ARISTOTEL - „NIKOMAHOVA
ETIKA“
Aristotel je stvorio originalno etičko učenje koje je povezano sa
njegovom metafizikom. Za njega svrha čovekovog života je da
usavrši delatnost karakteristi čnu samo za njega (i Boga) -
delatnost mišljenja. Čovek može da teži i bogatstvu i slavi i moći,
ali u njima nema neke vrednosti po sebi; vredna po sebi je sreća
koju čovek može na ći samo u nekoj delatnosti koju je usavršio.
Ako usavršava mišljenje, na taj način čovek postaje sličan Bogu.
Uže etičke vrline su najčešće sredina izmedju dve krajnosti.
Tako je npr. hrabrost vrlina, a kukavičluk i luda smelost mane,
velikodušnost (darežljivost) vrlina, a rasipništvo i tvrdičluk
mane, ponos vrlina, a malodušnost i oholost mane, itd.
Od onoga što čovek može da zna neke stvari ne mogu biti druga
čije (večne su i nepromenljive) i njima se bavi mudrost, ali
čovek se bavi i stvarima koje su stalno drugačije, kao što su npr.
životne okolnosti i problemi koji se javljaju u njima. Za
rešavanje tih problema potrebna je prakt ična mudrost koju
Aristotel naziva razboritost (grč. fronesis). Razboritost je spoj
dobrih krajnjih ciljeva, koji se stiču vaspitanjem, i sposobnosti
da se iznadju sredstva za njihovo ostvarenje, što se najviše sti če
iskustvom. Uže etičke vrline su najčešće sredina izmedju dve
krajnosti. Tako je npr. hrabrost vrlina, a kukavičluk i luda
smelost mane, velikodušnost (darežljivost) vrlina, a rasipništvo i
tvrdičluk mane, ponos vrlina, a malodušnost i oholost mane, itd.
ANALIZA ARISTOTELOVOG DELA
„NIKOMAHOVA ETIKA“
Aristotelova „Nikomahova etika“
U Nikomahovoj etici Aristotel na dvama mjestima raspravlja o
tome što je ljudska sreća: na početku, u I knjizi, u kontekstu
rasprave o tome što je najviše ljudsko dobro, te ponovno na
samome kraju, u X knjizi.
To može navesti na pomisao da Aristotel ima jednu
konsistentnu teoriju o ljudskoj sreći koju iznosi u Nikomahovoj
etici: tvrdnje koje se na početku mogu samo skicirati i iznijeti u
uglavnom formalnom i nepotpunom obliku – nakon što se
raspravilo o karakternim i intelektualnim vrlinama, o
deliberaciji, slabosti volje, užitku i drugim temama kojima je
Aristotel zaokupljen u većem dijelu Nikomahove etike – mogu
na kraju rasprave dobiti svoj puni sadržaj. Doista, ništa
presudno ne stoji na putu takvu razumijevanju rasprave iz X
knjige, kao nastavka prethodne rasprave na naprednijoj i
informiranijoj razini: ono bitno novo što tu raspravu razlikuje
od one u I knjizi, naime dovodjenje pojma u definiciju sreće, ne
dovodi nužno u pitanje prethodnu definiciju, nego se, prema
odredjenoj interpretaciji, može tumačiti kao pojam implicitno
sadržan već u njezinoj prvoj formulaciji. Ipak, problemi s
interpretacijom Aristotelove teorije sreće samo u posljednjih
nekoliko desetljeća izazvali su čitav niz rasprava koje
pokušavaju odgovoriti na pitanje što na temelju tek sta
Nikomahove etike možemo prihvatiti kao Aristotelovu
koncepciju sreće. Ti odgovori dijelom nude dvije različite
koncepcije koje se medjusobno isključuju, a dijelom pokušavaju
ponuditi takvu interpretaciju koja ne isključuje, nego na
zadovoljavajući način može pomiriti, obje koncepcije koje
Aristotelov tekst na neki način pretpostavlja. Čini se, ipak, da
koju god interpretaciju Aristotelove koncepcije sreće
prihvatimo, za nju se može pokazati da je u protuslovlju barem
s nekim dijelovima teksta ili stavovima koje Aristotel prihvaća u
Nikomahovoj etici. Onaj tko želi argumentirano tvrditi kako
Aristotel doista ima konsistentnu teoriju o ljudskoj sreći mora
objasniti (prividna) protuslovlja i povezati naizgled
nepomirljive tvrdnje.
kontemplaciji i drugu (sreću drugoga reda ili nesavršenu sre ću)
za ostale, one koji mogu postići život u skladu s vrlinama
karaktera.
Na temelju onoga što je rečeno moglo bi se pomisliti da se
problem s razumijevanjem Aristotelove koncepcije sreće
pojavljuje tek u X knjizi, i sastoji se u tome što tamo Aristotel
nudi drukčiji odgovor na pitanje o tome što je ljudska sreća od
onoga što ga je ponudio u I knjizi. To bi, medjutim,
pretpostavljalo da je Aristotel u I knjizi ponudio jednako
odredjen i jasan odgovor na pitanje što je sreća, iako sadržajno
druk čiji od onoga iz X knjige. No to nije slučaj.
Odredjenje sreće u I knjizi općenitije je od onoga u X knjizi i ne
isključuje tu drugu odredbu. Štoviše, čini se da je u pojedinim
tvrdnjama iz I. Knjige već prisutna ključna neodlučnost oko toga
sastoji li se ljudska sreća u jednom dobru ili u više njih. Stoga se
u interpretaciji Aristote love teorije problem s dvjema
koncepcijama sreće pojavljuje već u I knjizi, u tom smislu što ta
rasprava dopušta obje koncepcije i posve je neodredjenadju
pogledu toga koju od njih Aristotel prihvaća.
Osnovne ideje u delu „Nikomahova etika“
Središnje mjesto u Aristotelovoj raspravi o najviše m ljudskom
dobru, pa tako i u interpretacijama koje nastoje utvrditi što je,
prema Aristotelu, najbolji život za čovjeka pripada sljedećoj
tvrdnji koja je zaključak argumenta iz čovjekova ergona, tj.
funkcije ili karakteristične djelatnosti:
»
Ako je, dakle, tako, proizlazi da je ljudsko dobro aktivnost duše u
skladu s vrlinom, a ako je vrlina više, onda u skladu s onom
najboljom i najpotpunijom.
« (I. 7, 1098a16-18)
Na ovom je mjestu Aristotel već napredovao u svojoj raspravi o
ljudskom dobru. Tačnije, to je konačan odgovor koji će on u I
knjizi ponuditi kao odgovor na pitanje: što je ljudsko dobro? Taj
je odgovor za ključak argumenta iz ergona i ovisi o
