MIT O SIZIFU
Mit o Sizifu
je knjiga filozofskih
eseja
francuskog
egzistencijalističkog
filozofa
Alberta Camusa
.
Djelo je prvi put objavljeno
1942
.
MIT
Sizif je bio osnivač i kralj Efira. Promicao je navigaciju i trgovinu, ali bio je pohlepan i sklon
prijevari te je ubijao putnike i goste. Zaveo je svoju nećakinju, preuzeo bratovo prijestolje i izdao
Zeusovu tajnu - da je silovau Eginu, kći riječnog boga Ezopa ili, u drugoj inačici mita, Eola.
Zeus je naredio Hadu da ga okuje u paklu. Sizif je ondje pitao Tanatosa da isproba lance da vidi
kako rade, a kad je to učinio, Sizif ga je ostavio okovanog i prijetio Hadu. Budući da je Tanatos
bio bog smrti, nitko nije mogao umrijeti sve dok se nije umiješao Ares. Naime, Aresa je živciralo
to što ga bitke i ratovi nisu zabavaljali jer nije bilo smrti pa je oslobodio Tanatosa i poslao Sizifa
u Tartar.
Ali, prije nego što je Sizif umro, bješe rekao svojoj ženi da ne prinosi uobičajene žrtve kad bude
mrtav. Potom se u Hadu požalio Perzefoni da ga žena zanemaruje i nagovorio je da ga pusti na
zemaljski svijet da je zatraži da učini svoje dužnosti. Kad je Sizif stigao u Korint, odbio se vratiti
te ga je na posljetku Hermes vratio u Tartar. Bogovi su ga za sve njegove prevare kaznili. Morao
je gurati veliku stijenu do vrha brijega, ali prije nego što bi stigao do vrha, kamen bi se otkotrljao
te je morao početi iznova. Stoga se danas koristi metafora Sizifov posao za uzaludan posao ili
besmislene radnje.
Apsurdno prosuđivanje
Camus poglavlje počinje objašnjavanjem što on smatra glavnim pitanjem
filozofije
: zahtijeva li
nužno
samoubistvo
realizacija besmislenosti i
apsurda
života. U nastavku objašnjava stanje
apsurda – velik dio života gradimo na nadi za sutrašnji dan, a sutrašnji dan nas vodi korak
bliže
smrti
; ljudi žive nesmetano iako su svjesni neizbježnosti smrti. Camus tvrdi kako ljudi
i
svijet
nisu apsurdni sami po sebi, već apsurd nastaje kada ljudi pokušaju razumjeti
nerazumljivosti svijeta.Tvrdi da bez smisla u životu nema niti ljestvice vrijednosti. Poglavlje
završava trima posljedicama prihvaćanja apsurda, a to su
revolt
,
sloboda
i
strast
.
U ovom poglavlju Camus navodi
mit
o
Sizifu
, te opisuje kako je Sizif živio, zbog čega se
zamjerio
bogovima
, te kako je u jednom trenutku čak uspio i pobijediti boga. No kada biva
uhvaćen, Sizif je osuđen na doživotno guranje kamena do vrha planine. Camus zbog toga
doživljava Sizifa kao heroja apsurda. Uspoređuje Sizifov posao sa monotonim poslovima koji
današnji ljudi rade i tvrdi kako je svaki od tih današnjih radnika zapravo jednim dijelom Sizif.
Camusa posebno zanimaju Sizifove misli dok se spušta niz planinu po svoj kamen. To je doista
tragičan trenutak u kojem 'heroj' shvaća bezizlazno stanje situacije u kojoj se nalazi. Camus tvrdi
da je Sizif u tim trenucima donekle sretan jer ga ispraznost posla koji radi ne drži podalje od
neizvjesnosti. On istovremeno shvaća ispraznost svog posla, ali ga zadovoljno prihvaća kao
takvog.
METAFORA SIZIFA
Za Sizifove muke nema kraja na vidiku, niti su im kraj bogovi predvidjeli. Također, u tom
mučnom konstantnom guranju kamena ne pronalazi se niti smisao, niti značenje. Upravo je
to
metafora
koju Camus koristi za čovječanstvo. Ako na trenutak uklonimo pojmove
bogova,
raja
i
pakla
, tada smo ostavljeni sami sa doživotnom borbom koju ćemo na kraju ipak
zasigurno izgubiti. Smrt ne dolazi kao oslobođenje od naših borbi, već kao negacija svega što
smo postigli vlastitim trudom. Bez obzira na to sve, svjestan smrti i toga da je
svaki
čovjek
poražen i prije nego što započne borbu, Camus ipak pita: možemo li biti sretni?
Možemo, jer kako sam poručuje na nekoliko mjesta u tekstu – život nije apsurd.
Apsurd
je život.
Ta bolna borba u kojoj smo svi primorani sudjelovati je jedino za što znamo i zato nemamo
drugog izbora. Ona je jedina 'opipljiva' mogućnost koja nam se nudi, jer sve ostalo je nada ili
vjera. U ovom se svijetu pojedinac mora suočiti sa ograničenjima vlastitog
znanja
: “Ne znam
ima li ovaj svijet smisao koji ga nadrasta. Međutim, znam da ne poznam taj smisao i da mi je, za
sada, nemoguće poznati ga. Što za mene znači smisao izvan mog života? Mogu razumjeti samo
ljudskim pojmovima. Ono što dodirujem, ono što mi se opire, eto što razumijem. (...) Kakvu
drugu istinu priznati mogu,a da ne lažem, a da ne umiješam nadu koje nemam i koja ne znači
ništa u granicama mog držanja?”
