Ivan Lovrenović

PROSTORI PUTOPISA

Predgovor u knjizi 

Putopisi, izbor iz suvremene bosanskohercegovačke putopisne proze 

(koju sam s Alijom 

Isakovićem priredio za ediciju Savremena književnost naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine u 50 knjiga). Tekst 

sam napisao 1984. godine. Edicija je izašla 1984/85. godine u izdanju sarajevske Svjetlosti. Nakon rata 1992-95. tu 

lijepu  knjigu više nikada nisam vidio ni držao u ruci..

Putopis kao književna vrsta istovremeno nam je i blizak i nepoznat. Blizak - zato što je vrlo intiman s našim 

čitalačkim iskustvom: od Herodota naovamo to je jedan od najstarijih i najuglednijih književnih postupaka. Ali, ako 

potražimo njegovo sustavnije razvijeno teorijsko određenje ili pak književnohistorijsku klasifikaciju i 

sistematizaciju, naići ćemo na prazninu.

[1]

 Bilježim ovo ne da bih tražio uzroke naučno-teorijske apstinencije od 

bavljenja putopisom, nego samo da bih ukazao na teškoće i na obaveze kojima je izložen svaki pokušaj bavljenja 

ovom književnom vrstom. To je ujedno i razlog zbog kojega je u ovom uvodu u čitanje poslijeratnoga 

bosanskohercegovačkog putopisa bilo nužno pozabaviti se makar samo načelnim razmatranjima o putopisnom 

žanru, te i književnohistorijskim pogledom u starije bosanskohercegovačke putopise. 

I

  Enciklopedijska natuknica putopis definira ovako: “... književna vrsta u kojoj pisac iznosi svoje dojmove o 

predjelima kroz koje putuje. Putopis nije samo nabrajanje onoga što je putopisac vidio već se u njemu očituje i 

umjetnička sklonost, stav prema životu, osjećajni svijet, ukus, kultura onoga koji piše. Putopisac istodobno prikazuje 

i svoj predmet i sebe sama, a pravi je putopis plod stvaralačkog nemira, ogledalo umjetnikove intime, svjedočanstvo 

njegova ukusa. Postoji međutim i tzv. znanstveni putopis s obiljem historijskih, etnografskih, geografskih i drugih 

podataka. Autori su im najčešće učenjaci, istraživači, pomorci i misionari.” (Opća enciklopedija JLZ, Zagreb 1980.) 

Govoreći o književnim vrstama “koje ujedinjuju povijesno-znanstveni interes s umjetničkim oblikovanjem”, Milivoj 

Solar kaže: “Među takvim književno-znanstvenim vrstama od posebne je važnosti također putopis. S jedne strane, 

on može predstavljati doprinos geografiji ili etnografiji, dok, s druge strane, predstavlja osobitu književnu vrstu u 

kojoj je putovanje i opis proputovanih predjela ili zemalja povod za šire umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova 

i razmišljanja o svemu onom što putopisca zaokuplja tokom putovanja. Nerijetko se tako putopis približava eseju ili 

pak romanu u kojemu je fabula organizirana kao slijed događaja koji se zbivaju tokom putovanja nekog lika ili 

skupine likova.”

[2]

 Ova štura enciklopedijska i udžbenička određenja rekapituliraju uglavnom sve tradicionalne 

predodžbe o putopisu, koje se mahom svode na dvostrukost: na jednoj strani - znanstveno-informativni, na drugoj - 

umjetnički tip oblikovanja. Daleki, tek inicijalni signal i osnovu za mogućnost prevladavanja ove dualističke pre-

dodžbe uvodi drugi dio Solarova određenja, u kojemu se naznačava bliskost putopisa eseju ili romanu. Ta 

mogućnost da se postavi književno-teorijski aspekt u kojemu će putopis biti tretiran i definiran na jedinstven i 

konzistentan način - ostaje otvoreno teorijsko pitanje. Ovdje će biti iznesena samo neka razmišljanja i ilustracije 

koje, možda, mogu biti od koristi u tom pravcu. Pojam putopisa danas, dakle, karakterizira ogromna obuhvatnost i 

elastičnost. On pokriva veliko područje spisateljske prakse: od tekstova određenih klasičnom definicijom “opisa 

puta” do štiva u kojemu element puta, putovanja figurira samo kao background za oblikovanje samostalnoga 

poetskoga svijeta. U ovako naznačen raspon sa stanovišta tehnike prirodno ulaze veoma raznovrsni primjeri: od tzv. 

imaginarnoga putopisa, s opisivanjem izmaštanoga svijeta po kojemu se “putuje” uobraziljom, do tekstova koji se 

poetski bave motivima i prizorima svakodnevne okolice (gdje, dakle, više ne važi uvjet klasičnoga putopisa - puto-

vanje u daleke, nepoznate krajeve), pa sve do aktualne političke ili turističke putopisne reportaže, obilato prisutne u 

suvremenoj publicistici i novinarstvu. Ako se ovaj raspon uvaži, nameće se potreba da se putopis i u žanrovskom 

određenju promatra elastičnije - ne više kao isključivo prozna vrsta. (Primjeri će nam pokazati kako moderni putopis 

uključuje i lirske iskaze.) S obzirom na takvu obuhvatnost i elastičnost pojma, jasno je da gruba podjela na 

znanstveni i književni putopis ne zadovoljava, i da bi trebala biti zamijenjena mnogo nijansiranijom klasifikacijom i 

tipologijom unutar vrste. No, još je važnije od toga da se uoči kako je ova dihotomija (znanstveno - književno) 

zapravo samo stvar konvencije. Primjera radi, razlozi zbog kojih Herodotovu 

Povijest

 čitamo u historiografskom 

(dakle  znanstvenom) a Krležin 

Izlet u Rusiju

 u književnom ključu ne izlaze toliko iz samog teksta, iz njegove struk-

ture, koliko iz izvantekstovne sfere, tj. iz čitavog sistema navika, konvencija i uputa kojemu smo a priori podložni. 

Važno je, dakle, sasvim načelno istaknuti ovo: o tome da li putopisni tekst (u čitavom korpusu njegovih pojavnih 

manifestacija od Herodata do danas) ima književnoumjetničku vrijednost i karakter, ne odlučuje ni tematika, ni 

namjena teksta, niti pak namjera ili status autora, već jedino način oblikovanja i, prema njemu, doživljaj, recepcija 

teksta. Tako je danas moguće otkrivati književnu relevantnost u najrazličitijim spisima putopisne osnove - u raznim 

skitničkim zapisima, administrativnim izvještajima, vojno-obavještajnim izviješćima, političkim elaboratima, 

itinererima raznovrsne namjene, u kojima je neplanirano i nenamjerno, zahvaljujući jezikotvornom daru i 

nediscipliniranosti autora, oklop funkcionalističke šablone probila iskra književno-jezične tvorbe. (Da se i ne govori 

o njihovoj drugostupanjskoj vrijednosti - u smislu dokumentarne upotrebnosti u raznovrsnim postupcima moderne 

proze i književnosti uopće.) Praktično, to stvara mogućnost i pomalo obrnuta odnosa; primjerice, više čiste 

beletrističke proze se nađe u znanstveno-utilitarnoj historiografsko-geografskoj prozi Filipa Lastrića, bosanskoga 

franjevca iz 18. stoljeća, koji nikad o sebi nije ni pomišljao kao o piscu-umjetniku, nego kod mnogoga današnjega 

pisca od esnafa, koji u putopis uloži svu svjesnu volju da napiše književno relevantan tekst… Suvremeno poimanje i 

recepcija književnoga teksta otkriva izvanredne književne vrijednosti u mnogim par excellence znanstvenim 

putopisima; historija književnosti bila bi previše lakomislena, kada bi se lišila Herodotove 

Povijesti

, Ibn 

Haldunove 

Povijesti Berbera

, Cezarovih 

Zapisa o galskom ratu

, Ibn Batutinih putopisa, 

Milijuna

 Marca Pola, ili 

putnih dnevnika kakvi su oni Charlesa Darwina ili Jamesa Cooka. Sve ove opservacije privode nas jednom pitanju, 

background image

Želiš da pročitaš svih 10 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti