1. Uvod
Sve prisutniji problem u svakodnevnom životu je problem djece s
poremećajem pažnje i nemirom. Razlog su tome uticaji okoline, koja prema
djetetu postavlja sve veće i veće zahtjeve, dok je tolerancije, razumijevanja i
pomoći, posebno u porodici, sve manje i manje.
Pomoć, u obliku kakva je djetetu potrebna, vrlo često izostaje. Dodatni je
problem što se pri opisivanju pojma deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj, u
stručnoj i naučnoj literaturi, susrećemo s velikom terminološkom
neujednačenošću, tj. terminološkoj raznolikosti definicija i klasifikacija.
Najčešće korišćeni termini jesu:
(1) poremećaji u ponašanju uzrokovani organskim činiteljima;
(2) minimalna cerebralna disfunkcija (MCD) ili sindrom minimalne cerebralne
disfunkcije (SMCD);
(3) hiperkinetičko–impulzžsivni poremećaj; i
(4) deficit pažnje i hiperaktivni poremećaj (ADHD – Attention
Deficit/Hyperactivity Disovder).
Danas, u svijetu i kod nas, u primjeni su dvije bazične klasifikacije:
DSM–IV
(Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje, IV. izdanje) i
MKB–10
(Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema,
10. revizija).
Prema navedenim klasifikacijama jasno je utvrđeno kada će se za neko dijete
postaviti dijagnoza deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj. Iako te klasifikacije
obvezuju zdravstvene radnike da ih primjenjuju, mora se ustvrditi da su one
nedovoljno poznate. Naime, navedene klasifikacije nisu obavezne za druge
stručnjake, koji rade s djecom, a koji su te klasifikacije samo djelimično
prihvatili. Rezultat toga su česti nesporazumi, pa se tako, o istom djetetu,
opisujući iste pojavne oblike, govori različitim jezicima, što, vrlo često, dovodi
do nedovoljne usklađenosti i učinkovitosti. Ne znajući da je riječ o djetetu koji
ima posebne potrebe uzrokovane hiperaktivnošću i nepažnjom, vrlo se često
takvo dijete opisuje kao: pretjerano živo; inatljivo i tvrdoglavo; nemarno, lijeno i
zaboravljivo; rastreseno i nespretno; razmaženo, ili na neki drugačiji ili sličan
način. A riječ je, zapravo, o djetetu koje uistinu zbunjuje, koje, u određenim,
svojim dobrim trenucima pokazuje vrlo visoke sposobnosti i zavidne vještine.
Ono što može opisati takvo dijete je:
– intelektualni razvoj je najčešće prosječan, uz verbalnu i neverbalnu
neusklađenost, nerijetko i iznadprosječan;
