1.UVOD
Agresivnost se može definisati kao ponašanje u čijoj je pozadini namjera da se
drugoj osobi nanese šteta ili uništi neki objekat, s naglaskom na namjeru nanošenja
štete, a ne na posljedice. Agresivnost u sebi sadrži neprijateljsku namjeru, ali postoje
i neagresivni postupci koji također mogu uzrokovati štetu, ali im to nije namjera za
razliku od agresivnih postupaka kojima je to glavna namjera. Isto tako, jedan od
ciljeva agresivnih postupaka, osim fizičkog jeste i duševno nanošenje štete ili
povrede.Agresivna ponašanja mogu se podijeliti u grupe s obzirom na oblik i funkciju,
a najčešća podjela agresivnosti razlikuje tri vrste agresije: fizička, psihička i
socijalna.Fizičko ili tjelesno agresivno ponašanje odnosi se na udarce, lupanja,
guranja, griženja i sl., dok psihološka ili verbalna agresivna ponašanja uključuju
prijetnje, zadirkivanja, nazivanje pogrdnim imenima, dobacivanja, uvrede,
odbacivanje, ponižavanje pred drugima i slično.Socijalno agresivno ponašanje
odnosi se na nanošenje povrede ili štete osobi ugrožavanjem njezinih socijalnih
odnosa, nastojanjem da se odnosi ugroze ili iznošenjem prijetnje za
ugrožavanjem.Zato možemo zaključiti da se verbalna i tjelesna agresivnost odnose
na direktne oblike agresije jer se govori o ponašanjima kojima određena osoba
nanosi povredu ili štetu u direktnom kontaktu, dok se kod socijalne agresivnosti šteta
ili povreda nanosi posredno, zbog čega se još naziva i „odnosnom“ agresijom, koja
uključuje prekidanje prijateljstva, isključivanje pojedinca iz društva, narušavanje
tuđeg ugleda i slično.
Posljednjih nekoliko desetina godina svjedoci smo pojačanom interesu javnosti
medija koji nas obavještavaju o problemima kod djece koja su agresivna i ponašaju
se asocijalno. Takva ponašanja vrlo često ograničavaju pojedince i njihov odnos
prema društvu te vrlo često imaju problema u školi te se sukobljavaju s vršnjacima.
Takvo agresivno ponašanje pojedinca često je podstaknuto i motivisano osjećajem
ljutnje odnosno bijesa što kod djece osnovnoškolskog uzrasta djeluje na njihovo
ponašanje, vrlo su osjetljiva na prevare, laganje, uvrede, zadirkivanja, zapovijedanje
od strane starijih, ignorisanje, kažnjavanje, zanemarivanje, na loše ocjene u školi,
narušavanje pravednosti i njihovih prava te osjećaj nemoći u ostvarivanju svojih želja
i potreba
1
2.DEFINICIJA AGRESIVNOSTI I OBLICI AGRESIVNOG PONAŠANJA
Posljednjih nekoliko godina agresivno ponašanje u stalnom je porastu što dokazuju
brojna istraživanja provedena na tu temu.Od samog početka istraživanja agresivnosti
pa sve do danas postoje mnoge teškoće i neslaganja oko njenog definisanja.Prema
Riječniku stranih riječi, riječ agresija potiče od latinske riječi agredi što u prevodu
znači pristupiti nekome, navaliti. Neki autora se slažu oko toga da je agresivno
ponašanje vrsta ponašanja čija je namjera nekoga ozlijediti.Harre i Lamb (1993;
prema Crick,2002) su zabilježili preko 200 različitih definicija agresivnog ponašanja
koje su predložili brojni istraživači, ali su gotovo sve sadržile 2 karakteristike: to je
ponašanje čija je namjera povrijediti nekoga (fizički ili psihički) i ponašanje koje žrtva
doživljava kao hostilno (Živković, 2006).Agresivno ponašanje može biti veliko
opterećenje za društvo, kako u socijalnom, tako i u finansijskom pogledu. S
finansijskog gledišta, troškovi nastaju zbog različitih sistema koji su potrebni djeci s
tim poremećajem, što uključuje razne ustanove, rad sudova i drugo. Dok sa
