Sociologija detinjstva: hrestomatija
PEDAGOŠKI FAKULTET U SOMBORU
Priredio: Prof. dr Mile Nenadić
SOCIOLOGIJA DETINJSTVA
-
HRESTOMATIJA –
SOMBOR, 2011.
1
SADRŽAJ
Poglavlje 1:
Dete i detinjstvo
/1/
Poglavlje 2:
Pojmovne i istorijske dimenzije detinjstva
/14/
Poglavlje 3:
Staranje o deci i razvoj apatije
/31/
Poglavlje 4:
Detinjstvo u istoriji – između ideje i prakse
/41/
Poglavlje 5:
Detinjstvo i savremeno društvo: Paradoksalan odnos?
/52/
Poglavlje 6:
Dimenzije detinjstva
/58/
Poglavlje 7:
Postmoderno dete
/72/
Poglavlje 8:
Nova paradigma za sociologiju detinjstva: Poreklo, obećanje i problemi
/80/
Poglavlje 9:
Dečja prava
/95/
Poglavlje 10:
Kod kuće je najbolje:Distinkcija javno/privatno u
dečjem teoretisanju o riziku i bezbednosti
/103/
Poglavlje 11:
Prijatelji i poznanici
/114/
2

odnosa morao je da konstatuje da „svaka dok-
trina koja na detinje potrebe gleda kao vrhovne,
a one organizovanog društva kao sekundarne
jeste sociološka anomalija" (Kingslev Daviš,
1940:217).
Druga novina koju donosi proučavanje
deteta i detinjstva izvan konceptualnog polja
socijalizacije jeste odustajanje da se o detetu
govori samo sa stanovišta budućnosti, tj.
Roditeljskih projekcija, očekivanja, ciljeva i
vrednosti koje nastoje da usade u detetovu
ličnost. Koncept detinjstva upućuje, međutim,
na proučavanje življene stvarnosti deteta u
svakodnevici savremenih društava. Detetu i
njegovoj praksi pristupa se, dakle, iz subjekt-
ivne perspektive deteta kao glavnog aktera
detinjstva.
Revoluciju u društvenim naukama po
pitanju deteta i detinjstva izvršio je francuski
istoričar Filip Arije (Philippe Aries) sa svojom
sada već klasičnom studijom ,,Vekovi detinj-
stva" (1962,1990) koji je na neobično imagina-
tivan način pristupio proučavanju socijalnih pre-
dstava o detetu.od ranog srednjeg veka pa do
modernog doba. Ustanovio je da se tokom čita-
vog srednjeg veka detetu ne pristupa u smislu
njegove posebne organske i socio-kulturne or-
ganizacije, već se dete tretira kao „čovek u ma-
lom". U skladu sa takvim poimanjem, deca nisu
izdvajana iz sveta odraslih, već su tretirana kao
njegov integralni, ali nedorasli i inferiorni deo,
pa je tako prema njima postupano. Jedan psiho-
log prati od početka ljudske istorije stupnjeve
evolutivnog razvoja odnosa između roditelja i
dece koji su dobrim delom uslovljeni i saznanji-
ma o specifičnostima deteta i njegovog razvoja.
On razlikuje sledeće stupnjeve tih odnosa: na
početku infanticid, pa zatim odbacivanje, ambi-
valentnost, dominacija, socijalizacijski uticaji i
današnja permisivnost (Lloyd de Mause, 1974).
Čime se objašnjava ovo dugo zanemari-
vanje i prećutkivanje deteta i posebnosti detinj-
stva u ljudskom životu i društvu? Svi autori koji
su se bavili ovim problemom slažu se da je u
pitanju bila, bar što se premodernih epoha tiče,
visoka smrtnost dece i mladih i sa druge strane
veoma visok fertilitet koji je trebalo da nado-
knadi ovu ranu smrtnost. U situaciji visokog
rizika za odrastanje deteta, ni roditelji a ni druš-
tvena zajednica nisu nalazili za potrebno niti
racionalno da troše mnogo energije, vremena i
osećanja ali i svih drugih resursa u decu, sve
dok ne budu sigurni da će se ta ulaganja isplatiti
u smislu preživljavanja dece. Tako je ostavljano
dobrim delom prirodnoj selekciji da izvrši
svoje, pa tek kada bi ona završila sa svojim,
roditelji su se prihvatali svoga dela posla u
dovršavanju budućeg člana zajednice.
Većina istoričara koji su se bavili
„otkrićem detinjstva" slažu se da novi pogled na
dete počinje da prodire u saznanje i svest ljudi
od kraja.XV veka. Jedan domaći autor ističe
tezu da prve jasne promene mogu da se prate
već u XIV veku u ranore-nesansnim italijan-
skim gradovima u okviru porodica istaknutih
zanatlija ili bogatih trgovaca gde roditelji
ispoljavaju gotovo moderan brižan i nežan
odnos prema svojoj deci. (Karei Turza, 1996).
Ali tek od XVI veka se pojavljuju prvi
znaci prepoznavanja i brige za ono što bi se
moglo nazvati „posebna dečja priroda", da bi
tokom XVIII veka takva orijentacija sasvim
prevagnula, te tako dete postalo centar pažnje u
svetu odraslih. To je vek poznat kao ,,vek
pedagogije" koja pokušava normativno ali i u
praksi da uspostavi principe odnošenja odraslih
prema posebnosti deteta i detinjstva.
Zanimljivo je, međutim, u ovom kretanju
to da kako dete dospeva u centar pažnje rodite-
lja, porodice i društva, tako postupak i odnos
prema deci postaje sve više uskogrud, gubi na
prirodnoj spontanosti, i svodi se na podvrga-
vanje dece raznim procedurama poučavanja i
disciplinovanja i lišavanja njihovog autentičnog
slobodnog iskaza u ponašanju i govoru. Tako
jedan od savremenih istraživača istorije detinj-
stva i porodice primećuje daje: „naša moderna
porodica izrasla na konceptima autonomije
domaćinstva i disciplinovanja dece..." (James
Casey, 1989: 147). Ovu tezu potkrepljuju i istra-
živanja nastanka i delovanja prvih školskih
institucija u kojima je često osnovni cilj bio
„slomiti" dečji otpor (J. Donzelo, 1980, Ph.
Aries, 1962). Ideološko obrazloženje za ovakav
pristup pružalo je protestantsko učenje o radnoj
askezi koje se suprotstavlja porocima lenjosti,
neurednosti, uživanja i razmetljivosti u ime
božanske predestinacije. (Ibid, str. 164).
Smenu opuštenog pristupa detetu srednje-
vekovne zajednice disciplinovanim obučava-
njem dece za uloge odraslih građanske zajedni-
ce u nastajanju veoma slikovito sumira Kurt
4
Dancinger (K. Danzinger) u jednom opsežnijem
pasusu koji ćemo citirati: „Dok je pre sredine
18. veka preporučavajući tretman za odojčad
nalagao permisivnost, pretežna orijentacija ka
strogosti i kontroli razvija se u potonjem peri-
odu i traje sve do u naš vek. Ranije su bebe hra-
njene kada su to one tražile, dojenje je trajalo do
dve godine, odbijanje od dojenja je išlo poste-
peno, dok treniranje za stolicu nije preduzimano
u prvim godinama života i nije se tražilo da dete
noću bude suvo sve do pete godine; nisu se
iskazivale niti spominjale ikakve zabrane u pog-
ledu dečije golotinje ili infantilnog iskazivanja
seksualne želje; deteje ostajalo uz majku u
krevetu sve dokje dojeno a uspavljivano je
ljuljuškanjem; ono je držano slobodno, maženo
od strane odraslih a njegovo plakanje nailazilo
je na brz odgojiteljski odgovor. Početkom 19.
veka slika je potpuno promenjena: vreme doje-
nja je skraćeno, uvedeni su striktni vremenski
razmaci u ishrani, treniranje za stolicu počinje
ranije i ranije se završava; infantilna seksualnost
se kažnjava (ovo postaje opšte mesto odgoja tek
pri kraju 19. veka), ljuljuškanje, cuclanje i
trenutni odgovor na bebino plakanje se ne
odobravaju. Sa druge strane, sada se ohrabruje
detetova sloboda u motornim aktivnostima,
stoje ranije bilo sprečavano. Nužno grubo,
poređenje podataka na osnovu posmatranja 75
različitih društava u svetu tokom 19. veka
pokazuje daje svirepost toga veka bila neobična
u odnosu na humanističku normu, dokje ranije
postupanje bilo mnogo više u skladu sa opštom
praksom čovečanstva" (1971: 140-141).
Jačanje strogosti i rigidnosti u odnosu
prema detetu što se više pimičemo savremeno-
sti, tj. što se moderno društveno uređenje sve
više utemeljuje, moglo bi naći svoje adekvatno
objašnjenje u Fukoovim analizama nastupanja
modernog saznajnog diskursa nauka o čoveku
koje preuzimaju sve snažniji nadzor nad
čovekom i njegovim nagonima.
