Govorne radionice
10. SPOSOBNOST SLUŠANJA U GRUPI KAO BITNA ODLIKA GOVORNIH RADIONICA
Da bi deca naučila da slušaju, potrebno je da se osećaju ukljućenim u komunikaciju koja mora bitno uticati
na aktivnost i na samo dečje učešće u njoj. Ima mnogo, nepažljive dece koja savršeno izvode naloge u okviru
igrovnih aktivnosti za koju su zainteresovana, ali koja ponovo upadaju u svoja sanarenja čim vaspitač oduži
neka objašnjenja ili neki vršnjak drži monolog o svom poznavanju stvari. Ukoliko najgovorljiviji uzme reč
češće nego što je njihov red , dok se ignorišu deca koja su stidljiva, može se desiti da se veći broj dece
iskljući.
Nužno je da se razvije sposobnost slušanja drugih, jer bez tog postupak vaptitača ne bi koristio nikom osim
detetu kome se direktno obraća, što uveliko umanjuje snagu tog postupka.
lO.l.Vaspitni postupci koji podstiću razvoj sposobnosti slušanja
Da bi se razvila sposobnost slušanja treba uvesti u dnevni raspored kratak termin namenjen učenju slušanja
drugih. Ovaj termin se može koristiti na taj način što bi deca govorila o nekoj odgovarajućoj temi, a njihovo
pričanje bi se usmeravalo u određenom pravcu, koji se jedino može održati pod uslovom da sagovornici
stvarno slušaju jedni druge.
Treba dozvoliti deci da se suprotstavljaju jedni drugima, da se dopunjuju, da preciziraju ono što je rečeno
kao i da postavljaju pitanja šta sve zahteva stvarno slušanje od strane svih učesnika. Da bi videli da li je dete
slušalo, može se od njega zahtevati da prvo prepriča svojim rečima ono što je rekao njegov predhodnik.
10.1.1 Uslovi koji podstiču slušanje
Za slušanje nisu povoljni uslovi kada deca sede svako na svoje mesto, zauzimajući tako skoro sav
raspoloživ prostor. Deca se skoro uopšte ne osećaji ukljućenim. Dijalog se uspostavlja samo sa decom koja se
nalaze sasvim blizu vaspitača. Čak i kada se vaspitač premešta sa jednog mesta na drugo teško je da se
istovremeno ukljuće sva deca. Čim se vaspitač udalji od neke grupe, deca gube interesovanje. Pored toga,
deca koja su udaljena jedna od druge ne uspevaju uvek da se čuju. Krug, nije magično rešenje za sve ove
probleme, ali u ovom položaju je deci lakše da poštuju pravila igre. i vaspitaču je lakše da odigra svoju ulogu,
da navede decu da shvate osnovnost odredenih pravila, kao što su: da svako govori kad na njega dođe red, da
sluša da bi razumelo šta drugi govore, da uzme u obzir to što drugi kažu, da pomogne vršnjaku da nešto
precizira, da postavlja pitanja.
Takođe, joj je lakše da stvori atmosferu prihvatanja, da ohrabri i ukljući one stidljivije. Da bi deca mogla
da nauče da uzimaju u obzir ono što drugi kažu može se postaviti pravilo da u svakom trenutku moraju biti u
stanju da ponove ono Što je predhodilo da bi uopšte dobili pravo na reč.
10.2. ULOGA GOVORNIH RADIONICA U NEGOVANJU GLASOVNE KULTURE
10.2.1. Ciljevi kojima se u govornim radionicama neguje glasovna kultura
- Razvoj slušne diskriminacije koji obuhvata : slušnu pažnju( sposobnost da se sluša govor i glasovi od
kojih se sastoji), fonematski sluh ( razlikovanje glasova u govoru), fonematsku percepciju ( umenje da se
odredi mesto, broj i redosled glasova u reči). Takođe, slušna diskriminacija podrazumeva zapažanje tempa
i ritma govora, glasnosti i visine glasa, boje i emotivnog tona govora.
- Pravilno uočavanje glasova u reči i glasovne strukture kao uslov njihivog valjanog izgovaranja koje je
opšti uslov da se glasovi jasno uoče.
–
Razvijenost disajnih organa i disanja potrebnog za dobar izgovor.
–
Pravilna artikulacija glasova i na osnovu nje pravilno izgovaranje reči i rečenica.
–
Pravilan izgovor svih glasova maternjeg jezika koji započinje njihovim ispravnim uočavanjem, zatim
tačnim izdvojenim izgovaranjem( prema redosledu odredenom njihovom težinom ), izgovaranjem u raznim
položajima u rečima( na početku, u sredini i na kraju svake reči), raznim strukturama reči ( u susedstvu sa
raznim glasovima i u rečima sa raznim brojem slogova), i u rečenicama.
1
–
Izgovor reči u skladu sa normama književnog jezika i osposobljavanje dece da koriste razne načine
izgovora zavisno od situacije ( gde govore, kome se obraćaju, šta žele i dr.).
–
Usavršavanje dikcije, odnosno, sposobnosti da se jasno i razumljivo izgovara svaki glas, reč i rečenica.
–
Negovanje glasovnih kvaliteta ( visine, snage, boje glasa, i navike da se govori bez naprezanja,
prilagođavajući glas konkretnoj situaciji ( šapat u spavaćoj sobi, umeren govor u manjoj grupi glasniji govor
prilikom obraćanja svima).
-
Sposobnost regulisanja tempa govora i navika na umeren tempo radi razumljivosti izgovorenog.
Intonaciona izražajnost govora, odnosno, jasan, živ, melodičan i ritmičan govor uz odgovarajući
naglasak.
10.2.2. Zadaci vaspitača u govornim radionicama u pogledu negovanja glasovne kuiture
Da obezbedi deci aktivnosti u kojima će da slušaju i diskriminišu pojedine šumove, zvukove i
glasove.
Da podstiče decu da slušaju, prepoznaju i razlikuju glasove, glasovne suprasegmente I druge
govorne celine.
–
Da na razne načine usmerava dečju pažnju na činjenicu da se govor sastoji od glasova, reči i
rečenica kako bi se kod dece razvijali pojmovi o elementima govora.
–
Da decu pripreme za opismenjavanje razvijajući njihovu fonematsku percepciju
( sposobnosi za vršenje glasovne analize reči radi određivanja od kojih je glasova sastavljena,
koliko je tih glasova i u kakvom su položaju u rečima) i osposobljava ih za analizu građe
govora.
Da obezbeđivanjem deci dobrih modela govora i posebnim postupcima i vežbama stvara
uslove kako za pravilan izgovor svih glasova maternjeg jezika, tako i usvajanje jasne dikcije,
akcenata i pravilnog izgovaranja reči i rečenice, kao i pravilnu intonaciju ( glasnost, visinu,
boju, tempo, izražajnost i gr.).
Da na vreme otkriva decu koja imaju teškoće u pravilnom izgovoru glasova i pruža im
specijalnu pomoć, po potrebi u saradnji sa logopedom.
10.2.3. Aktivnosti kojima se u govornim radionicama razvija raziikovanje i stvaranje glasova
–
Vežbe disanja, ubrzanog, ali dubokog disanja, kao i postepenog, usporenog disanja ( duvanje balona, papirnih
ptičica okačenih o kanap, mehura od sapuna)
–
Onomatopeja prirodnih i drugih zvukova i šumova sa fiksiranim onomatopeičnim izrazom i bez njega,
ponavljanje glasova, slogova iz pesama, stvaranje neobičnih glasovnih kombinacija ( " puć-puruć")
–
Igra " Kako se ko javlja"
–
Igra "Telefoni" i uopšte, podražavanje uzora dobre dikcije.
–
Igra " Eho" uz izgovaranje glasova različitom intonacijom (tiho, glasno, šapatom ) i visinom.
–
Izgovaranje tašunaljki, brzalica i razbrajalica u kojima se kritični glasovi češće pojavljuju i ritmu govora ("
Taram, taram, beca"...)
–
Izgovaranje stihova i brzalica sa aliteracijom ( zasićenošću određenim glasom ).
–
Igre kojima se uvežbava pravilan izgovor glasova. Započinje se glasovima m, b, p, t, d, n, k, g, h, f, v, 1, s, z,
c, nastavlja se glasovima ž, š, č, ć, d,I, r, i razlikovanjem zvučnih i bezvučnih parova glasova (b, p, t,d,k), da
bi se konačno uvežbavao izgovor kritičnih glasova i dobro razlikovali i izgovarali glasovi s-z, s-c, š-ž, č-ć, s-š,
z-ž, č-c, 1-p.
Uočavanje razlika kod reči koje se razlikuju samo u jednom glasu ( npr. " Tata-teta", Paja-
Baja), posebno u slučajevima kada treba razlikovati nosne od oralnih usnenih glasova ( u
rečima " med-led", " mačka-mečka").
2

Shvatanje da su znaci na hartiji pisana verzija govora, odnosno, da su štampani tekstovi i
simboli nosioci odredenih značenja, kako u knjigama, tako i u natpisima, etiketama. U vezi sa
tim, poznavanje različitih znakova koji se koriste za određivanje ponašanja u saobraćaju,
simbola za sportive, opasnost od požara I dr.
–
Začetak prepoznavanja pojedinih slova i reči u poznatom kontekstu, npr. Slovo P za parking,
WC za toilet itd., zavisno od interesovanja deteta i njegove mogućnosti za napredovanje u
ovom pogledu.
–
Sposobnost čitanja štampanih slova i kraćih, prigodnih tekstova u onoj meri u kojoj je dete
spremno i zainteresovano za to.
Sposobnost verbalnog izražavanja prema standardima književnog i gramatički pravilnog
govora. Ona se zasniva na bogatom fondu reči koji predstavlj građevinski materijal jezika,
fonetici- njegiv izgovor, kao i gramatici koja omogućava korišćenje jezika kroz elementarno
poznavanje morfologije i sintakse.
–
Usvajanje gramatički ispravnog govora, koje se ogleda sistematičniju i racionalniju primenu
gramatičkih pravila. Ovo ne podrazumeva nužno i sposobnost da se gramatička pravila
definišu eksplicitno, odnosno- teorijski, već samo umenje da se praktično primenjuju uz "
osećaj" za pravilnost njihove primene
–
Sposobnost formiranja reči kjoje označavaju množinu, deminutiva i augmentative, načina
njegovog menjanja o usaglašavanja po rodu i broju i glagola po vremenu
( sadašnjem, prošlom i budućem), kao i povezivanje u pravilno struktuirane , sve složenije
rečenice.
10.3.2. Zadaci vaspitača u govornim radionicama u vezi sa bogaćenjem dečjeg rečnika
–
Da organizuje postupke za utvrđivanje i obogaćivanje rečnika koji se sastoji od svih reči koje
dete razume i koristi. Ovi postupci podrazumevaju proširivanje dečjih iskustva i pojmova čiji
nazivi reči, odgovarajuću frekfenciji reči ( imenice, glagoli, zamenice, pridevi, prilozi i
brojevi), uvećavanje leksičkog fonda i adekvatno korišćenje reči u govoru.
Da utiče na izbor reči koje će obuhvatiti dečji rečnik , vodeći računa da to budu reči koje ulaze
u osnovni fond reči materajeg jezika, zatim , reči koje su najpotrebnije u konkretnoj sredini u
kojoj se dete kreće, kao i one reči čiji glasovni sastav deci predstavlja teškoću pa ih treba
uvežbavati.
Da bogati dečji rečnik postepeno u skladu sa zakonitostima razvoja saznajnih procesa počev
od usvajanja naziva za predmet, zatim usvajanje reči koje označavaju osobine, kvalitete,
karakteriatike i odnose predmeta na kraju reči koje označavaju oštrije pojmove. Kada su u
pitanju nazivi za pojmove koji , po prirodi stvari, predstavljaju određeno uopštenje, kod mlađe
dece je dovoljno to što usvajaju nazive za predmete. Posle toga se usvajaju elementarni
pojmovi vezani za svakodnevni život u koji se može očigledno predstaviti ( npr. odeća,
nameštaj, igračke, voće, zgrade, vozila i sl.) da bi starija predškolska deca bila u stanju da
pomenute elementarne opšte pojmove finije diferenciraju uvodeći nove rodove pojmova (npr.
kuhinjski i sobni nameštaj). Da uvežbavajući princip potpunosti prilikom bogaćenja rečnika
ima na umu da je za razumevanje jedne reči detetu dovoljno da usvoji minimum oznaka po
kojima će daje razlikuje od drugih reči, što znači da kod njega u tom trenutku ne mora biti
formiran pojam na koji se reč odnosi. Sa druge strane, imalići u vidu i činjenicu da između
bogaćenja dečjeg rečnika i kognitivnog razvoja postoji međusobna uslovljenost, treba da vodi
računa i o zahtevu da se samo otkrivene činjenice iskazuju rečima a formirani pojmovi
definišu. To znači da oba ova procesa treba da podstiču povezano i stvara sve uslove da iza
reči koju dete poznaje i koristi stoji što bogatiji i uobličeniji sadržaj.
