ULOGA I ZNAČAJ MEĐUNARODNIH 

RAČUNOVODSTVENIH STANDARDA

DIPLOMSKI RAD

Subotica, 2009

SADRŽAJ:

UVOD........................................................................................................ 2
1. Međunarodna harmonizacija i standardizacija računovodstva ................. 3

1.1. Harmonizacija   finansijskog   izveštavanja   u   zemljama   Evropske 

unije...............................................................................................

6

1.2. Instrumenti harmonizacije računovodstva u uslovima globalizacije..

7

2. Međunarodni računovodstveni standardi ...............................................

10

2.1. Uzroci i značaj nastanka međunarodnih računovodstvenih standarda

10

2.2. Uloga   međunarodnih   profesionalnih   organizacija   u   funkciji 

finansijskog izveštavanja korisnika.................................................. 13

2.3. Uloga   i   značaj   međunarodnih   računovodstvenih   standarda   pri 

harmonizaciji finansijskog izveštavanja...........................................

18

3. Ciljevi međunarodnih računovodstvenih standarda.................................

20

4. Računovodstvena   politika   i   finansijsko   izveštavanje   na   bazi 

međunarodnih računovodstvenih standarda............................................

33

4.1. Suština i značaj računovodstvene politike........................................

33

4.2. Konceptualni okvir međunarodnih računovodstvenih standarda........

36

5. Međunarodni   računovodstveni   standardi   i   njihova   primena   u   našoj 

zemlji.................................................................................................... 38

6. Osvrt na primenu računovodstvene politike i finansijsko izveštavanje na 

bazi MRS u našoj poslovnoj praksi........................................................

40

ZAKLJUČAK............................................................................................. 42
LITERATURA...........................................................................................

43

1

background image

1. MEĐUNARODNA HARMONIZACIJA I STANDARDIZACIJA 

RAČUNOVODSTVA

Burna ekspanzija svetske proizvodnje i prometa i sve veća liberalizacija međunarodne 
trgovine   i   finansiranja   dramatično   su   povećala   međunarodne   tokove   roba,   usluga   i 
angažovanja   kapitala.   Ova   ekspanzija   je   nesumnjivo   ubrzala   proces   međunarodne 
ekonomske integracije. Privredni subjekti danas imaju slobodan pristup najvećem broju 
stranih   tržišta   i   imaju   mogućnost   da   vrše   geografske   selekcije   prilikom   nabavke   i 
plasmana proizvoda i usluga.

U   celokupnom   kontekstu   internacionalizacije   ekonomskih   odnosa   funkcionisanje 
računovodstvenog obuhvatanja ima dominantnu ulogu u finansijskom poslovanju. To iz 
jednostavnog   razloga   što   računovodstveni   izveštaji   predstavljaju   jednu   od   ključnih 
poluga prilikom regulisanja poslovnih odnosa između privrednih entiteta iz različitih 
zemalja. Celokupan kontekst u prevazilaženju razlika između računovodstvenih sistema 
pojedinih   zemalja   odavno   je   popularizovan   zajedničkim   nazivom   –   harmonizacija 
računovodstvene i revizorske prakse i nauke.

Nesumljivo   da   nikada   nije   bilo   toliko   rasprostranjena   podrška   jednom   pozitivnom 
trendu   u   razvijenom   poduhvatu   određene   profesije   kao   što   je   to   slučaj   sa 
harmonizacijom   računovodstvene   i   revizorske   prakse.   Harmonizacija   je   nesumljivo 
dugotrajan, epohalan događaj koji, vrlo verovatno, nije bio očekivan ili se nije očekivalo 
da   će   ga   odlikovati   takve   razmere   sa   enormnim   intenzitetom.   Budući   da 
računovodstveni   standardi   predstavljaju   ustanovljena   merodavna   pravila   poslovanja, 
validno je osvrnuti se na njihovo značenje i svrhu, kako bi se razumela potreba za 
donošenjem,   primenjivanjem   i   njihovom   harmonizacijom   na   međunarodnom   planu 
poslovanja.   Naime,   u   slučaju   opšteprihvaćenih   računovodstvenih   standarda,   njihova 
primena   treba   da   obezbedi   adekvatno   i   usaglašeno   finansijsko   izveštavanje   svih 
relevantnih privrednih entiteta u skladu sa ciljevima tog izveštavanja.

Veći stepen harmonizacije računovodstvene prakse znači pre svega smanjenje razlika 
između   računovodstvenih   sistema   pojedinih   zemalja.   Zatim,   ukoliko   je   veći   stepen 
harmonizacije, utoliko su manje razlike kod računovodstvenih i revizorskih načela, kod 
postupaka i prezentovanja finansijskih izveštaja i utoliko su manje razlike u pojmovima 
i terminologiji. To znači, harmonizacija vodi ubrzanju međusobnog komuniciranja i 
unapređivanju uzajamnog razumevanja aktera u poslovnoj razmeni različitih zemalja. 
Upravo   putem   ujednačavanja   računovodstvenog   izveštaja   u   internacionalnim 
razmerama premošćuju se računovodstvene prepreke na putu sve slobodnije razmene 
roba,   usluga,   kapitala,   ljudi   i   znanja.   Nesumljivo,   najveći   uticaj   na   procese 
harmonizacije,   imale   su   multinacionalne   kompanije   i   globalizacija   svetskog   tržišta 
kapitala. Naime, multinacionalne kompanije, dramatično su povećale svoju ekonomsku 
moć i način svog uticaja. Danas, vrlo često, one imaju dominantnu ulogu na svakom 
segmentu svetskog tržišta, čime nameću svoju poziciju, tako da su njima tangirane sve 
zemlje sveta.

