Aleksandar Sergejevič Puškin
Pikova dama
Beleška o piscu:
Aleksandar Sergejevič Puškin je ruski pjesnik rođen 6.VI 1799.
godine u Moskvi, a umro je 10. II 1837. godine u Petrogradu.
Potomak stare osiromašene plemićke porodice, u ranom djetinstvu
prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice Arine
Rodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanje
ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom
učilištu u Carskom Selu, u kome je, zahvaljujući liberalnim
nastavnicima, vladao duh političkog slobodoumlja. U liceju je
pripadao progresivnom književnom kružoku "Arzamas". Od 1814.
godine Puškinovi stihovi se štampaju i slava mladog pjesnika naglo
raste. Apstraktno plemićko inteligentno volterijanstvo sa svojim
skepticizmom prema religiji i carizmu te oslobodilačke ideje izazvane
1812. godinom tvorile su duhovnu podlogu sredine u kojoj je rastao.
Na Puškina je u tom smislu snažno djelovao istaknuti mislilac P.J.
Čadajev. Iz liceja je izašao kao štovatelj Radiščeva i Voltairea, kao
pjesnik slobode i protivnik autokratizma. Služio je nominalno u
ministarstvu vanjskih poslova. Kretao se u društvu progresivnih
intelektualaca (K.F. Riljejev, V.K. Kjuheljbeker, A.A. Deljvig, I.
Puščin). Godine 1819. stupio je u literarni kružok "Zelena svjetiljka".
Njegovi necenzurirani stihovi i politički epigrami kruže u prijepisima.
Mjesec dana prije istupa dekabrista na Senatskom trgu piše mu
njegov vođa Riljejev: "U tebe su uperene oči Rusije, tebe vole, tebi
vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi pjesnik i građanin." Car Aleksandar
kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jug Rusije, koje je
potrajalo od 1820. do 1824. godine. U besarabijskom gradu Kišinevu
Puškin se zbližio s aktivnim članovima "Južnog društva" Pesteljem,
Orlovom i Rajevskim. Revolucionarna previranja u Europi ojačala su
pjesnikovo buntovno raspoloženje. U pjesmi Bodež (1821. godine)
Puškin govori o careubojstvu, a u poemi Gavrilijada istupa protiv
religije. Puškin je 1824. godine otpušten iz službe i prognan u
zavičajno selo Mihajlovsko, gdje je proveo dvije godine. Na dan
dekabrističkog ustanka 1825. godine Puškin je bio u Mihajlovskom i
ta ga je okolnost spasila od kazne koja je zadesila sudionike ustanka.
Novi car Nikola I "oprašta" Puškinu (1826. godine) i dozvoljava mu
povratak u Petrograd, ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno
cenzurira njegova djela. Teško podnoseći reakciju koja se svalila na
Rusiju poslije ugušenja dekabrističkog ustanka, Puškin misli na bijeg
u inozemstvo, što mu ne polazi za rukom. Godine 1831. ženi se
Natalijom Gončarovom. Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina i
osvećivao mu se intrigama i klevetama. Car želi poniziti autora jetkih
epigrama pa ga 1834. godine imenuje kamerjunkerom, zvanjem
uvredljivim za pjesnika s obzirom na njegov ugled i godine.
Kojekakve udovice šalju Puškinu anonimna pisma s aluzijama na
odveć intimne veze njegove supruge i cara. Strastveni pjesnik izaziva
na dvoboj (27. I 1837. godine) Francuza D*Anthesa, avanturistu i
intriganta u dvoboju Puškin biva smrtno ranjen i umire nakon
dvodnevnih muka. Književno formiranje Puškinovo poklapa se s
vremenom kad u Rusiju prodiru demokratske ideje francuske
revolucije. Osamnaestogodišnji Puškin izražava mržnju prema
samovlasti i ističe misao da monarh ne caruje na temelju svoga
podrijetla nego na temelju zakona svoje zemlje. Omladina uči
napamet Puškinove stihove, koji su izražavali osnovne ideje
dekabrista. Oko 1820. godine Puškin počinje pisati svoje poeme
(Ruslan i Ljudmila) u duhu usmenoga stvaranja. Dok je boravio u
progonstvu na jugu Rusije, Puškin je čitao engleskog romantika
Byrona. Priroda Krima i Kavkaza odrazuje se u djelima iz toga
razdoblja, kojima ujedno počinje u ruskoj književnosti "romantizacija
prirode". Napose su za ruski romantizam značajne poeme Kavkaski
zarobljenik; Braća razbojnici; Bahčisarajski vodoskok; Cigani.
Njegovo glavno djelo, roman u stihovima Jevgenij Onjegin, koji je
započeo pisati na jugu 1823. godine, prožeto je skepsom,
pesimizmom i donekle pomodnim bajronovskim "svjetskim bolom".
Progonstvo u zabitnom seocu Mihajlovskom bilo je veoma
plodonosno. Napisao je glavni dio Jevgenija Onjegina, dovršio poemu
Cigani, napisao dramolet Scena iz Fausta, roman u stihovima Grof
Nulin, zatim Pjesme o Stjenki Razinu (posve u duhu narodne
pjesme), nekoliko značajnih i originalnih rasprava o romantičkoj i
klasičnoj poeziji te o basnama Krilova. Njegova lirika iz tog razdoblja
dostiže vrhunac. Dvogodišnji prisilni boravak na selu ponukao ga je
da se pozabavi ruskom prošlošću i stvori povijesnu tragediju Boris
Godunov, u kojoj je postavio problem odnosa između naroda i cara
despota. Po povratku u Petrograd, Puškin piše lirske pjesme (Arion,
U dubini sibirskih ruda...) te poemu Poltava. Dobrovoljno sudjelovanje
u rusko-turskom ratu urodilo je putopisom Putovanje u Arzrum. U
Boldinu je 1830. godine napisao svoje "male tragedije": Škrti vitez;