–
Da organizuje postupke za usvajanje preciziranje, proširivanje i produbljivanje shvatanja
značenja reči kao leksičkih jedinica odredenih skupom glasova od kojih se sastoje ( što je
spoljašnji, verbalni aspekt) i određenim značenjem, čiji su nosilac
4
( unutrašnji, smisaoni aspect). Saznaje se naziv predmeta( šta je to?) , njegove funkcionalne
karakteristike ( šta se njime radi? " čemu služi"), delovi od kojih se sastoji ( šta ima?),
spoljašnje osobine i kvaliteta, kao što su boja, veličina, oblik, materijal ( kakav je?), a zatim i
druga fizička svojstva, broj, prostorni i vremenski odnosi i pokazatelji.
–
Da se deca usmeravaju na usvajanje reči kojima se označavaju diferencirana svojstva i
kvaliteta, kao i nazivi opštih pojmova tako što se podstiće njihova radoznalost za predmete,
pojave i njihove osobine. To je prilika za decu da usvajaju i sinonime, antonime, reči kojima
se vrše poredenja u nekom svojstvu, neke folklorne izraze, poslovice i brzalice. Njima je
najteže da shvate smisao sintagmi sa prenosnim značenjem
( npr. " Zlatno srce"), što se postiže njihovim korišćenjem u kontestu i posebnim ukazivanjem
deci na pravo i preneseno značenje reči.
–
Da stvara situacije koje navode decu na aktivno korisne naučne reči u govornoj komunikaciji,
što treba da dovede do prenošenja pasivnog rečnika u aktivni.
–
Da odučava decu od korišćenja neknjiževnih reči ( šatrovačkih izraza , lokalizama,
nepristojnih reči i sl.).
10.3.3.
Zadaci vaspitača u govornim radionicama u vezi sa negovanjem gramatički pravilnog
govora
Da neguje pravilan govor prvenstveno obezbeđujući deci dobre govorne modele i podstičući
bogatu komunikaciju.
Da zadatak usvajanja gramatički pravilnog govora ostvaruje imjući u vidu apstraknost I
složenost gramatičkih pravila i kategorija,tako što će postizati njihovo intuitivno poznavanje
uz pomoć praktičnih primera, čija svrha nije da se pređe nivo navike deteta da pravilno
govori.
–
Da morfološke greške, odnosno, greške u obrazovanju reči, koje zapravo pokazuju da je kod
dece formiran jezički osećaj ne isrpavlja na direktan način već da ih čak koristi u negovanju
govornog stvaralaštva zahvaljujući kojem ona postaju svesnija nekih pravila iz morfologije.
10.3.4.
Aktivnosti kojima se u govornim radionicama bogati dečji rečnik i neguje gramatički pravilan
govor
Imenovanje i opisivanje predmeta analiziranih sa više čula, kao i uočavanje odnosa među
predmetima.
–
Igrolike aktivnosti nabrajanja("ko će da nabroji više predmeta koji se nalaze u našoj sobi")
–
Životne situacije u kojima deca izvršavaju naloge ili odgovarajuće igrolike
aktivnosti("Nadji!", "Daj!").
–
Pogadanje koju od sličica, koje se nalaze pred decom, opisuje vaspitač ili pogađanje šta je
naslikano na slici koja se opisuje.
–
Pogađanje na šta se odnosi opis("Kpja je to voćka?").
–
Nabrajanje od čega se sastoji sportska odeća, pribor za šivenje i sl.
–
Kalendar reči za mesece-traganje za imenicam, glagolima i pridevima koji su karakteristični
za svaki mesec u godini.
–
Traganje za najdužim rečima, najkraćim rečima, rečima koji su nosioci neke osobine.
–
Traganje za nazivima stvari koje se retko sreću(gunj, testija itd.). Trganje za imenima raznih
naroda koji žive u svetu.
–
Igrolike aktivnosti u kojima deca na već dati odgovor, postavljaju pitanja.
–
Igrolike aktivnosti asocijacije i grupisanja reči.
–
Traganje za analogijama("StoIica ima noge, a automobile...?"). Igrolike aktivnosti izvodjnja
novih reči.
–
Tumačenje značenja mimike, intonacije, gestova.
–
Tumačenje zagonetki i poslovica.