U skladu sa ovim Fukoovski utemeljenim
pogledom otkriva se kako napredovanje u
određenim saznajnim praksama modelira pristu-
pe i odnos prema detetu i detinjstvu u modernoj
eri. Osnovna teza poznatog nemačkog sociologa
jeste da se specifičnost uloge deteta oblikuje u
zavisnosti od znanja o procesu socijalizacije
(Kurt Luscher, 1975: 360). U tom smislu on
razlikuje sledeće stupnjeve razvoja tih spoznaja
i njima odgovarajuće tumačenje deteta: ideolo-
ško saznanje koje se uglavnom zasnivalo na
hrišćansko-crkvenom tumačenju vrednosti živo-
ta i rođenja, potom dolazi era medicinskih saz-
nanja koja se obrazuju oko nekoliko oblasti
(ginekologija, pedijatrija), pri čemu naročito
veliki značaj imaju saznanja u domenu ishrane
deteta i odojčadi. Zatim, nastupa etapa saznanja
o sposobnostima i vrstama učenja kod dece pri
čemu se, sa jedne strane, forsira učenje kroz
praksu, tj. kroz rad i „šegrtovanje", a sa druge,
sistematsko sticanje znanja putem škole. Ovaj
niz završava se saznanjima o ličnosti i njenom
razvitku čime se konačno sredinom 20. veka
okončava ali i utemeljuje saznanje o detetu kao
ličnosti in nuce. Ukupnost ovih znanja grade
okvir za evoluciono shvatanje razvoja kompe-
tencija ljudskog roda, što naravno ne znači da će
ova znanja uvek biti i adekvatno iskorišćena u
praktičnom procesu odgajanja i socijalizovanja
dece. Ali o tome odlučuju drugi faktori a ne
samo znanje.
Sličnu zamisao o smenama pojedinih
saznajnih orijentacija u razumevanju deteta ali
sa jasnim kritičkim naglaskom iznosi jedna
savremenija autorka. Ona kritički ukazuje kako
svaki od saznajnih talasa razumevanja deteta
vodi zapravo ka njegovom postvarenju kao
objekta. Dete postaje sukcesivno „pacijent"
različlitih stručno-institucionalnih službi organi-
zovanih na novim saznajnim standardima. Ona
razlikuje prema redu nastanka obrazovni, medi-
cinski, psihološki i ekološki saznajni talas. Pri
tom ukazuje da što znanje više napreduje, to
dete biva njime sve dublje unazad obuhvaćeno;
tako danas kontrola počinje već od samog
fetusa. (E. Beck-Gernsheim, 1988). Ista autorka
primećuje da kako raste lista ovih saznanja koja
dete treba da zaštite od sve većeg broja opasno-
sti i da razviju njegove dispozicione potencijale
u istoj srazmeri raste i lista nemoći da se dete
odbarni u svojim elmentarnim potrebama od
narušavajućih i uništavajućih elementa moderne
civilizacije i društvenog poretka.
2. Dete i detinjstvo kao društveno
konstruisana praksa
Detinjstvo je ranije posmatrano kao
„prirodna" stvar i uparvo stoga je ostajalo izvan
naučne pažnje. Naprosto, detinjstvo je smatrano
5

domaćih zajednica u kome je dete stalno
prisutan ali istovremeni i nezapažen i sporedan
deo tog sveta u potpuno novu situaciju „segre-
gacije" deteta i njegovog sveta od sveta odraslih
i života zajednice. Ovaj proces izdvajanja deteta
koji istovremeno vodi ka „detecentričnom" dis-
kursu i organizaciji svakodnevnog života odvija
se uporedo ili je sastavni deo procesa formiranja
moderne porodice, koja se i sama, sa jedne
strane povlači u svoju intimnu osobenost, a sa
druge odvaja od sveta javnih, privrednih i
političkih zbivanja i odnosa. Centar nove poro-
dičnosti koja je svedena na najuži reproduktivni
srodnički krug postaje dete kome se posvećuje
celokupna porodica: ukupnost porodičnog ži-
vota - ekonomske aktivnosti privređivanja vrše
se u ime zasnivanja nove buržoaske loze
nalsednika, koja se mora dokazati svojim radom
umesto aristokratske tradicije prenošenja privi-
legija; na drugoj strani, ukupan unutrašnji život
porodice organizuje se oko brige, rasta i razvoja
budućih naslednika. Pri tom žena dobija „pov-
lašćeni" zadatak da orgamzuje iznutra ovaj novi
porodični pogon orijentisan ka detetu.
Od kraja XVIII veka i početkom XIX
veka delom i kao posledica slabljenja religiozne
moralnosti dolazi do glorifikacije deteta u
okviru romantičarske vizije porodičnog doma,
žene posvećene materinstvu i deteta kao simbo-
la dobrote, nevinosti, neiskvarenosti i prirodno-
sti. Pri tom, naročito Arije insistira na prodoru
„nove osećajnosti", kao potpuno nove perspek-
tive kroz koju se odvijaju i doživljavaju odnosi
između deteta i njegove porodične okoline u
građanskoj klasi. Tu novu praksu odlikuju sve
snažniji izlivi nežnosti prema detetu, iskaziva-
nje topline i ljubavi prema njemu, u specifičnoj
vrsti govora koji odrasli neguju u odnosu prema
detetu (tepanje), ljubljenje i milovanje deteta,
zabavljanje sa detetom te dozvoljavanje detetu
da se uključi u svakom momentu u komuni-
kaciju odraslih.
Međutim, dokazivanje promene u emo-
cionalnom odnosu i postupanju roditelja prema
deci u ovim istorijskim studijama predstavlja
izuzetno težak i ozbiljan metodološki problem.
Postavlja se pitanje da li su zaista roditelji u
srednjem veku bili neosećajni i ravnodušni pre-
ma svojoj deci, kakvim ih opisuju neki istraži-
vači (Lloyd de Mause), za razliku od novo-
vekovnih roditelja? Ili, pak, savremenim istra-
živačima koji polaze od gotovo „opsesivne"
potrebe za iskazivanjem ljubavi kod savremenih
roditelja, nekadašnji uzdržaniji stav roditelja iz-
gleda kao hladna bezosećajnost ili čak i surovo-
st prema deci? Drugo, postavlja se pitanje na
temelju kakvih saznanja, kakvih znakova se
može uopštavati o nastupanju „nove osećaj-
nosti", odnosno o postojanju „bezosećajnosti" u
odnosima prema deci i mladima u prošlosti.
Dokazivanje „osećajne klime" je veoma težak i
složen, a u nekim slučajevima i nemoguć zada-
tak i za savremena društva, a nekmoli za istraži-
vača prošlosti koji raspolaže sa veoma suženom
i fragmentarnom emprijskom evidencijom,
pogotovu u ovoj sferi društvenih odnosa.
Osim toga, istorijska istraživanja pate od
jednog ozbiljnog sociološkog nedostatka. Ona
se u prvom redu bave detetom i porodicama
viših i najviših društvenih slojeva u prošlosti iza
kojih je ostala bogata istoriografska građa. Po-
stoji opasnost da se na osnovu ove delimične
slike generalizuje za društvo u celini, da se na-
javljuje „novi", „moderni", „generalni" obrazac
prakse detinjstva i ponašanja prema detetu. Op-
štost tog novog obrasca upravo mora biti dove-
dena u pitanje iz jednog specifičnog ugla. Nai-
me, većina dosadašnjih studija detinjstva ne ba-
vi se očiglednim raskorakom u pristupu i shva-
tanju detinjstva i deteta koje postoji između
„osećajne" porodice i „brutalne" škole u eri
nastupanja modernosti. To se može pripisati
nedovoljnoj sociološkoj diferenciranosti pristu-
pa novom fenomenu detinjstva koji je očito
oblikovan od samog početka od različitih društ-
venih nosioca i sa različitim interesima i name-
rama u vidu.
Postavlja se pitanje koje su društvene
snage nosioci ovog društvenog prevrata u odno-
su prema deci i prema porodici u celini? U ime
kakvih i čijih interesa one nastupaju, kakva su
njihova shvatanja društva, čemu teže i nadaju se
u budućnosti? Dok Arijes ili Stoun (L. Stone,
1960) prve začetke promena lociraju u arist-
okratske krugove kasnog feudalizma, dotle dru-
gi autori isključivo ukazuju na buržoaziju kao
nosioca tih kretanja (Demos, 1970, Donzelo,
1979 i dr.) Podjednako ostaje nejasno koji se
procesi nalaze u osnovi ovih kretanja: da li su to
urbanizacija i industrijalizacija, migracije, nuk-
learizacija porodice, skolarizacija života dece,
religijske reformacije i transformacije?
7
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti