UNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET ZA KRIMINALISTIKU KRIMINOLOGIJU I
SIGURNOSNE STUDIJE
STUDENT: TARIK MISIĆ
ANALIZA PRESUDA MEĐUNARODNOG SUDA U HAAGU
ZA GENOCID U SREBRENICI
DIPLOMSKI RAD
MENTOR: PROF. DR. EDINA BEČIREVIĆ
SARAJEVO, 2016.
3
1. UVOD
Termin genocid je definisan u
Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida
koju je Opšta skupština UN prihvatila 9. decembra 1948. godine. Preuzet je u domaće
zakonodavstvo potvrđivanjem ratifikacije Konvencije od strane SFR Jugoslavije. Zločin
genocida unesen je u zakonske akte BiH. Uopšteno za zločine genocida nadležan je danas
Međunarodni krivični sud, a za genocid i druge zločine na prostoru nekadašnje SFRJ nadležan
je Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije. BiH je
ratifikovala Rimski statut ICC-a, u kojem je definicija genocida prenesena iz Konvencije.
Genocid se označava najekstremniji, po metodima najbrutalniji, a po posljedicama
najpogubniji oblik rasne diskriminacije.
Genocid se može okarakterisati kao najteža krajnost zločina protiv čovječnosti usmjerena
na istrebljenje i uništavanje cijelih rasnih, etničkih, nacionalnih, religijskih i drugih skupina.
1
Paralelno sa biološkim iskorjenjivanjem grupne žrtve, brišu se i prepoznatljivi tragovi njene
materijalne i duhovne kulture (kulturocid), tj. uništava se njeno sveukupno bioantropološko i
socioantropološko biće.
2
U bližoj historiji žrtve genocida su najčešće bili narodi čije su
postojbine zaposjedali kolonijalni osvajači ili drugi agresivni pretendenti na tuđe teritorije. U
okviru završnog rada biće analizirane najvažnije presude Međunarodnog suda u Haagu, a koje
se odnose na genocid u Srebrenici. Pored toga, biće analizirani osnovni aspekti genocida, a
poseban akcenat je na analizi Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.
1.1. Problem i predmet istraživanja
Genocid u Srebrenici je ratni zločin izvršen u julu 1995. godine u periodu Agresije na
Bosnu i Hercegovinu. Genocid se sastojao od masovnih, planski provedenih ubistava
zarobljenih muslimanskih muškaraca i dječaka, različite životne dobi. Ovaj događaj se smatra
jednim od najvećih masakara u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je ubijeno više
od 8.000 ljudi. Genocid u Srebrenici se generalno smatra jednim od najtragičnijih događaja u
savremenoj evropskoj historiji. Imajući u vidu težinu zločina u Srebrenici, kao i posljedice
koje je taj zločin ostavio na aktuelne odnose u BiH glavni problem ovog istraživanja upravo
predstavlja sam genocid, odnosno njegovi različiti aspekti, a posebno oni koji imaju uticaja na
1
Williams P., United Nations General Assembly., The international bill of human rights. Entwhistle
Books, 1981., str. 11.
2
Rorty, R., (1991)., Objectivity : relativism and truth Philosophical Papers Vol. 1, Cambridge, str. 162.
4
moderne društveno-političke prilike u BiH. Predmet istraživanja predstavljaju najvažnije
presude Međunarodnog suda u Haagu koje se odnose na genocid u Srebrenici.
1.2. Cilj istraživanja
Analizom presuda Međunarodnog suda u Haagu nastoje se utvrditi opšta i pojedinačna
odgovornost za genocid u Srebrenici. Fokus istraživanja se odnosi na dvije presude za
individualnu odgovornost, Radislava Krstića i Radovana Karadžića. Pored toga biće
analizirana opšta odgovornost Vojske Republike Srpske, kao i Republike Srbije. Dakle, glavni
cilj istraživanja je analizirati glavne odrednice genocida u Srebrenici, kroz analizu presuda
Međunarodnog suda u Haagu.
1.3. Metode istraživanja
U okviru istraživanja biće korištene dvije osnovne naučne metode, metode analize i
sinteze. Po svoj suštini analiza je rastavljanje predmeta istraživanja na njegove sastavne
dijelove, odnosno na činioce strukture, funkcija, veza i odnosa na određenom prostoru u
određenom vremenu. U ovom istraživanju biće analizirane različite presude Međunarodnog
suda u Haagu u cilju dobijanja jasnije slike o genocidu u Srebrenici. Sinteza, po definiciji,
jeste spajanje više faktora u jednu cjelinu. Kao osnovna metoda naučnih saznanja sinteza je
shvatanje - saznanje složenih cjelina preko njihovih pojedinačnih i posebnih dijelova,
njihovim spajanjem, odnosno njihovim stavljanjem u razne moguće odnose i veze.
6
7)
Istrebljivanje
: Na ovom nivou, samo hitna, brza i nadmoćna oružana intervencija
može zaustaviti genocid. Moraju biti uspostavljene stvarne sigurne zone ili koridori za
evakuaciju izbjeglica sa teško naoružanom međunarodnom zaštitom.
8)
Poricanje
: Počinioci poriču da su počinili ikakav zločin. Odgovor na poricanje jeste
kazna izrečena pred međunarodnim tribunalom ili državnim sudovima.
Da bi se neka radnja podvela pod pojam genocida, nije dovoljno utvrditi da se radnja (na
primjre ubistvo, pa i masovno) dogodilo. Definicija genocida (kao i svakog drugog krivčnog
djela) podrazumijeva dokazivanje namjere (
mens rea
) koja u slučaju genocida ima posebnu
kvalifikaciju.
6
Za genocid nije dovoljna namjera potrebna za počinjenje bilo kojeg od akata
(namjera za ubijanje, nanošenje ozljeda i sl.), nego navedeni akti moraju biti praćeni
posebnom namjerom za uništenjem dijela ili cijele jedne od četiri zaštićene grupe: nacionalne,
etničke, religijske ili rasne skupine. S obzirom da je zaštićeni objekt genocida grupa, a ne
pojedinac, ubistvo pojedinaca samo po sebi ne podrazumijeva genocid.
Na primjer, u slučaju masovnog ubistva stanovnika koji pripadaju nekoj skupini učinjenog
s namjerom etničkog čišćenja (ali ne i uništenja grupe) radit će se pravno o "običnom" zločinu
protiv čovječnosti, a ne o genocidu. Takav je slučaj bio na primjer kada su njemački
okupacijski režimi na zaposjednutim područjima za Drugog svjetskog rata strijeljali 50 ili 100
talaca kao odmazdu za jednog ubijenog njemačkog vojnika. Često je teško dokazati da li je u
nekom štetnom djelu na račun neke skupine postojala namjera uništenja, međutim o genocidu
se može govoriti samo ukoliko se postojanje namjere uništenja dokaže van svake sumnje.
Namjeru je moguće dokazati svjedočkim iskazom, dokumentima (na primjer
Karadžićeva
smjernica br. 7
), razumno deducirati iz mnoštva činjenica (
likvidacije svih muškaraca u
Srebrenici
) i sl. Definicija genocida ne govori o tome koliko masovno moraju biti počinjena
djela „
u namjeri da se u cijelosti ili djelomično uništi neka nacionalna, etnička, rasna ili
religjska skupina
“, međutim sudska praksa međunarodnog suda odredila je da u slučaju
namjere uništenja dijela grupe taj dio mora tvoriti kvalitativno značajan dio.
7
Jedno ubistvo
nikada ne može tvoriti genocid jer je predmet napada uvijek grupa, a ne pojedinac.
6
Lebor, A., (2006)., Complicity with Evil., The United Nations in the Age of Modern Genocide. Yale
University Press., str. 33.
7
Henham, R., Chalfont, P., Behrens, P., The criminal law of genocide: international, comparative and
contextual aspects, Ashgate Publishing, Ltd., 2007., str. 45.
