PEDAGOŠKI FAKULTET
PRVI CIKLUS STUDIJA
STUDIJSKI PROGRAM RAZREDNA NASTAVA
Metodika rada s djecom sa posebnim potrebama
RAD SA DJETETOM S POSEBNIM POTREBAMA
Umjerena mentalna retardacija-UMR
Opservacija/pisana priprema
4
1. DJECA S POSEBNIM POTREBAMA
Djeca s posebnim potrebama su djeca koja u svom svakodnevnom životu trebaju našu stalnu
pomoć. Djeca s posebnim potrebama često su predstavljena samo kao djeca s poteškoćama, ,
njihove mogućnosti i sposobnosti se podcjenjuju, te umjesto da ih se potiče često ih se zbog
brojnih predrasuda ili neinformiranosti ograničava ili štiti. Kroz istoriju se mijenjao odnos
prema djeci s posebnim potrebama. Dok su se prije smatrala nepoželjnim u regularnim
razredima, te ih se ostavljalo po strani i isključivalo iz osnovnih, državnih, vaspitnih i
obrazovnih institucija, pokušavalo popraviti kroz različite medicinske modele, danas ih se
pokušava uključiti u redoni obrazovni sistem, ali i dalje su izloženi segregaciji.
Tek krajem šezdesetih godina 20. Vijeku u svijetu se počela preispitivati etička opravdanost
izdvajanja djece s posebnim potrebama od ostale djece, međutim, i danas, dolazi do njihova
isključivanja i marginalizacije unutar i izvan obrazovnog sistema.
Mnoga djeca s posebnim potrebama mogu ostvariti daleko veći napredak nego što se prije
smatralo mogućim. Iako imaju određene teškoće većina djece imaju širok raspon mogućih
sposobnosti koje zavise o vrsti iskustva u koja su uključena (Greenspan i sar., 2003, str. 87.).
Kako bi im pomogli u razvoju svojih mogućnosti važno je upoznati različite kontekste u
kojima djeca s posebnim potrebama žive, te sarađivati sa svim zainteresiranim stranama koje
bi djeci mogle pomoći u njihovom vaspitanju, obrazovanju i razvoju (Kostelnik i sar.,
2003,str.112.).
1. 2. Definicija pojma”Djeca s posebnim potrebama”
Termin “posebna potreba” označava potrebe koje djeca s teškoćama u razvoju imaju u
pogledu funkcionisanja u svakodnevnom životu. To se prije svega odnosi na zadovoljavanje
osnovnih potreba, a zatim i na vaspitanje, obrazovanje, zdravstvenu njegu te uključivanje u
širu društvenu zajednicu odnosno na socijalizaciju. Treba napomenuti da pojam “teškoće u
razvoju ” obuhvata razna rođena i stečena oštećenja različitih vrsta i stepeni kao što su
oštećenja sluha, vida, govorne komunikacije, invaliditet, mentalnu retardaciju, različita
oštećenja mozga koja se manifestiraju u otežanoj sposobnosti kretanja, oštećenju mišića i
5
živaca (cerebralna paraliza) ili pak u komunikaciji i nesposobnosti svladavanja društvenih
vještina (autizam).
Odnos prema djeci s poteškoćama u razvoju mijenjao se kroz godine usporedno s razvojem
društva i znanosti. Kao i svoj ostaloj djeci, tako i djeci s poteškoćama u razvoju UN-ova
deklaracija o pravima djeteta jamči pravo na bezbrižno djetinjstvo, obrazovanje i prihvaćanje
no u kojoj mjeri će ta prava moći biti iskorištena i realizirana ovisi o državnim zakonodavnim
tijelima, ali i o senzibilizaciji društva na ovu problematiku.
U posljednjem desetljeću i kod nas se povećao broj nevladinih udruga koje kroz pomoć i
podršku roditeljima te kroz informiranje javnosti o načinima na koje se mogu uključiti u
njihov rad, daju svoj prilog rješavanju problema djece s poteškoćama u razvoju.
1. 3. Specifičnosti djece s posebnim potrebama
U današnjim školama u prosjeku ima oko 20-25% djece s posebnim vaspitnim ili obrazovnim
potrebama koje mogu bili lakše ili jače izražene te kratkotrajne ili doživotne. Djeca s
posebnim potrebama su djeca sa:
teškoćama u učenju,
specifičnim teškoće učenja i ADHD (engl. attention deficit and hyperactivity disorder
– poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje),
emocionalnim teškoćama i poremećajima u ponašanju,
tjelesnim invaliditetetom i hroničnim bolestima,
smetnjama inteligencije (mentalna retardacija),
oštećenjem sluha,
oštećenjem vida,
autizam,
epilepsija,
7
Levandovski i Teodorović (1991) ističu kako je kod djece izvor zadovoljstva pokret i
slučajno uzrokovane promjene (citirano u Rakitić, 2009, str. 352). Vrlo je bitno osmisliti
aktivnosti koje će djecu oraspoložiti, razveseliti i učiniti da se osjećaju opušteno.
Veliki je problem kako poboljšati razumijevanje, dogovaranje i saradnju djece s teškoćama u
učenju, a i ostalih učenika. Metode nisu toliko važne koliko je važno u razredu, prije svega,
razviti saradničko ponašanje. Primjenjivati postupke kao razumijevanje, saradnju i
dogovaranje uz jednostavne aktivnosti poput dobre ideje, volje i motivacije. Rezultat neće
izostati uz međusobno povjerenje i osjećaj prihvaćenosti.
Metode koje se primjenjuju u nastavi (s obzirom na dijete s poteškoćama) su:
-
Metoda usmenog izražavanja (nastavnik treba govoriti glasno, razgovijetno,
gramatički pravilno, dobre intonacije i ritma, te mirnog tona)
-
Metoda razgovora (nastavnik treba nastojati ublažavati verbalizam, on treba
biti konkretan, precizan i kratak, te paziti da riječi uz sebe imaju i predodžbu,
iskustvo)
-
Metoda pisanih i ilustrativnih razgovora (nastavnik treba dati učeniku plan
ploče i sadržaj)
-
Metoda demonstracije (nastavnik kad god je moguće treba imati stvaran
predmet o kojem govori, prije gledanja dijapozitiva, filma, kasete, obvezo je
usmeno objasniti učeniku sadržaj koji će se prikazivati, karte, sheme, dijagrami,
tablice i skica za učenika s)
-
Metoda pisanih radova
-
Metoda laboratorijskih radova (učenici individualno uvježbavaju manipulaciju
predmetima, alatima i instrumentima, rad u grupi provodi se uz pomoć nastavnika, a
za rad u prostoru izvan učionice potrebno je osigurati pomoć ako je potrebno)