Praktično,   globalizacija   svetskog   tržišta   kapitala   ima   veliki   doprinos   u   procesu 
ujednačavanja računovodstvenog izveštavanja i revizije na svetskim prostorima. Potrebe 
za   ulaganjem   kapitala,   skoro   do   sredine   ovog   veka,   uglavnom   su   obezbeđivane   iz 

3

domaćih   izvora.   Nakon   Drugog   svetskog   rata,   otpočelo   je   intenziviranje   kretanja 
različitih oblika kapitala, a time i stvaranje međunarodnog tržišta kapitala. Ulaganje 
kapitala, po logici stvari, uslovljava se uvidom u finansijsko stanje i uspeh poslovanja 
poslovnih   entiteta.   To   znači,   ova   globalizacija   svetskog   tržišta   je   nužno   nametnula 
potrebu   za   tzv.   zajedničkim   računovodstvenim   jezikom   prilikom   komuniciranja 
informacijama između subjekata u vezi sa finansijskim aranžmanima. Naravno da ova 
potreba ujedno znači i dalje jačanje i širenje trenda internacionalizacije računovodstva, 
poslovnih   finansija   i   revizije.   Rezimirajuća   determinanta   je   da   harmonizacija   nema 
alternativu   prilikom   razrešavanja   stvorenih   problema   i   onih   koji   mogu   proisteći   iz 
razlika u nacionalnim računovodstvenim sistemima. Zatim, normalno je imati u vidu da 
su i druge institucije i tela u manjoj ili većoj meri, imali poseban uticaj na brzinu 
harmonizacije.   Najveći   stepen   harmonizacije   finansijskog   izveštavanja   ostvaren   je 
svojevremeno   u   okvirima   Evropske   Unije   donošenjem   IV   i   VII   Direktive. 
Harmonizacija   će   verovatno   zahtevati   i   odgovarajuću   pravnu   regulaciju,   zato   što   u 
nekim zemljama-članicama nije moguća primena međunarodnih standarda bez izmene 
odgovarajućih zakonskih propisa.

Renomirani   britanski   autori   i   istraživači   u   domenu   uporednog   međunarodnog 
računovodstva, Nobes i Parker, smatraju da, u načelu, postoji konsenzus o tome koji 
faktori   utiču   na   oblikovanje   praksi   finansijskog   izveštavanja   pa,   samim   tim,   mogu 
predstavljati objašnjenje za njihove različitosti. To su sledećih sedam faktora: pravni 
sistem, snabdevači preduzeća finansijskim kapitalom (kreditori), oporezivanje (poreska 
pravila),   jačina   računovodstvene   profesije,   inflacija,   teorija   i   istorijske   okolnosti   tj. 
slučajnosti.

1

Praktično, činjenica da postoje krupne razlike u praksi finansijskog izveštavanja entiteta 
u različitim zemljama, izaziva velike komplikacije za one koji pripremaju, revidiraju i 
interpretiraju oficijelne finansijske izveštaje. Pošto se pripremanje internih finansijskih 
informacija   često   prepliće   sa   pripremanjem   javnih,   tj.   eksternih,   to   se   komplikacije 
povećavaju. Da bi se sprečile ili bar umanjile komplikacije, nekoliko institucija širom 
sveta se uključilo u pokušaje da internacionalizuju računovodstvene standarde. Pored 
ostalih problema, javlja se i pitanje izbora odgovarajućih bazičnih koncepata. Tako je, 
npr.   koncept   internacionalizacije   koji   je   primenila   Komisija   EU,   koncept 
„harmonizacije“. Prema Nobes-u, „harmonizacija je proces povećavanja podudarnosti 
računovodstvenih praksi putem utvrđivanja granica mogućeg stepena njihovih razlika“.

Ovo znači da različiti standardi mogu preovlađivati u pojedinim zemljama sve dotle dok 
su oni „u harmoniji“ sa svim drugim u smislu da ne treba da budu logički konfliktni. 
Tako IV direktiva EU dopušta ne samo vrednovanje po istorijskim troškovima, već i po 
korigovanim   istorijskim   troškovima   za   promene   u   nivou   cena,   kao   i   po   tekućim 
troškovima.   Sve   dotle   dok   su   osnove   procenjivanja   jasno   obelodanjene   pomoću 
odgovarajućih primarnih i sekundarnih otkrića, direktiva EU „harmonizacije“ korišćenje 
nekoliko raznih osnova za procenjivanje.

Harmonizacija finansijskog izveštavanja nije sama sebi cilj. U krajnjoj instanci, ona 
rezultira   kvalitetnim,   opšterazumljivim,   relevantnim   i   uporedivim   računovodstvenim 
informacijama.   Na   bazi   njih   brojni   stejkholderi   (vlasnici   kapitala,   potencijalni 
investitori, kreditori i drugi poverioci, poslovni partneri, sindikati, regulatorna tela i dr.) 

1

  Christopher Nobes and Robert Parker, Comapnative International Accounting, Third Edition, 1991. 

Prentice Hall International (UK) Ltd. st. 11.

2

 Ibid, str. 70.

4

background image

1.1.  HARMONIZACIJA FINANSIJSKOG IZVEŠTAVANJA U 

ZEMLJAMA EVROPSKE UNIJE

Proces   harmonizacije   finansijskog   izveštavanja   u   Evropi   započeo   je   u   Evropskoj 
Ekonomskoj   Zajednici,   dakle   u   privredno   najrazvijenijoj   ekonomskoj   integraciji   na 
starom   kontinentu,   donošenjem   Četvrte   direktive   (25.7.1978.   godine)   i   njenom 
implementacijom,   u   narednoj   deceniji,   u   zemljama   članicama.   Pomenuta   direktiva 
reguliše  formu   i  sadržinu   seta   finansijskih   izveštaja  (društva   kapitala),   koji  ulaze   u 
sastav godišnjeg računa: bilansa stanja, bilansa uspeha, aneksa, kao i njihovog vernog 
pratioca   -   izveštaja   o   poslovanju.   Ona   je   imala   za   cilj   da   kroz   standardizaciju 
finansijskog izveštavanja koja će obezbediti kvalitetne i uporedive informacije, pospeši 
integracione procese u Evropskoj Ekonomskoj Zajednici. Naime, praksa je pokazala da 
je   ideja   o   jedinstvenom   nadnacionalnom   tržištu   na   kome   nesmetano   cirkulišu   roba, 
usluge, kapital i radna snaga teško ostvariva, pored ostalog i zbog velikih razlika u 
formi i sadržini oficijelnih finansijskih izveštaja u državama članicama. Otuda i značaj 
Četvrte   direktive.   Sličan   je   slučaj   i   sa   Sedmom   direktivom   usvojenom   13.6.1983. 
godine. Ona je imala za cilj da harmonizuje praksu finansijskog izveštavanja članica 
zajedničkog interesa, tj. sastavljanje konsolidovanih godišnjih računa. 

Novo poglavlje u procesu standardizacije finansijskog izveštavanja u Evropi otvorila je 
Uredba   Saveta   Evrope   od   19.7.2002.   godine.   Ona   se   odnosi   na   sastavljanje 
konsolidovanih   finansijskih   izveštaja,   odnosno   finansijskih   izveštaja   preduzeća   koje 
kotiraju na berzi u skladu sa Međunarodnim računovodstvenim standardima (MRS). 
Paralelno sa tim, pod uticajem procesa globalizacije u nekim zemljama Evrope koje 
nisu   članice   Evropske   Unije   počinju   se   direktno   primenjivati   Međunarodni 
računovodstveni standardi ili se usvajaju i primenjuju nacionalni standardi usklađeni sa 
MRS. S tim u vezi interesantno je analizirati u kojoj meri harmonizacija finansijskog 
izveštavanja doprinosi integracionim procesima u Evropi. Naime, na primeru Evropske 
Unije,   može   se   sagledati,   na   osnovu   višedecenijskog   iskustva   u   kojoj   meri 
standardizacija omogućuje:

4

efikasnije funkcionisanje tržišta kapitala,

racionalnije   upravljanje   multinacionalnim   preduzećima   (koncernima   i 
grupama), 

lakši protok robe i usluga i

ocenu efekata prethodnih i donošenje novih mera ekonomske politike od 
strane zajedničkih regulatornih organa na nivou ekonomske integracije.

Za razliku od direktiva čija je implementacija prepuštena državama članicama, uredbe u 
Evropskoj Uniji predstavljaju direktan obavezujući regulatorni instrument. Uredba o 
MRS obavezuje preduzeće čije akcije kotiraju na berzi i koja sastavljaju konsolidovane 
godišnje   račune   da   iste   sastavljaju   u   skladu   sa   Međunarodnim   računovodstvenim 
standardima počev od 1. januara 2005. godine. Osim toga, prepušteno je zemljama 
članicama da dozvole ili zahtevaju da i druga preduzeća (koja ne kotiraju na berzi) 
pripremaju   i   prezentiraju   svoje   konsolidovane   godišnje   račune   u   skladu   sa   MRS. 

4

 prof. dr Milorad Stojilković, “Harmonizacija finansijskog izveštavanja i procesi integracije u Evropi”, 

časopis Ekonomske teme, br. 1-2, 2005, II knjiga, str. 104

6

Želiš da pročitaš svih 45 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti