SVEUČILIŠTE U MOSTARU
FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJ SOCIJALNOG RADA
KOLEGIJ ETIKA SOCIJALNOG RADA
Sanela Ristić
Aristotel-etika s posebnim osvrtom na sreću i
ljudsko dobro
SEMINARSKI RAD
IME I PREZIME MENTORA
Prof.dr.Slavica Juka
Orašje, travanj 2013.god.
2 |
P a g e
Sadržaj:
I.
Uvod..................................................................................
..3
1. Etika po Aristotelu-Nikomahova etika....................................4
2. Vrline i moral u okviru etike ................................................7
3. Sreća, miso i ljudsko dobro..................................................10
II.
Zaključak...........................................................................
15
Literatura...............................................................................16
4 |
P a g e
1. ETIKA PO ARISTOTELU-NIKOMAHOVA ETIKA
U Nikomahovoj etici Aristotel raspravlja tomu što je ljudska sreća i što je
ljudsko dobro. U toj raspravi Aristotel iznosi niz argumenata u kojima najprije
nastoji pokaz da je sreća najviše ljudsko dobro, a zatim doći do odredbe
ljudskog dobra, koja će pokazati u čemu se sreća sastoji. Iz toga proizlazi
neminovno pitanje sastoji li se ljudska sreća samo u jednom dobru ili uključuje
više tipova dobra? Odgovori su dvojaki, pa Aristotel daje širu verziju, koja
pretpostavlja kako se sreća sastoji u djelatnosti u skladu s vrlinom u širem
smislu, te uključuje cjelinu praktičnog djelovanja pojedinca u zajednici,ali
sreća se može sasvim nedvosmisleno ocrtavati u djelatnosti koja skladu s
jednom vrlinom i to mudrošću,djelatnosti koju još naziva ''kontemplacij''.
Aristotel je tako poistovjećivanjem sreće s djelatnošću u skladu s jednom
intelektualnom vrlinom isključio vrline karaktera iz definicije sreće. Štoviše,
kontemplacija je takva vrsta djelatnosti čije izvršavanje čini djelovanje u
skladu s vrlinama karaktera, ukoliko ono uključuje vanjska dobra, interakciju s
drugim ljudima i aktivan politički život u zajednici, gotovo je nemoguće. Iz
navedenog jedna koncepcija sreće isključuje onu drugu, pa se može utvrditi
kako Aristitel prihvaća dvije koncepcije sreće za različite djelatnike, jednu-
sreću u najboljem smislu ili savršenu sreću za one koji su sposobni za život
koji se sastoji u kontemplaciji i drugu-sreću drugoga reda ili nesavršenu sreću
za ostale, one koji mogu postići život u skladu s vrlinama karaktera.
''Ako je, dakle, tako, proizlazi da je ljudsko dobro aktivnost duše u skladu s
vrlinom, a ako je vrlina više, onda u skladu s onom najboljom i
najpotpunijom.'' (Nikomahova etika, 1098a16-18)
5 |
P a g e
Aristotel tumači kako je sreća odgovor na pitanje što je ljudsko dobro.
Poistovjetiti ljudsko dobro sa srećom još uvijek, ne znači reći definiciju koja
bi odredila niti za dobro niti za sreću što je. U smislu u kojem je oko takva
poistovjećivanja moguće postići slaganje, riječ je o identifikaciji u kojoj, na
jednoj strani, od različitih tipova dobara odabiremo jedno i stavljamo ga na
mjesto najvišeg ljudskog dobra a, na drugoj, za tu stvar kažemo da je treba
nazvati srećom. Takva identifikacija još ne pretpostavlja kako znamo koje od
dobara treba staviti na mjesto najvišeg ljudskog dobra, nego samo kaže da što
god bilo najviše ljudsko dobro, posjedovanje takva dobra jest ono što čini
sretan život. Aristitel najprije pokušava tvrditi da postoji nešto takvo kao što je
ljudsko dobro te, nakon što je to utvrdio, ispituje koji su formalni kriteriji koje
nešto mora zadovoljiti da bi bilo ljudsko dobro. Na temelju toga pokazuje da je
sreća ljudsko dobro, jer jedina zadovoljava spomenute kriterije. Nakon što je
pokazao da je sreća ljudsko dobro, nastoji odrediti što je u sadržajnom smislu
sreća. Sadržajno određenje sreće nije ništa drugo nego definiranje ljudskog
dobra. Isčitavanjem Aristotelovog djela očito nije moguće postaviti niti
ispitivanjem formalnih zahtjeva koje ljudsko dobro treba zadovoljiti, niti to
proizlazi iz same identifikacije ljudskog dobra i sreće.