socijalnog aspekta, troškovi obuhvataju oštećen kvalitet života žrtava i ljudi koji žive
u takvom okruženju.Prema Ivanek (1999) agresivnost je ponašanje koje se ogleda u
fizičkoj ili verbalnoj akciji s namjerom da se drugome nanese bol ili šteta. Kod pojma
agresivnost, podrazumijeva se da se misli i na neprijateljsku namjeru, ali postoje i
neagresivni postupci koji takođe mogu izazvati štetu, iako ne proizlaze iz takve
namjere.Cilj agresije isto tako može biti i duševno oštećenje, pa se tako agresijom
smatra i ako dijete govori ružne stvari o drugima. Kod agresivnih ponašanja
razlikujemo ona koja su usmjerena postizanju nekog cilja i ona koja su rezultat nečije
ljutnje ili bijesa (Živković, 2006).Različiti porodični problemi, obilježja ličnosti,
neuspjesi u školi, način provođenja slobodnog vremena, subkultura, okolina djeteta i
šire
Društvene okolnosti čine moguće uzroke društveno neprihvatljivog i agresivnog
ponašanja djeteta (Previšić, 1999).Neki psiholozi smatraju da agresivna djeca imaju
niži prag tolerancije na frustraciju što znači da oni odgovaraju napadom i nasiljem i
na najmanje smetnje. Isto tako, postoje mišljenja koja smatraju da se agresivnost
neke osobe ne mijenja tokom godina nego se samo razvija još više, što govori da
postoje neki biološki uzroci (hormoni, temperament...) koji na to utiču. Osim bioloških
uzroka, postoje i genetske predispozicije koji imaju veliki uticaj (Živković,
2006).Važno je napomenuti da se agresivno ponašanje i uči,naime, djeca se
ponašaju prema drugoj djeci onako kako se roditelji i okolina ponašaju prema njima.
Dakle, količina agresije koju dijete vidi u okolini, u odnosima Sa porodicom, u
filmovima, uticaće na količinu njihove agresivnosti što će dovesti do sve težeg
uklanjanja i suzbijanja takvog ponašanja.Međutim, postoje autori koji imaju mišljenje
da su agresivnost i s njom povezana nasilna ponašanja posve prirodna i imaju važnu
funkciju za pojedinca i za društvo (Rumpf, 2006). Oni smatraju i da je agresivnost
prirodni oblik reagovanja čovjeka te je zavisan kulturnim faktorima o kojima će biti
riječi
Agresivnost kao ozbiljan poremećaj potrebno je primijetiti na vrijeme te ga pokušati
ispraviti i ukloniti u školi raznim vaspitnim postupcima. Rješavanju i liječenju potrebno
je pristupiti oprezno i sa posebnom pažnjom te shvatiti agresivnost kao pokušaj
djeteta da privuče pažnju drugih osoba čime želi iskazati nezadovoljstvo, nedostatak
ljubavi, probleme u porodici i slično.Svaka agresija ne mora biti usmjerena prema
2
trenutku.Kada emocionalno agresivna osoba dostigne tačku „eksplozije“, tada
postaje očita potreba ili želja nekoga udariti ili mu na drugi način nanijeti bol.Ta
potreba ili želja usmjerena je prema osobi koja je uzrok reakcije te osobe, ali isto tako
može biti usmjerena i prema nevinoj osobi i često je motivisana emocionalnim
uzbuđenjem.Ako je takvo ponašanje učestalo, tada govorimo o agresivnoj osobi.Pod
time se ne misli samo na uzvraćanje udaraca kada su napadnuti, već i na spremnost
da napadnu osobe u različitim situacijama.
2.3. Reaktivna i proaktivna agresivnost
Još jedan od oblika agresije su reaktivna i proaktivna agresivnost.Reaktivna
agresivnost je agresivno djelo koje predstavlja reakciju na neki vanjski podražaj,
događaj ili ponašanje.Djeca koja su reaktivno agresivna imaju poteškoća kod
usmjeravanja svog ponašanja, vrlo su impulzivna, nemaju razvijenu sposobnost
svladavanja bilo da se radi o podražaju ili događaju koji je stvaran ili ga je dijete tako
doživjelo.
Schwarz i saradnici (1998), smatraju da reaktivna agresija započinje ranije i da je
povezana s grubim mjerama disciplinovanja koje provode roditelji, fizičkim
zlostavljanjem, socijalnim problemima, nestabilnošću porodice i iskustvima nasilja.
Takva djeca vrlo nepovjerljiva i oprezna prema drugima i gledaju ih kao neprijatelje
koje treba kazniti, nisu omiljena u društvu, imaju probleme s vršnjacima te je njihova
socijalna kompetencija manja.Kod proaktivne agresivnosti misli se na namjerno i
planirano korištenje agresivnog ponašanja da bi dijete postiglo neki svoj cilj ili
dominiralo nad drugim djetetom.Djeca koja pokazuju taj oblik agresivnog ponašanja
često su mirna i samouvjerena i očekuju da će ishod njihove agresije biti
pozitivan.Takva djeca smatraju da postupaju ispravno i da će tim ponašanjem postići
određenu prednost koja će povećati njihov osjećaj vrijednosti i da će im se na taj
način ostala djeca pokoravati.Proaktivno agresivnu djecu Dodge je opisao kao djecu
koja su „problem za druge“, dok su reaktivno agresivnoj djeci „druga djeca problem
2.4. Relacijska agresivnost
Relacijska agresivnost mnogo je sofisticiraniji i suptilniji način zlostavljanja među
vršnjacima, te je jednako štetan kao i otvorena agresivnost .To je ponašanje kojim se
pokušava naškoditi drugima tako da se uništavaju ili se prijeti uništenjem veza,
prijateljstva i prihvaćenosti u društvu.Ovaj oblik agresije mnogo je češći kod
djevojčica nego kod dječaka, na ovaj način dijete nastoji isključiti neko drugo dijete iz
društva ili mu time prijeti. S obzirom da za djevojčice prijateljstva imaju veliku
važnost, mnogo veću nego za dječake, relacijska agresivnost njima nanosi veću
štetu.
4
2.5. Fizička i verbalna agresivnost
Fizičku i verbalnu agresivnost, kao oblik otvorene agresivnosti, uglavnom je lako
zapaziti i uočiti, te su zbog toga o tim oblicima agresivnog ponašanja provedena
mnoga istraživanja.
2.6. Agresivno ponašanje izazvano neugodnim osjećajima
Postoje različiti neugodni osjećaji koji kod djece mogu izazvati agresivno ponašanje,
kao što su stresovi izazvani traumom, nasiljem, tugom i slično.Neki autori smatraju
da je agresivno ponašanje često uzrokovano averzijama. Neugodna stanja koja su
dovela do averzija mogu biti nanesena bol, vrućina, buka i slično što može izazvati
neugodne osjećaje koji ispoljavaju kroz srdžbu i agresivu, koju oni zatim usmjeravaju
na drugu djecu koja time postaju nevine žrtve. Tako je jedan od najpoznatijih
istraživača na ovom području, L. Berkowitz izjavio: „Mi smo loši kada se osjećamo
loše“ .Još jedan neugodan osjećaj koji može izazvati agresivno ponašanje kod
djeteta jest povreda slike koju pojedinac ima o samom sebi. Kada dijete osjeti napad
na sliku koju ima o sebi, ono reaguje vrlo negativno i u njemu se pobuđuju vrlo
negativne emocije, što opet dovodi do emocionalne agresije. Srdžba, kao još jedan
oblik neugodnosti koji pobuđuje agresiju, ne mora se izraziti samo u agresivnom
ponašanju, već se može izraziti i kroz vanjske znakove –crvenilo lica, trzaj lica, nagli
pokreti i drugo. Još jedan dio agresivne slike jest neprijateljstvo koje se kod djece
očituje u situacijama kada kažu da nekoga ne vole, ako mu žele nauditi ili mu samo
žele zlo.
Postoje različiti intenziteti neprijateljstva, neki pojedinci su manje, a neki više
neprijateljski raspoloženi. Do agresivnog ponašanja mogu dovesti i neke situacijske
varijable, jedna od njih je nanesena nepravda.Nepravda izaziva agresiju gotovo kod
svih ljudi. Ako neko dijete uvidi da je neka osoba nepravedna, vrlo je vjerovatno da
će to u djetetu izazvati agresivnost koju ono može izraziti na različite načine.
2.7. „Normalna“ agresivnost kroz život djeteta
Smatra se da je agresivno ponašanje kod djece normalno i da se često javlja. Dijete
od najranije dobi razvija i uči kako kroz različite načine i strategije doći do svog cilja i
kako se izboriti za sebe. Isto tako, određena količina agresivnosti olakšava razvoj
vještina i potiče suparničko ponašanje tokom igre što ih dovodi do uspješnijeg
svladavanja zahtjeva svakodnevnice.Uz pomoć određene količine „normalne“
agresivnosti djeca takođe lakše razvijaju i strategije rješavanja konflikata (Tahirović,
2014).U dojenačkoj i dobi puzanja pojavljuje se reakcija bijesa, ali djeca u toj dobi ne
mogu prepoznati agresivnost pa tako ne mogu ni nanijeti štetu. U toj dobi napade
bijesa izaziva želja za pažnjom, hranjenje, presvlačenje i drugo. Agresivno ponašanje
počinje se pokazivati krajem prve godine života i to najčešće kroz oduzimanje
igračaka drugoj djeci.
5
3.1.2. Strukturirani intervju
Strukturirani intervju sadrži određena standardizovana pitanja koja se odnose na
poremećaje socijalnog ponašanja i druge psihičke smetnje. Ovim intervjuom
osigurano je da svako dijete bude ispitano na jednak način.Strukturirani intervju
razvijen je upravo kako bi se izbjegla iskrivljenja koja se često javljaju kod
nestrukturiranog intervjua.Ispitivanje u ovakvom obliku intervjua uvijek započinje
nekim standardnim pitanjem (npr. „Svađaš li se često s prijateljima?“). Ako je odgovor
pozitivan, slijede dalja pitanja o učestalosti, težini, početku/trajanju i nanesenoj šteti
Trajanje intervjua kao i količina pitanja zavisi o problematičnosti ponašanja kod
djeteta. Obično traje između 60 i 90 minuta. Pokazalo se da dobijene informacije nisu
uvijek pouzdane.Zato je sastavljen slikovni intervju čiji je cilj pomoći djeci da bolje
razumiju pitanja (Essau i Conradt, 2006).Strukturirane intervjue još možemo podijeliti
i na visokostrukturirane i polustrukturirane. Kod visokostrukturiranih intervjua točno je
određeno kako trebaju glasiti pitanja, riječi i sadržaji, te takav intervju mogu provoditi i
ljudi koji nemaju kliničko iskustvo, već su samo uvježbani za primjenu sheme
intervjua.Kod polustrukturiranih postoji određena sloboda kod ispitivača vezana uz
način na koji će postavljati pitanja.
3.2. Skale procjene
Skale procjene ubrajaju se u standardizovane metode pomoću kojih se mogu
prikupiti informacije o problemima ponašanja iz različitih izvora informacija.Pomoću
skala procjene može se procijeniti težina i učestalost određenog problematičnog
ponašanja.
Skale procjene dijelimo na nekoliko vrsta: Likertova skala, Semantički diferencijal,
Thurstoneova skala te Kumulativna ili Guttmanova skala. Isto tako,skale možemo
razlikovati po simptomima, broju čestica, oblicima odgovora i metodama
bodovanja.Skale procjene se provode i boduju vrlo jednostavno te nisu finansijski
zahtjevne, ali nisu dovoljne za postavljanje dijagnoze jer ne pružaju potpune
informacije o početku i trajanju simptoma. Postoje proširene i kraće verzije skala
procjena. Proširene skale procjene koriste se kod detaljnog posmatranja problema u
ponašanju djece te utvrđivanju popratnih pojava i poremećaja i orijentisane su na
širok spektar ponašanja.Kraće skale procjene orijentisane su na jednu dimenziju
ponašanja i naglašavaju samo bitno onog što je posmatrano. Prednost je kod kraće
verzije zbog toga što su kraće i mogu se više puta upotrebiti radi dokumentovanja
uspješnosti neke intervencije.
7
