odrediti   2m+2   nepoznatih   koeficijenata. 

Uobičajen način njihovog određivanja je zahtev das u integracijske formule egzaktne na vektorskom 
prostoru polinoma što većeg stupnja. Zašto baš tako? Ako postoji Taylorov red za funkciju f I ako on  
konvergira onda bi to  značilo da integracijska formula egzaktno integrira početni deo Taylorovog reda, 
tj. Taylorov polinom. Drugim rečima, greška bi bila mala tj. jednaka integral greške koji nastaje kad iz 
Taylorovor reda napravimo Taylorov polinom.

Zbog linearnosti integral kao funkionala 

(

αf

(

x

)+

βg

(

x

)

)

dx

=

α

f

(

x

)

dx

+

β

g

(

x

)

dx ,

               (1.1.3)

dovoljno je gledati egzaktnost tih formula na nekoj bazi vektorskog prostora, recimo na

(1,x,x

2

,…,x

m

,…),

Jer svojstvo (1.1.3) onda osigurava egzaktnost za sve polinome do najvišeg stupnja baze. Ako su čvorovi 
fiksirani, recimo ekvidistantni, onda dobijamo tzv. Newton– Cotesove formule, za koje moramo odrediti 
m + 1 nepoznati koeficijent (težine).  Zahtevi egzaktnosti na vektorskom prostoru polinoma tada vode na 
sastav   linearnih   jednačina.   Kasnije   ćemo   pokazati   da   se   te   formule   mogu   dobiti   i   kao   integrali 
interpolacijskih polinoma stepena m za funkciju f na zadanoj (ekvidistantnoj) mrežii čvorova.

S druge strane, možemo fiksirati samo neke čvorove, ili dozvoliti da su svi čvorovi “slobodni”. Ove 
posljednje formule zovu se formule Gaussovog tipa. U slučaju Gaussovih formula (ali može se i kod 
težinskih Newton–Cotesovih formula) uobičajeno je (1.1.1) zapisati u obliku

I

(

f

)=

a

b

w

(

x

)

f

(

x

)

dx

              (1.1.4)

Pri čemu funkcija w≥0 tzv. Težinska funkcija. Ona ima istu ulogu ‘’ gustine’’ mere kao i kod metode 
najamnjih kvadrata. Ideja je ‘’ razdvojiti’’ podintegralnu funkciju na dva dela , takod da singulariteti budu 
uključeni u w. Gaussove se formule nikad ne računaju direktno iz zakona egzaktnosti, jer to vodi na 
sistem nelinearnih jednačina. 

Na   kraju   ovog   uvoda   spomenimo   još   da   postokej   primene   u   kojima   je   korisno   tražiti   egzaktnost 
integracijskih   formula   na   drugačijim   sistemima   funkcija,   koji   nisu   prostori   polinoma   do   određenog 
stupnja.

Želiš da pročitaš svih 16 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti