Agresija i nasilje u sportu
100
Ratko R. Bo
žović
Filozofski fakultet
Nikšić
AGRESIJA I NASILJE U SPORTU
AGRESSION AND VIOLENCE IN SPORT
ABSTRACT This paper seeks to examine to what extent the contemporary mass professional
sport includes not only the aggressive success winning aimed toward prestige goals, but also the
question of the impertinence of aggression. This impertinence is manifested through the open
violence, inappropriate behavior and relationship with others (sport rivals) which are going
beyond the limits of spontaneous and creative game. The game is neglected in today’s sport.
There is another „game“ around a real one. The primary goal is to win at all costs, or, ultimately,
not to lose. In order to achieve this, it is „allowed“ to use different means which are destroying
the true, impassioned game.
There is an economic interest behind these aggressive and violent tendencies. Sportsmen
(players) sell their bodies of their own accord thus becoming destructive and auto-destructive.
Everything they do is aimed at reaching a well-defined goal, record or prestige that goes along
with material wealth. Their aggression and violence are extorted or derived phenomena and the
main strategists that rule the modern mass sport are economic and political forces.
Key words: aggression, violence, sport, sportsmen, game, players
APSTRAKT U radu se nastoji pokazati koliko savremeni masovno-profesionalni sport sobom
nosi ne samo agresivno osvajanje uspjeha kao rezultata u svrhu prestiža nego i pitanje drskosti
agresivnog,
č
ak i putem otvorenog nasilja, ponašanja i odnošenja prema drugome (sportskom
protivniku) bez suštinskih svojstava spontano-
stvaralačke igre. Igra je zapostavljena u današnjem
sportu; ostvaruje se neka druga „igra“ oko prave igre. Osnovni cilj jeste pobijediti, po svaku cijenu,
ili u krajnjem ne izgubiti. A da bi se to postiglo, „dozvoljena“ je upotreba raznih sredstava koja
dovode do gubitaka rasplamsane istinske igre.
Iza takvih agresivnih i nasilničkih tendencija stoje, prije svega, ekonomski interesi, gdje
sami sportisti (igrači), dobrovoljno prodajući vlastito tijelo, postaju sami destruktivni a i auto
de-
struktivni a sve u cilju osvajanja zacrtanog uspjeha, rekorda i prestiža koji im donosi materi
jalno
bogatstvo. Tako su agresija i nasilje kod sportista, na neki način, iznuñen
e ili izvedene pojave,
gdje su glavni stratezi ekonomske i političke sile koje vladaju u savremenom masovnom sportu.
Ključne riječi: agresija, nasilje, sport, sportisti, igra, igrači
Agresivnost profesionalnog sporta – motor uspjeha
Savremeni profesion
alni sport skoro da ne može opsta
ti bez uporne borbe
za uspjehom, rezultatskim rekordom, ujedno i
društvenim (domaćim i me
-
ñunarodnim) prestižom, te time današnji sport ne može bez agresivnog napada i
korišćenja latentnih i otvorenih metoda i sredstava u svrhu dolaženja do
planiranog cilja. Agresivna igra postala je vrlina savremenog sporta koja se
javno afirmiše. Ona se ne odnosi samo na ofanzivnu nego i na defanzivnu
utakmicu ili takmičenje, tj. zasnovana je na borilačkom agonu koji se prvo izra
-
101
R. R
. Božović, Agresija i nasilje u sportu
Sociološka luča I/2 2007
žava na strategiji onemogućavanja, po svaku cijenu, protivnika da doñe u šansu
koja vodi do pobjede. Dakle, prvo se postavlja zadatak na odbrani – isklju-
čivanju gubitka
,
pa onda na strategiji da se i „kroz iglene uši“ doñe do po
bjede.
Takva kalkulativnost je opas
na za ljepotu igre, ali i za čovjekov fiziološki
organizam kao trajnu fizičku sposobnost za bavljenje sportom
, zbog vjerovatnih
teških povreda. Sport je time postao oblikom industrijske robe tejlorovske
izračunljivosti koja prolazi ili ne prolazi u sportsk
o-
tržišnoj konkurenciji. Zato
sport, sve više, postaje mukotrpan rad i to bez slobodnog vremena, bez sponta-
niteta igre,
i ne samo bez zabave u njemu i njim nego i sa malo mogućnosti
zabave poslije njega. Kondicija, snaga i brzina pobjeñuju ležernost, lakoću
pokreta i razigranu maštu. U fudbalu su, npr.,
danas postala dva ključna igrača
–
golman (sa zadatkom da ne primi gol) i gol-
igrač (da zabije gol protivniku), što
znači najprije i najsigurnije doći do rezultata. Time sport i sportska takmičenja
postaju
kopija globalne svjetske (ekonomske, političke i vojne) utakmice u
nadmoći jednih
u odnosu prema
drugima. Jedino postaje važno pobijediti
, i to
utoliko više ukoliko je protivnik bolji. A to se postiže agresivnom igrom
u napadu
i u odbrani. ðuro Šušnjić će dobro, ujedno i lijepo, reći: „Savremeni (profesio
-
nalni) sport više liči na moćan proizvodni pogon, nego na lepu zajednicu ljudi,
koja prireñuje svečanost za čula i duh. Sportisti sve manje žude za tim da
pokažu i dokažu svoju smelost, snagu i veštinu, već teže da steknu novac, moć i
slavu“ (objavljeno u: D. Koković, 1990: 11)
. To je pojava u kojoj se preko sporta
obavljaju i izvršavaju društveni, ekonomski i politički poslovi (pobjeda, poraz,
napad, odbrana, otpor, rasturanje i razbijanje protivnika, bacanje na koljena i
sl.), da bi istovremeno sportsko takmičenje gubilo izvorne osobine igre kao što
su: zanos, prirodnost, radost, osjećajnost (
Ibid., 1990: 11). Zato nije ni najmanje
slučajno to što se u sportu gaji agresivnost. Agresivnost sporta, dakle, potiče iz
društvene strukture u kojoj se, po vladajućem poretku vrijednosti, organizuje i
stimuliše odgovarajući sport, a koji podstiče biološku prirodu i psihu čovjeka da
se bori i nadjača protivnika i tako dolazi do željenog rezultata
, i u psihološkoj
žestini i ushićenosti zadovolji svoje strasti (prije svega materijalne interese i
strasti slave). A da bi se agresija manifestovala, mora imati nesumnjiv izvor
energije u čovjeku (V. Jerotić, 1989: 18). Kod sportista javlja se nagomilana
energija koja se u bor
benim takmičenjima prazni agresivnom igrom
, da bi kod
vatrenih navijača nagomilano nezadovoljstvo njihovom svakodnevnom
egzistencijom eksplodiralo na stadionima.
Riječ ’agresija’ potiče iz korijena
aggredi ili od ad gradi, gdje gradus
označava korak a pre
fiks ad –
prema, što upućuje na značenje
– kretati se
naprijed, ići ili koračati naprijed. Nasuprot tome
, regredi
(regresija) znači kretati
se nazad (E. Fromm, 1975: 15).
Prema tome, od izvornog značenja izvodi se
značenje koje se koristi u akciji kao bliže prići, iznenada napasti, ili narodski
rečeno
–
nasrnuti. To značenje se, prije svega, odnosi na napad prema nekom
drugom ili prema samom sebi, tj. kao destrukcija ili autodestrukcija,
a može i
kao oblik odbrane. U kolokvijalnom govoru riječ ’agresija’ up
otrebljava se u
veoma rastegljivom značenju, tako da se može govoriti o agresivn
im govorenju,

103
R. R
. Božović, Agresija i nasilje u sportu
Sociološka luča I/2 2007
na individualno psihološkom planu. Otuda, prema Markuzeu, proizilazi da odgo-
vornost
za organizaciju čovjekova života leži u društvenom sistemu, tj. u
ukupnim društvenim ustanovama ko
je odreñuju, zadovoljavaju i kontrolišu
njegove potrebe. „Agresivni poticaj udara u prazno –
ili zapravo mržnja se
sukobljava sa nasmijanim kolegama, zaposlenim takmičarima, poslušnim službe
-
nicima, korisnim društvenim radnicima koji svi vrše svoju dužnost
i koji su
nevine žrtve“ (
H. Marcuse
, 1955: 93). Sportisti, inače, postaju „najposlušniji
službenici ili radnici“, posebno zbog podudaranja ličnih interesa sa interesima
moćnih društvenih ustanova, gdje se uspjeh nastoji postići svim sredstvima iako
u okvi
ru reglementiranih pravila i normi sportskih takmičenja
, a i ne tako rijetko
skri
venim zaobilaženjem te sportske reglementacije na domaćem i meñu
narodnom
planu. Prema tome, agresivnost u sportu i agresivnost koja proističe iz sporta
direktno su izvedeni iz strategije osvajanja svih prostora ljudske egzistencije koju
nameće struktura ekonomske moći i političke vlasti globalnog društva.
Osvajanje uspjeha u sportu nasilnim metodama
Savremena civilizacija prepuna je različitih oblika nasilja
, i to kako u
r
ealnom životu ljudi tako
i u imaginarnim formama sa poplavom masovne kul-
ture. Profesionalni sport,
i to u veoma različitim oblicima ispoljavanja
, ne isklju-
čuje
se iz tih tendencija savremenog svijeta. „Utakmice, spektakularni plesovi i
opasne trke, mas
ovne izložbe i sastanci, sve je to potrebno i kao kompenzacija i
da bi se pokrenule animalne potrebe iz njihove nepokretne obamrlosti“ (I. Ku-
vačić, 1979: 169). U savremenom razvijenom svijetu svaku volju za uspjehom
obavezno prati sticanje profita. Zato n
ije slučajno to što se sportska igra,
utakmica, takmičenje
, pretvara
ju u agresivnu borbu za rezultat, rekord, prestiž.
U to se uključuje i publika
, i bez sopstvene koristi upotrebljava sva dostupna
sredstva da bi ostvarila slast pobjede. „Ako nema smrti ili opasnosti od smrti,
publika smatra da je prevarena. Miroljubive igre kao što je košarka ili konjske
trke moraju biti praćene klañenjem
, da bi bile isto tako uzbudljive kao rodeo ili
mototrke“ (Ibid.). Sportski stadioni postaju arene za ispoljavanje nagomilane i
potisnute agresije koja lako eksplodira u najsurovije oblike nasilja. To se, prije
svega, dešava kod mlade generacije a pogotovu onih njenih slojeva koji u
realnom životu ne zadovoljavaju potrebe prema svojim aspiracijama. A kada se
ne zadovoljavaj
u na pravi način neke osnovne potrebe kao što su glad, žeñ, seks
i dr., onda,
pored toga što te potrebe naprosto ključaju u čovjekovoj prirodi
,
javljaju se
i sekundarne ili derivativne potrebe kao što su takmičenje, borbenost,
uspješnost, ekspanzivnost, s ispoljavanjem u agresivnoj formi koja ide sve do
najekstremnijih oblika nasilja. No, uopšte sa otuñenjem sportske igre od bitnih
svojstava istinske igre javljaju se različiti oblici nasilja koji provociraju publiku,
posebno „navijačka jezgra“ koja se znaju vandalistički i destruktivno ponašati.
„U sportskom svetu, pa i u nas, sportski susreti se sve više legitimišu brutal-
nošću. Zanemarivanje pravila ponašanja dovodi do sve izrazitijeg nasilničkog
ponašanja. U tom pogledu fudbalski susreti su na prvom mestu
“ (A. Kerković,
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti