2. PARLAMENTARIZAM U BiH
Karakter državnog parlamentarizma u Bosni i Hercegovini ili državne zakonodavne vlasti
mora se posmatrati u smislu tzv. konsocijativnog “društvenog ugovora” kojim se uspostavila
aktuelna politička paradigma po potpisivanju Dejtonskog mirovnog sporazuma. U društvenim
zajednicama podijeljenim po religijskom, lingvističkom, tradicijskom ili etničkom osnovu – kao
što je bosanskohercegovačka zajednica, konsocijativni model demokracije ukazuje na potrebu da
se društveni fragmenti usaglase i organizuju vlast bez narušavanja stabilnosti poretka, što
označava jedan tranzitni model demokracije, jer je cilj prevazići ili zaustaviti fragmentizaciju
društvenih interesa u cilju izgradnje stabilnog društva.
U tom smislu, Dejtonski mirovni sporazum bi predstavljao “ugovor nametnut izvana”
(koji nije izraz autonomne volje bh. građana, odnosno naroda), a koji postaje izvor legitimiteta za
novonastalu državu po okončanju oružanih sukoba 1992–1995. Dejtonskim sporazumom je
međunarodno priznata Republika Bosna i Hercegovina interno podijeljena na tri subteritorijalne
jedinice (dva entiteta i Brčko distrikt BiH) s različitim političkim uređenjima, a državna
(supraentitetska vlast) ustrojila se po principu triparitetne zastupljenosti i jednakosti
konstitutivnih naroda Bošnjaka, Srba i Hrvata. Etnička fragmentizacija je tako uslovila nastanak
etničke pluralizacije, i konstaliranje političkih partija oko etničkog principa tri glavne nacionalne
zajednice u Bosni i Hercegovini.
1
Naime, sui generis priroda političkog sistema u Bosni i Hercegovini, koji ima obilježja
federalnog, semiparlamentarnog i polupredsjedničkog uređenja, implicira i jednu specifičnu
korelaciju i strukturu formalnih državnih nositelja zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Bh.
semiparlamentarni sistem specifičan je u odnosu na klasične parlamentarne modele u kojima
parlamentarna većina formira vladu, odnosno, postavlja premijera i većinu kabineta, a što se ne
može primijeniti na odnos između zakonodavne vlasti, tj. Parlamentarne skupštine BiH (PS BiH)
i Vijeća ministara BiH (VM BiH), koje je nosilac izvršne vlasti zajedno s Predsjedništvom BiH.
Vijeće ministara se konstituira na partnerskoj osnovi i principu teritorijalne zastupljenosti i
jednakosti konstitutivnih naroda, a ne na osnovu usaglašenih programskih platformi izbornih
koalicija.
1
Saša Gavrić, Damir Banović, Parlamentarizma u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2012.,str. 48.
4
Problem uspostave odgovarajućih korelacija između parlamentarne većine i članova
kabineta (koji se biraju prevashodno prema etničkim kriterijumima) predstavlja ograničenje u
funkcionisanju državne vlasti. Iako je VM BiH predlagač najvećeg broja zakona koji se usvoje u
PS BiH, indikativno je da je VM BiH predlagač i većeg broja zakona koji se odbiju u PS BiH,
što je bio slučaj u prošlom sazivu 2006–2010. (CCI 2012: 30) Neusvajanje većeg broja zakona u
PS BiH koje predloži VM BiH ukazuje na slabu funkcionalnost sistema i koordinaciju vladajućih
struktura vlasti. Princip ravnoteže (kontrole i balansa) između zakonodavne i izvršne vlasti ne
može se pravilno uspostaviti i održati u bh. modelu, zbog institucionalnih mehanizama koji
vještački održavaju kontinuitet političkog sistema.
2
Naime, u politički razvijenim demokratskim društvima kada nastupi parlamentarna kriza
traži se disolucija (raspuštanje) parlamenta ili parlamentarna većina izglasa nepovjerenje
aktuelnoj vladi, nakon čega dolazi do smjene struktura vlasti i do uspostave nove političke
paradigme. Iako bh. parlament može izglasati nepovjerenje vladi, od 1996. do danas nije bilo
takvih slučajeva. S druge strane, ne postoji formalna odredba kojom se može raspustiti
Predstavnički dom PS BiH, što ukazuje na želju tvoraca Dejtonskog ustava da spriječe političku
nestabilnost i blokadu u radu državne vlasti i osiguraju kontinuitet političkog sistema.
Između PS BiH i Vijeća ministara BiH naglašena je kontrolna uloga koju vrši PS BiH
(kroz interpelaciju i mogućnost izglasavanja nepovjerenja vladi). S druge strane, uloga Vijeća
ministara BiH kao inicijatora i predlagača zakona u odnosu na ulogu samih poslanika i delegata
je neusporedivo veća. U zadnja dva saziva PS BiH evidentirano je značajnije učešće članova
Vijeća ministara na sjednicama PS BiH, iako predsjedavajući Vijeća ministara uglavnom nije
sudjelovao u plenarnim sjednicama PS BiH. Jedan od problema koji se ovdje javlja jeste da je
uspostavljena loša praksa da zastupnici čekaju jako dugo na odgovore na poslanička pitanja,
ponekad i preko tri mjeseca, što usporava rad komisija i generalno otežava poslaničke rasprave
oko pojedinih zakona. (CCI 2010: 6) U slučajevima kada VM BiH pokrene hitnu proceduru za
usvajanje određenih zakona (koji su najčešće „evropski zakoni“) ovakve inicijative se često
odbijaju u PS BiH, čime se dalje usporava napredak države u ostvarivanju reformskih procesa.
Funkciju šefa države u BiH vrši tročlano Predsjedništvo BiH, koje imenuje
predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH (vlade) za čiju investituru je potrebno odobrenje
Predstavničkog doma PS BiH. U okviru svojih formalnih ovlaštenja, Predsjedništvo BiH može
2
Ibid
,str. 54.
5
