Uloga vaspitača kod dece predškolskog uzrasta
1
Uvod
Svuda u svetu se rano detinjstvo obično smatra posebnom fazom vaspitanja i
obrazovanja za decu do šest godina starosti. U ovom uzrastu deca su aktivna i željna
znanja. Ona imaju potrebu da razumeju sebe i svet koji ih okružuje. Ona su prirodno
radoznala i vole da istražuju, otkrivaju i budu kreativna.
Deca osećaju čuđenje i divljenje i uživaju u pričama, rimama i muzici, kao i u fizičkom
aspektu igre i fizičkom osamostaljivanju. Deca tada razvijaju samopouzdanje,
samopoštovanje i samokontrolu i uživaju u igri koja zahteva sarađivanje sa ostalima u
grupi (sa drugom decom i odraslima) kao i u samostalnoj igri.
Dobro predškolsko vaspitanje i obrazovanje dece ranog uzrasta može i treba da neguje
ovakav razvoj. Ovo su godine kada se postavljaju temelji učenja i tokom kojih deca
razvijaju dobre dispozicije za učenje. Deca tada razvijaju veštine kao što je
posmatranje, donošenje odluka, rešavanje problema i naravno komuniciranje. Mesto
gde se odvija predškolsko vaspitanje i obrazovanje treba da bude prijatno, u kome deca
uživaju u prilikama za učenje i osećaju se bezbedno da istražuju i rade nove stvari uz
podršku odraslih koje poznaju i uz koje se osećaju sigurno. Veliki broj dokaza iz
različitih istraživanja ide u prilog argumentu da je dobro rano vaspitanje i obrazovanje
značajno za razvoj dece. Nedavnim longitudalnim istraživanjem u okviru projekta
sprovedenog u Velikoj Britaniji pod nazivom „Delotvorno pružanje predškolskog
vaspitanja i obrazovanja” (Silva et al, 2003.) došlo se do zaključka da:
predškolsko iskustvo, kao nijedno drugo, poboljšava razvoj deteta;
je kvalitet uopšteno bio viši u ustanovama koje su integrisale negu sa
vaspitanjem i obrazovanjem (celovit sistem vaspitanja i obrazovanja dece);
deca iz osetljivih grupa imaju velike koristi od kvalitetnog predškolskog vaspitanja
i obrazovanja posebno kada su u grupi deca različitog kulturnog i društvenog
nasleđa;
predškolsko vaspitanje i obrazovanje visokog kvaliteta doprinosi boljem
intelektualnom i socijalnom razvoju dece;
Postoje značajne razlike između uticaja različitih predškolskih sredina. Treba istaći da
dobit od predškolskog vaspitanja za dete zavisi od prilika u konkretnom vrtiću.
Pripremni predškolski program ostvaruje vaspitač. U Srbiji po članu 118. Zakona o
vaspitanju i obrazovanju zadatak vaspitača u predškolskoj ustanovi jeste da svojim
kompetencijama osigura uvažavanje principa obrazovanja i unapređivanje vaspitno –
obrazovnog rada. Vaspitač je glavni činilac kultivisanja dečje igre i stvaralaštva pod
uslovom da je suigrač detetu i njegov uzor, da ne sputava njihovu aktivnost u procesu
razvoja i vaspitanja već da prepoznaje i podstiče njegovo stvaranje.
2
Uloga vaspitača u organizaciji vaspitno -
obrazovnog procesa
Od ličnosti vaspitača najviše zavisi spontanost i prilagodljivost ritma življenja, kao i
čitava atmosfera u dečjem vrtiću. Ako je vaspitač krut i nervozan, to će se odraziti u
obliku napetosti i otpora kod dece. Ako je ponašanje vaspitača nedosledno i hirovito,
takvo će biti i ponašanje dece. Ako se on ponaša veselo deca će to prihvatiti kao
sastavni deo opšte atmosfere u vrtiću. Prema tome, da li će predviđene aktivnosti
iskazati kao bogat izvor novih iskustava i razvojnih podsticaja za decu, ili prouzrokovati
otpor, nesporazume i konflikte,najviše zavisi od vaspitača.
Vaspitač je zadužen za stvaranje i podešavanje okolnosti povoljnih za dečji razvoj i
učenje (prostora, vremena i materijala potrebnih za aktivnosti), odnosno, pružanje deci
prilike da se vaspitaju i obrazuju prilagođeno svojim potrebama i mogućnostima,
prijatnom i bezbednom okruženju, kao i da se ostvaruju kao ličnosti.
Od vaspitača se očekuje da bude dobar organizator, elastičan u pristupu deci i
zahtevima koje im postavlja, da stalno prati rezultate svog rada i stručno se usavršava,
snalažljiv u rešavanju problema i sposoban da tu veštinu prenosi deci, spreman za
preuzimanje odgovornosti za njihovo napredovanje u razvoju i učenju, kao i da bude u
najvećoj meri osetljiv za specifične potrebe i individualne razlike među decom koju
vaspitava i obrazuje.
Dobar vaspitač se prepoznaje, pre svega, po tome što mu njegov posao predstavlja
zadovoljstvo. On voli decu i dobro se oseća u njihovom društvu, poštujući u svakom od
njih jedinstvanu ljudsku ličnost koja se razvija. Iako ima sasvim izgrađen stav prema
određenim oblicima ponašanja, on prihvata svako dete i ima razumevanja za njegove
postupke.Svoja osećanja prema deci dobar vaspitač izražava tonom kojim se obraća,
izrazom lica i putem reči koje koristi. Dete mora osećati da je vaspitač „na njegovoj
strani“, da mu ono nešto znači, da ga uvažava, ceni, raduje se njegovim uspesima i ne
osuđuje ga za neuspehe, jer veruje u njegov pozitivan razvoj kao i svoje mogućnosti da
mu doprinese. Takav vaspitač je, takođe,svestan i svojih ograničenja i nedostataka i ne
pokušava da obmanjuje decu mitom o sopstvenom savršenstvu, već je u stanju da
prizna svoje greške i uči iz njih. Naročito je osetljiv na dečje potrebe i očekivanja prema
njemu i rado je spreman da im udovolji. U njemu dete nalazi osobu spremnu da mu
uzvrati pozitivne emocije, da mu na osmeh odgovori osmehom, pomiluje ga, zagrli,
uteši, uzme u naručje...
Od prvog dana boravka dece u ustanovi vaspitač radi na uspostavljanju bogatog i
sadržajnog emocionalnog odnosa sa njima, koji je obostrano prijateljski, saradnički i
zasniva se na međusobnom uvažavanju, poverenju i brizi. Detetu je potrebno da oseti
da je vaspitač zainteresovan za njega lično a ne samo za ono čime se dete bavi.
Bliskost sa vaspitanikom omogućava mu da postigne mnogo više u delovanju na dečji
razvoj i učenje i to na načine koji se verovatno ne bi pokazali efikasni kada bi ih
primenila detetu nepoznata osoba. Osim toga, dete nikada neće biti

4
se da ga ne izazovu. Autoritarni način vaspitanja na prvi pogled ima za rezultat red,
poslušnost i disciplinu, međutim, konflikti i otpor dece samo su potisnuti i čekaju
trenutak kada nekontrolisano izbiju kao erupcija.
Anarhični „hipi“ tip vaspitača predstavlja suprotnost autoritarnom i kod njega je sve
dozvoljeno, „otvoreno“, prepušteno slučaju i improvizovano. On najčešće nema
sposobnosti da deci ukaže na granice koje njihovom ponašanju osiguravaju slobodu,
niti pravila koja obezbeđuju normalno odvijanje zajedničkog života u grupi.
Demokratski vaspitač je onaj koji uspeva da stvori dobru organizaciju i radnu atmosferu
ne namećući ih deci.Ovakav vaspitač prihvata razlike među decom kao njihove osobene
vrednosti, čije ispoljavanje i razvoj treba podsticati. U svome radu on ne polazi
prvenstveno od spoljašnjeg modela organizacije i programa, već od dece, sa kojom
usklađuje svoje uticaje i zahteve. Zbog toga se on trudi da što bolje upozna decu i
brižljivo ih posmatra pre nego što će ih podstaći na učešće u nekoj aktivnosti ili
samostalno delovanje. On je spreman da pomogne detetu uvek kada to zatraži, kao i da
iskreno učestvuje u njegovom oduševljenju za aktivnost kojom se bavi, ne namećući mu
istovremeno svoja rešenja i kriterijume.
Ukoliko su odnosi među njima demokratski, saradnički, onda vaspitač može u izvesnim
situacijama stavljati zamerke detetu (čak ga i izgrditi) a da to ne izazove negativne
posledice. Najbolji dokaz vaspitaču, da je takav odnos uspostavljen, je kada deca počnu
da mu spontano zameraju što je zanemario neko pravilo uspostavljeno u grupi, na
primer, nije vratio bojice tamo odakle je uzeo, ušao je u sobu sa cipelama, nije oprao
ruke pre jela i slično. To je divan znak da su deca počela zaista da usvajaju ova pravila i
samodisciplinu.
Demokratski vaspitač ohrabjuje dete da ima i iznosi sopstvena mišljenja i predloge, kao
i da uvažava tuđa, bez servilnosti i konformizma, što je moguće samo u jednoj
prijateljskoj atmosferi u kojoj se ne insistira na potčinjavanju i ne manipuliše iracionalnim
strahovima. U njoj se autoritet i poštovanje odraslih grade na razumevanju, simpatiji i
bliskosti sa osobom u koju je dete steklo poverenje i koju ceni zbog kvaliteta koje je
ispoljila tokom zajedničkog življenja. Ravnopravnost, koja karakteriše njegov odnos
prema deci, stalno se dokazuje u praktičnim životnim situacijama i na načine koji mogu
da im posluže kao model za sopstveno ponašanje.
Uticanje vaspitača na dečije ponašanje
Kada se dete oseti sigurnije, ono počinje da isprobava svoje mogućnosti delovanja u
vrtiću, ispitujući takođe i sigurnost sa kojom su ustanovljena pravila ponašanja,
odnosno, posledice njihovog nepridržavanja. Vaspitač ovakvo isprobavanje treba da
dočeka sa određenom doslednošću i čvrstinom, ali i razumevanjem njegovog razloga,
kako bi dete i pored ograničavanja osetilo da ima posla sa osobom koja ga prihvata kao
ličnost i brine se o njegovoj sigurnosti.
Vaspitač, pre svega, treba daprihvati da, kao osobe u razvoju, deca imaju pravo na
neke oblike ponašanja koja nisu svojstveni zrelim ljudima i da, pod određenim uslovima,
i ovi oblici ponašanja mogu da ih postepeno dovedu do zrelosti. Da bi ovo pravo
ostvarila, njima je potrebna određena tolerancija od strane odraslih koji neće suviše
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti