MEĐUKULTURNO KOMUNICIRANJE – ISPIT

1. Razni koncepti i shvatanja kulture

Savremena teorija kulture prvim kulturologom smatra Herodota koji se interesovao za običaje, a formalnim 
osnivačem nauke o kulturi proglašava Tejlora. Sam termin kultura je upotrebljavan mnogo pre Tejlora, a 
koristio ga je Lajbnic na prelasku iz 17. u 18. vek. Krajem 18.veka Adelung ga uvodi u svoj rečnik i time 
dobija mesto u naučnoj literaturi.
Iako postoji preko 300 definicija kulture čini se najvažnijim odrediti da li je kultura sveukupnost duhovnih i 
materijalnih delatnosti ljudi, samo ono što je duhovno, ili ono što Markuze podvodi pod pojam 

duše

 (duša nije 

usmerena na kritičko saznanje istine).
Arnold shvata kulturu kao intelektualnu radoznalost i čovekovu potrebu za usavršavanjem. Ona je za njega 
ono najsavršenije i najlepše što je čovek smislio, stvorio i izrekao.
Etnolozi, kulturni antropolozi i sociolozi smatraju da se čovek od drugih bića razlikuje po tome što je stvaralac 
kulture (kultura se ne sastoji samo od ljudskog ponašanja, već i od njegovih proizvoda).
Iako kultura kao termin veoma teško prodire u evropsku naučnu misao (Hegel i Marks su je ignorisali), Fridrih 
Niče, začetnik filozofije kulture, koristi taj termin da označi ono što je jasno suprostavljeno sredstvima 

civilizacije

, koja po njegovom mišljenju vode sveopštem raspadu i dekadenciji. Špengler je izolovao kulturne 

entitete, a potom dokazivao kako jedna kultura preuzima motive druge da bi došla do sopstvene simbolike. On 
smatra da je kraj svake kulture upravo civilizacija. Veberovo shvatanje kulture je metaforično i suprotno je 
tehničkom razvoju civilizacije, pa on smatra da su u njoj sadržane večne vrednosti – uzvišenost, lepota i 
dobrota.
Mnogi teoretičari kulturu dele na simboličku i neposrednu. Lingvisti smatraju da je govor najstariji izvor 
simboličke kulture. Lesli Vajt, osnivač nauke o kulturi (kulturologije), kaže da je kultura nastala kada je 
nastao čovek kao primat koji može da govori i upotrebljava simbole.  Vajt govori o tri podsistema kulture: 
tehničkom (materijalna,mehanička, fizička oruđa i tehnike njihove primene), sociološkom (interpersonalni 
odnosi i obrasci ponašanja) i idološkom (ideje, verovanja i znanja, mitologija, tehnologija, književnost, 
nauka...). Vajt smatra da su ti podsistemi međusobno povezani, ali daje primat tehničkom jer i ljudski život i 
kultura počivaju na njemu (on ne razlikuje kulturu od civilizacije). Upravo iz ovog razloga Vajt kulturu 
pretpostavlja svemu ostalom, pa su i razlike među ljudima, celokupni društveni razvoj, pa čak i ratovi samo 
kulturne posledice.
Kultura u užem, pravom značenju predstavlja domen vrednosti lišenih praktične koristi, nesebično negovanih i 
razvijanih s obzirom na unutrašnje doživljaje povezane s tim vrednostima. Autentične kulturne vrednosti 
podstiču humanitet, smatra Markuze, pa za njega kultura ne podrazumeva bolji, ali svakako plemenitiji svet. 
Sigmund Frojd je smatrao da je čovekova najveća kulturna pobeda nagrada za odricanje od nagona. On zapaža 
dve osnovne funkcije kulture: da zaštiti čoveka od prirode i da uređuje odnose među ljudima.
Savremena kultura, pak, nije samo merilo istinskog bogatstva, već i granica koju treba prelaziti, jer je često 
sredstvo za kroćenje pojedinaca i njihovo usaglašavanje sa svetom rada i institucijama vlasti. Kada je kultura 
afirmacija postojeće stvarnosti, tada je ona njena ideologija. Kada je njena kritika i nastojanje da se prevaziđu 
njene granice, ona je ona humanizam, sa ciljem oslobođenja od potlačenosti. Iz ovog vidimo da kultura ima 
afirmativan i negativan karakter. Afirmativna je kada je proces humanizacije, a negativna kada je instrument 
kojim se čovek vezuje za pragmatični svet rada i parcijalne interese centara moći. Time kultura ispoljava 
jednu vrstu paradoksa pa je afirmativna kada je negativno određena prema postojećoj realnosti, a negativna 
kada je pozitivno određena prema njoj.

2. Rasa, etnos, nacija

Rasa 

je velika i rasprostranjena grupacija ljudi sa zajedničkim precima i zajedničkim telesnim i duhovnim 

svojstvima, kao i socijalnom organizacijom života, što je odvaja od ostalih. Poreklo reči rasa je najverovatnije 
od arapske reči “ras”, što znači glava, izvor, poreklo. Koncept rasa je ideja da se ljudi mogu podeliti u različite 
grupe na bazi nasleđenih fizičkih karakteristika, razlika, kao i po interakciji sa okruženjem. To je najčešće 
boja kože, kao i druga primarna i sekundarna obeležja. Grof Žozef – Artir de Gobinou, koga neki nazivaju 
ocem modernog rasizma, odredio je postojanje 3 rase: bele, crne i žute. Prema de Gobinou bela rasa 
superiornija je zbog svoje inteligencije, moralnih načela i snage volje – upravo te nasleđene osobine bile su u 
osnovi širenja uticaja zapada u svetu. Za razliku od bele rase, crna rasa je manje sposobna, emocionalno 

nestabilna, karakterišu je životinjska priroda i odsustvo morala. Zbog sve veće civilizacijske mobilnosti i 
prožimanja kultura, pojam o rasi kao determinanti sveukupnih osobina i ponašanja njenih pripadnika gubi 
tradicionalno značenje. 

Etnos

 (reč grčkog porekla) u najranijim upotrebama nije bila reč koja se koristila za srodne grupe ljudi koji 

dele istu kulturu, imaju isto poreklo i jezik. Tada je uglavnom označavala veliku, neizdiferenciranu grupu 
životinja ili grupu ratnika. Češće je korišćena da označi životinjsku skupinu (roj,jato, stado), što je kasnije 
korišćeno kao poređenje za slično mnoštvo ratnika, kada su veličina, amorfna struktura i preteća pokretljivost 
bili kvaliteti kojima se posvećivala pažnja. Kroz istoriju su ga različito upotrebljavali ( Homer, 
Herodot,Aristotel, Rimljani), ali ono što je zajedničko svim ranim upotrebama pojma etnos je činjenica da se 
on koristi za veći broj ljudi i životinja koji deli kulturne ili biološke karakteristike i živi i deluje zajednički u 
grupi. Ranu grčku upotrebu termina etnos možemo uporediti sa modernom upotrebom reči pleme.

Afirmacijom i razvojem naroda javlja se 

nacija

, kao viša faza društvenog organizovanja i identifikovanja sa 

teritorijom i pripadnošću jednoj društvenoj grupi. Proces transformacije i prerastanje naroda u naciju počeo je 
kada su se razvili kultura, jezik, privreda, itd. Novi društveni odnosi su zahtevali određena pravila i norme 
pomoću kojih se obezbeđuje određena sigurnost i jednakost ljudi u procesu koji su novi ekonomski i društveni 
sistemi nametali. Ta pravila i norme mogla je uspostaviti, štititi i sprovoditi jedino država kao organizovana 
snaga društva. Postoje 4 zajednička elementa koja su osnova za konstituisanje nacije:

1) Društveno-ekonomski razvoj, koji je praćen nacionalnom identifikacijom naroda sa teritorijom, 

kulturom i poretkom vlasti;

2) Jezik, kao sredstvo za sporazumevanje na širem prostoru;

3) Kultura, vera i tradicija, kao model identifikacije pojedinca sa pripadnošću jednoj grupi;

4) Vlast, uspostavljeni poredak, čiji je cilj jaka identifikacija u kulturnom i teritorijalnom smislu.

Hegel naciju definiše kao duhovnu tvorevinu, ona je nešto što je gotovo apriorno, neprikosnoveno i večno. 
Nacija koja nema svoju državu, nema ni istoriju i ne može egzistirati, niti se može konstruisati pre stvaranja 
državne teritorije.

Rasistička teorija kaže da nacija nastaje iz etničkih grupa zajedničkog porekla. Zastupnici ove teorije polaze 
od bioloških svojstava i smatraju da je nacija čista biološka i kulturna tvorevina jednog plemena ili porekla, 
koja je nadmoćna nad drugim narodima i nacijama.

3. Razlika između kulturnog pluralizma i multikulturalizma

Multikulturalizam je ideja ili ideal o skladnom suživotu različitih etničkih i kulturnih grupa u okviru 
pluralističkog društva.
Njemu je po svom izvornom značenju veoma sličan termin kulturni pluralizam. Lansirao ga je 20ih godina 
prošlog veka Alen Lok, jedna od vodećih figura „new negro movement” koji je bio usmeren na afirmisanje 
crnačke književnosti I likovne umetnosti u SAD-u. 
To znači da je kulturni pluralizam prethodio multikulturalizmu, ali za razliku od njega nije bio vodeće načelo 
neke nacionalne politike, već jedan od principa kulturne politike UNESCO-a i to u periodu dok je ova 
organizacija bila prevashodno usmerena na probleme zemalja trećeg sveta. 
Ove su se, kao bivše kolonije, upravo suočavale sa problemima stvaranja nacije. Zato je terminom kulturni 
pluralizam označavan ravnopravan, tolerantan i otvoren odnos između nacionalnih kultura,a ne kultura koje 
postoje na subnacionalnom nivou. Utoliko ima osnova za tvrdnju da je kulturni pluralizam problem zemalja u 
razvoju, dok se razvijene zemlje suočavaju sa izazovima multikulturalizma.

4. Pojmovno razlikovanje multikulturalnosti i interkulturalnosti

Multikulturno društvo u evropskom kulturnom prostoru je u sve većoj meri realnost, a multikulturalizam je 
kulturna politika koja prvenstveno teži ravnopravnom koegzistiranju kultura.

background image

Manji stepen međusobnih kulturnih razlika bi trebalo da olakšava asimilaciju i da vodi homogenizaciji i 
oblikovanju složene nacionalne kulture, ali to nije uvek slučaj. U mnogim etničkim konfliktima i građanskim 
ratovima u XX veku kulturne razlike između sukobljenih strana su bile veoma male. Krvavi sukobi Srba, 
Hrvata i Bošnjaka tokom raspada Jugoslavije su jedan takav slučaj. Ovaj uvid je neke istraživače vodio 
zaključku da nedostatak objektivnih kulturnih markera između grupa može pogodovati izbijanju nasilja: kada 
se članovi dve grupe teško razlikuju, pribegava se nasilju da bi se stvorile identitetske granice među njima. 
Jedna posebna verzija ove teorije poznata je pod imenom 'narcizam malih razlika'. To je fenomen 
naglašavanja kulturne različitosti upravo na račun sličnosti susednih kultura. Pripadnici društvenih grupa će 
više dokazivati različitosti u odnosu na sebi sličnu grupu, nego u odnosu na neku zapravo drugačiju društvenu 
grupu. Tako će se, na primer, Srbi znatno više truditi da pokažu svoje razlike u odnosu na Hrvate, nego što bi 
to bio slučaj sa nekim afričkim plemenom, upravo zbog velike sličnosti sa Hrvatima. Narcizam malih razlika 
se može javiti i na lokalnom nivou, pa će tako Nišlija tvrditi da ne postoje nikakve sličnosti između njega i 
Leskovčanina ili Piroćanca. Ovaj izraz potiče od Sigmunda Frojda koji ga je primenjivao kako u individualnoj 
psihologiji, tako i u svojoj filozofiji kulture. Ovaj koncept su u velikoj meri ignorisali psihoterapeuti-
praktičari, ali su ga tokom poslednjih decenija otkrili novinari i društveni naučnici i više primenjivali u 
objašnjenju kolektivnog nego individualnog nasilja.

10. Odlike patriotizma, nacionalizma i šovinizma

Patriotizam

 ili rodoljublje i domoljublje (lat. Patria, grč. Patris = domovina) jeste koncept čije značenje 

obuhvata različita pozitivna osećanja i stavove čiji su objekti sopstveni narod, jezik, država, istorija i kultura. 
Patriotizam se odražava kroz osećaj ponosa prema dostignućima i kulturi svoje domovine, nastojanju da se 
očuva njen karakter i identitet, odnosno identifikacija s ostalim pripadnicima zajednice koja tvori domovinu. 
On podrazumeva razvijenu nacionalnu svest, oformljen nacionalni identitet. Patriotizam pretpostavlja da 
domovina sama po sebi predstavlja moralnu vrednost, odnosno da pojedinac vlastite interese uvek mora 
podrediti interesima šire zajednice. U najekstremnijem obliku se patriotizam odražava kao spremnost da se za 
domovinu žrtvuje vlastiti život.
Pod domovinom se podrazumeva šira zajednica koja može biti grad ili regija, ali je najčešće nacija, nacionalna 
država. Otuda se patriotizam često povezuje sa nacionalizmom, pa se ta dva pojma često navode kao sinonimi. 
Još jedan razlog za to je i činjenica da se nacionalisti uvek izjašnjavaju kao patriote.

Nacionalizam

 je ideologija ili pogled na svet u kome je nacionalni identitet presudan za formiranje i 

opstajanje jedne suverene države. Prema načelima pristalica nacionalizma za pripadnike jednog naroda je 
odnos prema naciji važniji od svakog drugog elementa ličnog ili grupnog identiteta i od svakog drugog odnosa 
lojalnosti. Za razliku od patriotizma, nacionalizam može uključivati pristrasno idealizovanje sopstvene nacije, 
uz nipodaštavanje i omalovažavanje drugih, te se on u jeziku koristi u pozitivnom i negativnom smislu:

-

U pozitivnom smislu, nacionalizam je isto što i patriotizam, te je taj pojam u evropskom 18. i 19. 
veku imao pozitivno političko, moralno i civilizacijsko značenje, jer nacije i nacionalizmi nastaju 
rušenjem dogmi o svetosti careva, kraljeva i dinastija.

-

 U negativnom smislu nacionalizam je sličan šovinizmu. Prenositelji nacionalističkih ideja prečesto 
su pribegavali gradnjama negatvnih stereotipa o drugim narodima, kako bi motivisali pripadnike 
svog na okupljanja radi stvarne ili izmišljene opasnosti od agresivnosti drugih naroda.

Nacionalisti smatraju da je za narode razvoj sopstvene individualnosti (putem nezavisnosti) ispravniji i 
produktivniji od razvijanja raznih međunarodnih asocijacija i višenacionalnih država.

Šovinizam

 

je uverenje u nadmoćnost ili superiornost sopstvene grupe ili naroda

 

nad drugima. Šovinizam je 

vid preteranog i agresivnog

 

nacionalizma. Šovininisti se osećajaju superiorni prema pripadnicima drugih 

naroda i tako obezvređuju druge ljude. Šovinizam u ekstremnim slučaju može dovesti do politike progonjenja, 
istrebljivanja, ugnjetavanja. Šovinizam je dobio ime po francuskom vojniku

 Šovinu (

Chauvinu), 

pokloniku

 

Napoleonove

 

imperijalističke politike i ekstremnog

 

nacionalizma.

Šovinizam je ideološka i politička doktrina, koju čine mistifikovana nacionalna istorija, izrazito pozitivne 
predrasude ο vrednosti sopstvene nacije i negativne predrasude ο drugim, posebno susednim nacijama, 
povezane sa mržnjom, prezirom, netolerancijom i agresivnošću prema pripadnicima drugih nacija.

 

Šovinizam 

može biti izuzetno opasna ideologija kada, spontano ili političkom manipulacijom vlasti, zahvati mase, stvori 
ksenofobičnu klimu, pokrene iracionalne strasti i snažne afekte usmerene na „neprijateljsku“ naciju, čiji se 
pripadnici satanizuju. Bujanje šovinizma može se oteti društvenoj kontroli, a često se završava etničkim ratom 
ili progonom i pogromom neke nacionalne manjine.

Nastanku i razvoju šovinizma u jednom društvu doprinosi zatvorenost nacionalne ekonomije, nedemokratsko 
ustrojstvo društva, neprosvećenost, siromaštvo, nagomilane socijalne tenzije. Autoritarna ličnost je nosilac 
šovinizma.
U širem smislu svako posmatranje jednog

 

partikulariteta

 

kao boljeg od svih ostalih se može smatrati oblikom 

šovinizma.
U nekim društvima se pod izrazom šovinizam podrazumijeva

 

seksizam, pa je tako 1970-ih postala popularno 

korištenje fraze

 

muški

 

šovinizam.

11. Kolektivni identitet i međukulturno komuniciranje

Osnova za razlikovanje međukulturne od unutarkulturne komunikacije je stepen homogenosti,  odnosno 
heterogenosti učesnika u njoj. Apsolutna homogenost je nemoguća (monolog). Za komunikaciju je neophodan 
drugi, i to drugi koji se razlikuje, ma kako te razlike bile male. U svim slučajevima je 

zajednica iskustva

 ono 

što predstavlja osnovu za uspostavljanje komunikacija. Što je zona zajedničkog iskustva veća u odnosu na 
ukupno iskustvo svakog od učesnika, to je komunikacija lakša, i obrnuto.
Ako se odnos homogenosti – heterogenosti predstavi pomoću krugova, uočiće se sledeći modaliteti 
komunikacije:

a) Krugovi se skoro poklapaju – osobe pripadaju istoj kulturi (dva Engleza – ista polna i klasna 

podkultura)

b) Krugovi se delimično poklapaju – osobe pripadaju različitim kulturama (Englez i Kinez)
c) Krugovi se samo dodiruju – osobe se prepoznaju kao ljudska bića, ali nemaju nikakvo zajedničko 

iskustvo (pripadnici plemena i članovi ekspedicije).

d) Krugovi se ne dodiruju – nema međusobne komunikacije, susret treće vrste (čovek – vanzemaljac).

Teško je odrediti granicu između unutarkulturne i međukulturne komunikacije. Maks Veber kaže da što je 
veća verovatnoća da će u istoj situaciji dve osobe ili grupe reagovati na različite načine, više je izraženo 
njihovo pripadanje različitim kulturama i manja verovatnoća njihovog međusobnog razumevanja. 
Verovatnoća identičnog reagovanja na datu situaciju je najveća u slučaju jednojajčanih blizanaca, a najmanja 
u slučaju hipotetičkog susreta sa vanzemaljcima.
Svaka situacija u kojoj su dve ili više osoba uključene u razmenu poruka posredstvom bilo koje vrste znakova 
naziva se 

transakcija. 

Otvaranje

 predstavlja početak interakcije usmerene na koordiniranu aktivnost. Ona označava delovanje dve ili 

više osoba ili grupa koje iz situacije međusobne nezavisnosti ulazi u situaciju međuzavisnosti.
Elementi otvaranja su:

a) Uzajamno priznato opažanje
b) Uzajamno prihvatanje
c) Poklapanje funkcionalnih identiteta
d) Zajednički usmeren interes.

Da bi transakcija mogla da se odvija, potrebno je ispuniti sva 4 uslova. U slučaju unutarkulturne interakcije i 
pogotovu interakcije među prijateljima, otvaranje je brzo i gotovo neosetno. Što je situacija u većoj meri 
međukulturna, proces otvaranja je dugotrajniji i manje spontan.
Prva faza interakcije može da bude prepreka za sledeće tri ako je heterogenost previše izražena (naglasak, 
odevanje).
Pojedina iskustva su zajednička svim ljudima i mogu da predstavljaju osnov za uspostavljanje komunikacije 
bez obzira na nivo međukulturalnosti (ishrana,sklonište, sreća). Neka iskustva su pak karakteristična za 
pripadnike određene kulture i mogu se shvatiti samo ako se uključe i interpretiraju unutar napred navedenih 
opštih iskustava. Što su učesnici u komunikaciji kulturno sličniji, njihovo opažanje je sličnije. 
Činioci koji utiču na nivo različitosti tokom komunikacije i koji određuju stepen njene interkulturalnosti su:

a) Jezik
b) Predstava o svetu i ljudima
c) Opažanje odnosa između učesnika
d) Opažanje namere drugog.

Često se dešava da jedan gest u određenoj kulturi znači jedno a u drugoj nešto drugo, pa čak i suprotno (Srbi i 
Bugari – klimanje glavom).

background image

Pitanje verske tolerancije se prvi put, na sudbinski način, postavilo u Rimskom carstvu tokom sukoba državne 
politeističke religije sa hrišćanstvom. Sukob politeizma, koji je bio imanentno religijski tolerantan, i 
hrišćanskog monoteizma, koji je imao univerzalne pretenzije, završio je pobedom ovog drugog (Milanski 
edikt 313. g). Hrišćanstvo je od samih početaka bilo netolerantno kako prema judaizmu unutar koga je 
poteklo, tako i prema paganstvu s kojim se susretalo i pogotovo prema jeresima koje su ga iznutra dovodile u 
pitanje. Netolerancija je samo pojačana kada se hrišćanstvo sukobilo sa islamom – isto tako univerzalnom 
monoteističkom religijom, koja je sebe videla kao konačno otkrovenje i ispunjenje najava dati u Starom i 
Novom zavetu. Posle niza krstaških ratova, čije su žrtve često bile i hrišćanske države koje su se našle na putu 
borcima za oslobođenje Hristovog groba, postavljen je i prvi zahtev za uzajamnom tolerancijom.
Kasnije, s protestantizmom, situacija se menja utoliko što sada sledbenici Martina Lutera vide papu kao 
lažnog proroka, a Katoličku crkvu kao zver iz Apokalipse. Period verskih ratova je u 16. i 17. veku opustošio 
Evropu, a upravo su ta pustoš pejzaža posle bitke i nerešeni rezultat verskih ratova bili valjan uvod u 
promišljanje koncepta politike verske tolerancije koja je, s manje ili više uspeha, počela da preovladava u 
odnosima unutar hrišćanskog sveta, a zatim – i mnogo kasnije – u odnosu prema judaizmu i islamu.
Kao objašnjenje uzaludnosti i besmislenosti verskih sukoba Džonatan Svift je napisao knjigu „Guliverova 
putovanja“, u kojoj se dva naroda sukobljavaju oko toga sa koje strane treba lomiti kuvano jaje. Sukob se 
rasplamsava, smenjuju se pobede i porazi, a negde na putu se zaboravlja sam povod sukoba. Svift opisom 
sukoba zapravo nastoji da pokaže kako u odsustvu razumevanja za drugačije i za drugog, razlike u 
mišljenjima, ma kako same po sebi bile beznačajne, dovode do principijelnog suprotstavljanja i težnje da ne 
samo drugo mišljenje bude opovrgnuto, već i da njegovi zagovornici budu i fizički eliminisani. Preneseno na 
situaciju u bivšoj Jugoslaviji, Guliver, džin koji se umešao kako bi objasnio sićušnost povoda rata, u našoj 
stvarnosti se zove Torvald Stoltenberg koji je izrekao tvrdnju – „Srbi, Hrvati, Muslimani... ma sve su to Srbi“. 
Time se navodna civilizacijska provalija, koja tri naroda deli u toj meri da zajednički život čini nemgućim, u 
iskustvu stranog, neutralnog posrednika, pretvara u interiorizovane razlike koje opažaju samo strane u sukobu. 
A to je upravo ono što je Frojd nazivao „narcizmom malih razlika“.
Takođe, Volter, u svojoj „Raspravi o toleranciji“ prikazuje tri hrišćanska misionara u Kini, od kojh je svaki 
osporavao i onemogućavao preostala dva, što je rezultiralo tučom. Protagonista Mandarin ih je zatvorio zbog 
netolerancije prema drugima i rekao da će ih držati „dok se ne slože“, pa „dok jedan drugom ne oproste“, pa, 
uvidevši da je i to malo verovatno, odlučio je da to bude „dok ne počnu da se ponašaju kao da su jedan 
drugom oprostili“. Poenta je dakle u ponašanju, spoljnom odnošenju prema drugom, a ne u intimnom, 
unutrašnjem stavu prema drugom. I poenta je u poretku, koji ovde personifikuje Mandarin, koji takvo 
tolerantno ponašanje garantuje. Tako, podudaranje raspada Jugoslavije, kao poretka koji je garantovao 
tolerantno međuetničko i međureligijsko ponašanje, s početkom građanskog, etničkog i verskog rata nije 
slučajno, već zakonito.

Kompromis

 je vrsta rešenja konflikta kod koga obe strane bivaju potpuno, delimično ili polovično zadovoljne 

rešenjem. Kompromis (od latinske reči compromissium – uzajamno obećanje) je koncept pronalaženja 
dogovora kroz sporazumevanje, odnosno prihvatanje tuđih zahteva na štetu vlastitih ciljeva i težnji. Prihvata 
se kao privremeno rešenje na putu do konačnog rešenja, a kada su stavovi isuviše suprotstavljeni i kao jedino 
moguće. Kompromis može biti izraz uzajamnih ustupaka i nastojanja da se uspostavi saradnja, izražava težnju 
ka balansu i toleranciji. Smatra se nužnim delom procesa pregovaranja gde postoje nesuglasice, odnosno kada 
obe strane smatraju da postizanje sporazumnog ishoda donosi stvarniju korist od potencijalne koristi koju bi 
donelo prihvatanje nečije početne pozicije. Ekstremizam se često smatra antonimom kompromisa, koji se, 
zavisno od konteksta, vezuje uz koncept ravnoteže i tolerancije. U postizanju kompromisa u savremenom 
socijalnom radu sve se više koristi medijacija.

14. Elementi i suština kulturnog otvaranja

Svaka situacija u kojoj su dve ili više osoba uključene u razmenu poruka posredstvom bilo koje vrste znakova 
naziva se 

transakcija. 

Otvaranje

 predstavlja početak interakcije usmerene na koordiniranu aktivnost. Ona označava delovanje dve ili 

više osoba ili grupa koje iz situacije međusobne nezavisnosti ulazi u situaciju međuzavisnosti.
Elementi otvaranja su:

a)

Uzajamno priznato opažanje

 – potrebno je razlikovati puko prisustvo u istom socijalnom prostoru od 

interaktivnog konteksta. U prvom slučaju nema uzajamno priznatog opažanja, bilo verbalnog ili 
neverbalnog (pogled, osmeh, klimanje glavom), a u drugom je ono prisutno.

Želiš da pročitaš svih 34 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti