Page
1
of
24
Medijska regulativa
1. Šta je istina u novinarstvu?
Istina u novinarstvu je integritet činjenica, tačnost i preciznost u iznošenju podataka. Istina i istinitost
u informaciji preduslov su povjerenja na kojem se zasniva odnos komunikator-medij-recipijent.
Istinitost i objektivnost neosporno čine temelj medijske vjerodostojnosti.
Istina je osjetljiv pojam u novinarstvu, posebno danas kada mediji sve više plasiraju senzacionalistički
obrađene informacije. Kredibilitet medija povezan je sa istinitošću informacija.
2. Razlika između kodeksa i zakona
Kodeksi su dokumenti etičke prirode i samoregulacije novinarske profesije, u kojima su zastupljena
pravila kojima sami novinari određuju šta je prihvatljivo a šta neprihvatljivo. Kodeksi se pozivaju na
savjest novinara, kao regulatora etičkih normi, i dobrovoljnu primjenu pravila, no ne predviđaju kazne.
Zakoni su regulirajući akti kojima se propisuju prava i obaveze, te sadrže instrumente izvršenja koji
mogu uključivati različite sankcije, krivične i prekršajne odredbe.
Kodekse donose i štite udruženja novinara, a zakone država, odnosno zakonodavna vlast.
3. Šta je sloboda štampe? (AG, str. 66)
Slobodna štampa se definiše kao medij koji omogućava raznolikost ideja i mišljenja i takav medij nije
faktor jednog pogleda ili državne propagande. Sloboda društva je uslov slobode medija, a sloboda
medija je uslov slobodnog novinarstva. Sloboda medija vodi u srž novinarske profesije i uslov je etički
vođenom novinarstvu.
Sloboda štampe se nalazi na mjestu ukrštanja dvije slobode, slobode izražavanja i slobode
poduzetništva. Koncipirana je u interesu građana, a u suštini pripada štampi, kao instituciji i medijima
kao organizaciji. Sloboda štampe se prvi put proklamira u okviru Francuske građanske revolucije. Od
tog vemena počinje zakonsko i ustavno regulisanje slobode štampe.
4. Na čemu se zasniva razvoj i rad medija? (predavanja)
Razvoj i rad medija se zasniva na standardima oko kojih postoji visok stepen ili čak potpuna
saglasnost:
-
Sloboda izražavanja i objektivnost informacija;
-
Sloboda pristupa informacijama;
-
Zaštita povjerljivosti izvora.
Standardi se ponavljaju u brojnim dokumentima, što je znak insistiranja da se oni trajno usvoje. U BiH
se ti standardi postepeno usvajaju, s jedne strane pod pritiskom i na insistiranje međunarodnih
institucija, a s druge strane zbog potrebe izgradnje demokratske javnosti.
5. Geneza dokumenata u kojima su istaknuti standardi
Dokumenati u kojima su istaknuti standardi se po genezi mogu svrstati u tri grupe:
1. Rani ili početni dokumenti, kojima je upozoreno na potrebu izgradnje i prihvatanja
elementarnih standarda ponašanja. Tu spadaju: Opšta deklaracija o ljudskim pravima iz 1948,
Page
2
of
24
Evropska konvencija o ljudskim pravima iz 1950, Deklaracija o principima postupanja
novinara iz 1954.
2. Dokumenti oslonjeni na standarde iz prve grupe: Evropska kulturna konvencija iz 1954,
Rimski dokumenti iz 1957.
3. Mnoštvo dokumenata svjetskih i evropskih institucija i novinarskih asocijacija, koje su na
osnovu pravila postupanja kontinuirano radile nakon donošenja Univerzalne deklaracije i
dokumenata Evropske Unije.
Tu su i posebni dokumenti za elektronske medije i nove tehnologije prenosa informacija.
6. Koji dokument je donesen na sastanku Lige naroda u Ženevi i u čemu je njegov značaj? (ZP,
str. 112, AG, str. 80, predavanja)
Liga naroda je 1936. godine u Ženevi održala Prvu svjetsku međudržavnu konferenciju, posvećenu
upotrebi radiodifuzije u propagandne svrhe, na kojoj je 26 država potpisalo
Konvenciju o upotrebi
radiodifuzije u interesu mira
.
Značaj Konvencije se ogleda u tome što je ona bila početni impuls da se oblast informisanja i medija
uredi na najvišem međunarodnom nivou, odnosno da se otvori proces izgradnje međunarodnog
zakonodavstva za ovu oblast.
7. Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima iz 1948. (AG, str. 80)
Poveljom Ujedinjenih nacija iz 1945. Godine, snažno je pokrenuta potreba za afirmacijom i zaštitom
ljudskih prava, kao jednim od osnovnih ciljeva djelovanja UN-a, što je vodilo donošenju Univerzalne
deklaracije o ljudskim pravima na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija 1948. godine.
U članu 19 Deklaracije je eksplicitno navedeno da svako ima pravo
na slobodu mišljenja i izražavanja, što obuhvata i pravo da ne bude
uznemiravan zbog svog mišljenja, kao i pravo da traži, prima i širi
obavještenja i ideje bilo kojim sredstvima i bez obzira na granice.
8. Član 10. Evropske konvencije za ljudska prava
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja
i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne
sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim
formalnostima, uslovima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i neophodnim u
demokratskom društvu, u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti,
sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja
povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
9. Rimski ugovor o osnivanju EEZ iz 1957. (AG, predavanja)
Zemlje koje nisu članice EU, preuzele su obavezu pridržavanja evropskih normi o ljudskim pravima i
slobodama kroz sporazume o saradnji sa Evropskom unijom. Temeljni dokument je Rimski ugovor iz
1957. godine. Neke odredbe (slobodno kretanje roba, usluga i osoba) indirektno štite i pravo na
slobodu govora.
Page
4
of
24
14. Šta je, prema Beogradskoj deklaraciji, osnovni uslov očuvanja i izgradnje mira? (AG, str. 83,
predavanja)
Prema članu 1 Beogradske deklaracije, postizanje demokratije i opstanak mira zavisiće od poštovanja
međunarodnih ljudskih prava, naročito prava na slobodu izražavanja, kao što je to utvrđeno u članu 19
Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
15. U čemu je, prema Beogradskoj deklaraciji, važnost nezavisnih i pluralističkih medija? (AG,
str. 84)
Prema članu 2, sloboda izražavanja zahtijeva postojanje nezavisnih i pluralističkih medija, koji su u
stanju da izvještavaju nezavisno od vlada, političke ili ekonomske kontrole.
16. Kako glasi član 11 Beogradske deklaracije? (AG, str. 83)
Od suštinske važnosti je da se promoviše svijest o ljudskim pravima, a naročito o slobodi izražavanja,
slobodi štampe i međunarodnom humanitarnom pravu među javnim zvaničnicima i u civilnom
društvu.
17. Šta je, prema Beogradskoj deklaraciji, nužno osigurati da bi se državna radiodifuzna
preduzeća transformisala u javne servise?
Prema
članu 8, državna ili vladina radiodifuzna preduzeća treba da se transformišu u javne
radiodifuzne servise, zbog čega treba da se utvrdi sistem za dodjelu dozvola za emitovanje i
frekvencija, koji je izolovan od političkog i komercijalnog uplitanja.
18. Šta se Deklaracijom iz Dakara (Senegal) iz 2005. zahtijeva od država članica UNESCO-a?
(AG, str. 84, 85, predavanja)
Učesnici konferencije u Dakaru su donijeli “Konačnu deklaraciju – Mediji i dobro upravljanje”, koja
državama članicama UNESCO-a nalaže da njihovi organi vlasti u svom radu poštuju principe
transparentnosti, pouzdanosti i pristupa javnosti informacijama, te funkciju novosti kao esencijalnog
faktora dobrog upravljanja.
U centru prvog dijela Deklaracije je zahtjev za promjenom u ponašanju vlasti prema medijima i
otvaranjem nedostupnog segmenta lošeg vladanja na uvid javnosti, s ciljem poticanja modela
demokratskog razvoja.
U drugom dijelu, mediji i profesionane asocijacije se pozivaju da djeluju u skladu sa profesionalnim
standardima, s ciljem orvaranja medija i nekih segmenata država za javnost.
19. U čemu je značaj Helsinškog završnog akta OSCE-a iz 1975.? (AG, str. 88, ZP, str. 114,115)
Obzirom da su razvijene zapadne zemlje u svojoj politici poštovale Univerzalnu deklaraciju o
ljudskim pravima iz 1948, a da SSSR i zemlje tzv. Istočnog bloka nisu otvarale pitanja iz domena
ljudskih prava, Helsinški završni akt, kao rezultat kompromisa, otvorio je tu mogućnost.
Page
5
of
24
U okviru četvrtog dijela dokumenta (tzv. Korpa IV) naglašava se pitanje saradnje na planu razmjene
informacija, pa i poboljšanja uslova za rad novinara. Time se upozorilo na put prevladavanja otpora
komunističkih vlasti pružanju informacija koje ukazuju na stanje ljudskih prava.
Prihvatanje načela VII koje glasi: „Poštovanje ljudskih prava i osnovnih sloboda, uključujući slobodu
misli, savjesti, vjeroispovijesti i uvjerenja“ (Korpa III), označilo je uvod u postupne promjene u dijelu
zemalja tzv. Istočnog bloka.
20. Konferencija o ljudskoj dimenziji, OSCE 1991. (AG, str. 88,89)
Suočeni s porastom etničke, nacionalne, vjerske mržnje i ksenofobije, učesnici Konferencije o ljudskoj
dimenziji su zaključili da je dostupnost informacija ključna za uklanjanje opasnosti po sigurnost. U
tom smislu je donesen dokument u kojem se kaže da "Države učesnice potvrđuju pravo na slobodu
izražavanja, uključujući i pravo na komunikaciju i pravo medija na prikupljanje, saopštavanje i širenje
informacija, vijesti i mišljenja. Bilo kakvo ograničavanje ostvarivanja tog prava propisuje se zakonom
i biće u skladu s međunarodnim standardima."
Ovaj dokument ima višestruko značenje, kao pokazatelj stanja u okviru samog OSCE-a, te kao potvrda
nedostatka slobode izražavanja. On svojim sadržajem upozorava da su nezavisni mediji veoma
značajni za obezbjeđivanje ljudskih prava i osnovnih sloboda.
21. Kako se, prema Amsterdamskim preporukama iz juna 2003. rješava problem
protivzakonitog korištenja interneta? (AG, str. 89,90)
Na konferenciji posvećenoj „Slobodi medija i internetu“ donesene su preporuke kojima OSCE vrlo
ozbiljno upozorava na, kako protivzakonito korištenje interneta, tako i na ulogu nacionalnih zakona u
zaštiti korisnika interneta od nelegalnog sadržaja.
U preporuci se kaže da se protivzakonito korištenje interneta ne može tolerisati. Nelegalan sadržaj se
mora krivično goniti u zemlji njegovog porijekla, ali zakonske, kao i aktivnosti policijskih službi,
moraju za jasan cilj imati nelegalan sadržaj, a ne infrastrukturu samog interneta.
22. Zajednička deklaracija posvećena slobodi pristupa informacijama, UN, OSCE, OAS, 2004.
(AG, str. 90,91,92)
UN, OSCE i OAS su zajedničku deklaraciju donijeli iz razloga što u nekim zemljama međunarodno
priznato pravo na pristup informacijama nije bilo regulisano zakonom na državnom nivou. Pored toga
što se Deklaracijom sugeriše obaveza poštivanja prava na pristup informacijama, njom se istovremeno
ističe zahtjev organima vlasti da objavljuju širok dijapazon informacija značajnih za javnost, bez
obzira da li to neko traži.
U tom smislu OSCE u BiH je imao značajnu ulogu, asistirajući u kreiranju teksta Zakona o slobodi
pristupa informacijama, po ovlaštenju OHR-a. Zbog nespremnosti parlamanta da usvoji ovaj zakon,
OHR ga je nametnuo, što je predstavljalo provođenje u djelo Zajedničke deklaracije koja se odnosi na
pravo pristupa informacijama.
23. Deklaracija o slobodi izražavanja i informisanja u medijima u kontekstu borbe protiv
terorizma, VE 2005. (AG, str. 94,95,96)
Page
7
of
24
U deklaraciji je posebno istaknuto:
-
Sloboda izražavanja i informisanja putem medija;
-
Sloboda kritikovanja države ili javnih televizija;
-
Javna debata i nadzor javnosti nad političkim ličnostima;
-
Nadzor javnosti nad javnim funkcionerima;
-
Sloboda satire;
-
Ugled političkih ličnosti i javnih funkcionera;
-
Privatnost političkih ličnosti i javnih funkcionera;
-
Pravna sredstva protiv medijskog kršenja prava.
26. Šta Deklaracija VE o slobodi političke debate u medijima, nalaže medijima, kada je riječ o
ugledu političkih ličnosti i javnih ličnosti? (AG, str. 99)
Političke ličnosti ne bi trebalo da uživaju veću zaštitu ugleda i drugih prava nego drugi pojedinci, i
stoga nacionalno pravo ne bi trebalo da predviđa izricanje strožijih sankcija medijima kada kritikuju
političke ličnosti. Ovo uputstvo odnosi se na slobodan odnos medija prema ocjeni javnog rada
političke ličnosti, što je, takođe, i norma demokratije. Ovaj stav upozorava na jednakost političara i
građana.
27. Deklaracija o slobodi komuniciranja putem interneta (AG, str. 100,101)
Komitet ministara Vijeća Evrope je 2003. godine donio Deklaraciju o slobodi komuniciranja putem
interneta, zahtijevajući da se u zemljama članicama Vijeća Evrope izrade ili dopune zakoni iz ovog
područja i omoguće slobodu komuniciranja.
Iz ove deklaracije posebno se izdvaja princip 5, u kojem se kaže da pružanje usluga putem interneta ne
treba biti predmetom šema posebnog ovlaštenja samo na osnovu sredstava transmisije koji se koriste.
Zemlje članice trebaju tražiti mjere za promociju pluralističke ponude usluga putem interneta, koje će
zadovoljiti različite potrebe korisnika i socijalnih grupa. Davaocima usluga treba dopustiti da rade u
regulatornim okvirima koji će garantovati nediskriminisan pristup nacionalnim i međunarodnim
telekomunikacionim mrežama.
28. Na čemu insistira Deklaracija o zaštiti dostojanstva, sigurnosti i privatnosti djece na
internetu, Komiteta ministara VE iz 2008.?
Pozivajući se na temeljno pravo na slobodu izražavanja izraženo u članu 10 Evropske konvencije za
ljudska prava, Konvenciju UN-a o pravima djeteta iz 1989, te Deklaraciju Komiteta ministara o
slobodi komuniciranja na internetu iz 2003. godine, Deklaracija insistira da ne treba postojati fajl sa
trajnim pristupom sadržaju koji su djeca kreirala na internetu, a koji pobija njihovo dostojanstvo,
sigurnost i privatnost, ili ih na bilo koji način čini ranjivim sada ili u kasnijoj fazi života.
Ovom Deklaracijom Vijeće Evrope poziva države članice da zajedno, tamo gdje je prikladno, istraže
provodivost uklanjanja ili brisanja takvog sadržaja, uključujući tragove (zapise, fajlove i
procesuiranje) u opravdano kratkom vremenskom periodu.
29. Konferencija u Kijevu, VE 2005. (AG, str.103,104,105)