–
Tumačenje idioma i poredenja(npr., šta znači" pala ti kašika u med").
5

V
Zamislite deco da su vaše slike oživele. Kako bi pričale i o čemu bi pričale? Dogovorite se u parovima i
predstavite nam to.
Ostavi se dovoljno vremena da se deca dogovore. Pokazivanje crteža i predstavljanje dece u parovima.
Pohvaliti svaki dramski pokušaj dece.
V
Izmišljamo lepe reči za naše kućne ljubimce.
10.4. ULOGA GOVORNIH RADIONICA U RAZVOJU VERBALNOG IZRAŽAVANJA I
KOMUNIKACIJE
10.4.1. Ciljevi kojima se u govornim radionicama razvija verbalno izražavanje i komunikacija
–
Sposobnost za korišćenje jezikom kao instrumentom za dijaloški i monološki oblik
komuniciranja, odnosno, za usmeno izražavanje koje predstavlja smisaonu celinu kojom se
saopštavaju sobstvene misli, osećanja i želje na nači koji je shvatljiv za druge.
–
Sposobnost dijaloškog komuniciranja koja podrazumeva umenje da se sasluša sabesednik i
razume šta govori, da se ne prekida, da se uzdrži od želje da mu se odmah odgovorori, da se
održava govor, ogrovara na pitanja, postavlja pitanja, govori dovoljno glasno, jasno i
razumljivo za njega, porede svoji i njegovi argumenti i brani sobstveno stanovište, kao i da se
ponaša na odgovarajući taktički način.
Sposobnost jasnog izražavanj svojih misli i osećanja, eksplicitnog formulisanja verbalnih
poruka kada je to potrebno, kao i slušanja, praćenja i razumevanja govora drugih uz
uvažavanje sagovornika.
–
Intonaciona izražajnost dečjeg govora koja omogućava razumljiivije saopštavanje svojih misli
i osećanja.To se postiže izražajnim glasom(njegovom melodijom, ritmom, naglaskom i
bojom) i korišćenjem neverbalnim izražajnih sredstava(mimike i gestova).
–
Kultura govorne komunikacije koja podrazumeva pristojno, predusretljivo i ljubazno
obraćanje, kao i isključivanje iz govora ljutitig, nervoznog, plačljivog, maznog tona, zatim,
naviku da se govoti umerenim glasom, da se sebesednik gleda u oči i, uopšte, vodi računa o
pravilima bon-ton u govoru, držanju tela, gestovima i mimici. Poznavanja pravila upotrebe
jezika(kad, šta i kako kome reći) i sposobnost da se varira forma, da se preformuliše iskaz
zavisno od sagovornika(njihove ličnosti uloge uzrasta itd.) i konteksta komunikacije(broj
osoba vreme koje stoji na raspolaganju, mesto itd.).
Sposobnost sve aktivnijeg učestvovanj u razgovorima vođenim na pojedine teme uz bogatije
iskazane kiji sadrže objašnjenja, sopstvena razmišljanja, zaključke, uopštenja isl.
10.4.2. Zadaci vasprtača u govornim radionicama u pogledu negovanja verbalnog izražavanja i
komunikacije
–
Da koristi svaku priliku za komunikaciju sa decom, upućujući ih da svoje misli i osećanja
verbalno izražavaju u sve složenijim i ispravnijim jezičkim oblicima, kako bi doprineo učenju
jezika kao najsnažnijeg sredstva komunikacije među ljudima i simboličkog sistema, bez kojeg
je teško razviti kognitivne procese višeg reda, mišljenje, zaključivanje i uopštavanje.
–
Da načini na koje se obraća deci, posebno govor, budu podsticajan i uzoran model dobre
komunikacije, što znači da bude jasan, razgovetan, zazumljiv, živ i slikovit.
–
Da prati razume i odgovara na verbalne i neverbalne poruke detete i ispoljava
zainteresovanost za njegovo pričanje, da ga pažljivo sliša i razume, pokazujići mu da ceni
njegovo mišljenje i podstičući gad a postavlja pitanja, raspravlja i koristi jezik kao sredstvo
saznavanja.
–
Da stvara uslove u ustanovi koji podstiču dete da komunicira u raznovtsnim neformalnim i
formalnim situacijama:sa raznim sagovornicima(dijalog, manje grume, veće drupe), u igrama i
praktičnim aktivnostima(davanje naloga, updstava, objašnjavanje urađenog itd.), na razne
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti