Aristotel „O pjesničkom umijeću“

prvi sustavni književno-teorijski spis

do XVIII. st. pisac i djelo na koje se pozivaju svi teoretičari književnosti

od dvije knjige sačuvano nam je jedino 26 poglavlja prve knjige

I.

Rasprava o pjesničkom umijeću i o njegovim vrstama, kakav učinak ima svaka vrsta, kako 
treba oblikovati fabule ako želimo da pjesnički sastav uspije, nadalje  od koliko je i kakvih 
dijelova   sastavljen.   Najprije   treba   započeti   s   osnovnim-   oponašanje.   Epsko,   tragičko 
pjesništvo,   komedija   i   ditirambi,   sviranje   na   fruli   ili   citri…sve   se   to   može   označiti   kao 
oponašanje. Ipak, jedan od drugog razlikuju se trojako:

1. oponašaju različitim sredstvima (ritam, metar, govor, melodija, neka upotrebljavaju sva 

sredstva oponašanja: neka istovremeno, druga naizmjence

2. oponašaju različite predmete (bolji, jednaki, gori)

     3. oponašaju na različite načine (drama, ep)

pjesnici: elegijski ili epski - upotrebljavaju odgovarajući stih

neki u stihovima slažu prirodoznanstvena djela, ali to su ipak prirodoznanci (Empedoklo)

mnogi zabunom pisanje u stihovima povezuju sa pjesničkim stvaranjem, pjesničko 
stvaranje   je   oponašanje;   ima   mnogih   ljudi   koji   pišu   u   stihu,   ali   nekakva 
prirodnoznanstvena ili liječnička djela – stoga njih nije prikladno zvati pjesnicima

sastavljanje   ditiramba   i   noma,   te   tragedija   i   komedija   –   upotrebljavaju   se   sva   3 
sredstva oponašanja – ALI razlika je u tome što neka od tih umijeća koriste sva 3 
sredstva istovremeno, a druga naizmjence

II.

PREDMETI OPONAŠANJA

   budući da oponašatelji oponašaju ljude u akciji, a kako se ljudi 

razlikuju po naravi, tj. karakteru – ili su plemeniti ili prosti – tako će svaka od spomenutih 
vrsta oponašanja sadržavati te razlike. Dakle, naglasak nije na ljude, nego na akcije. Oni 
mogu oponašati ljude bolje od nas (Polignot), lošije od nas (Pauson) ili slične nama Dionizije), 
pa je jasno da će se i svaka spomenuta vrsta oponašanja sadržavati te razlike i da će se 
razlikovati time šro oponaša ono to je različito u tom pogledu. To je upravo granična crta 
kojom s tragedija odvaja od komedije – komedija oponaša ljude lošije od onih kakvi su danas, 
a tragedija bolje.

III.

NAČINI   OPONAŠANJA

  razlika   između   umijeća   kako   tko   može   oponašati   svaki   od   tih 

predmeta.   Na   primjer,   način   oponašanja   pripovijedanjem-  bilo   kroz   usta   nekog   drugog 

(Homer), bilo u vlastito ime, bilo prikazivanjem svih oponašatelja kako rade i djeluju

IV.

RAZLOZI,  UZROCI  NASTANKA PJESNIČKOG UMIJEĆA

 čini se da je pjesničko umjeće nastalo 

iz 2 uzroka, koja su oba čovjeku prirodno usađena. Ljudima je od djetinjstva prirođen nagon 
za   oponašanjem     i   čovjek   se   od   ostalih   životinja   razlikuje   time     što   je   najviše   vješt   u 
oponašanju te  što  prvo  svoje  spoznaje  stječe putem oponašanja, a i raduje se  svakom 
oponašanju. dokaz tome je da rado promatramo slike izrađene s najvećom točnošću, iako 
one ponekad prikazuju mrtve životinje i sve što nam je mrsko. Razlog je tome što je učenje 
najveće zadovoljstvo, ne samo filozofima, nego isto tako i ostalim ljudima, samo što ovi u 
njemu sudjeluju tek malim udjelom. ALI – ako predmet nismo prije vidjeli u stvarnosti – 
uživanje u tom naslikanom predmetu nam ne stvara oponašanje nego samo vještina izrade, 
boja ili sl. Melodija i ritam, također nam leže u prirodi, a stihovi su isječci ritmova i oni koji su 
u   početku   bili   najviše   nadareni   ,   napredujući   su   stvorili   pjesničko   umijeće.   Prema 
osobitostima   karaktera   pjesnika,   pjesničko   se   umijeće   razdvojilo:   oni   uzvišenog   duha 
oponašali   su   plemenita   djela   plemenitih   ljudi   (himne-bogovima,   enkomije-ljudima),a   oni 
skromnijeg duha oponašali su djela običnih ljudi (rugalice). Tako od pjesnika jedni postadoše 
pjesnici junačkih stihova kao što je Homer a drugi jampskih.
- Homer – uzvišeni stil, ali on je oblikovao osnovne obrasce komedije ne kao porugu, već kao 
ono što je smiješno (Margit)
- Pjesnici su po prirodnim sklonostima počeli naginjati vrstama koje su nastale, pa su tako 

pjesnici uzvišenog duha umjesto pjesnika epova postali pisci tragedije, a pjesnici skromnog 

duha umjesto jambskih stihova počeše pisati komedije. Tragedija je nastavši iz početnih 

ditirambskih   improvizacija,   postala   cjenjenija   od   epa,   a   komedija,   nastala   kao   početna 

improvizacija   faličkih   pjesama,   postala   je   cjenjenija   od   jambskih   stihova.   Obje   forme   s 

vremenom su se mnogo promijenile. Eshil, Sofoklo, mijenjaju br glumaca, krate recitative… 

-   začinjač:   predvodnik   izvedbe.   Improvizira   prozni   uvod   u   kojem   iznosi   temu   slijedeće 

pjesme, izdvojen iz kora, ali s njime povezan naizmjeničnim pjevanjem. Prvi stadij razvoja 

prema osamostaljenom glumcu- iz njega vremenom postao prvi glumac

- razvoj tragedije: iz malih se priča i smiješna govora tek kasno dovinula do uzvišena oblika, 

zato što se razvila iz satirske pjesme

- jambski stih je najprikladniji za govorenje, u heksametrima gotovo nikada.

V.

KOMEDIJA

  oponašanje ljudi manje vrijedna karaktera, ali ne loših u svakom pogledu, 

smiješno je ono što je dio ružnoga, smiješna je neka pogreška ili neka ružnoća, koja ne izaziva 
bil niti vodi u propast. Primjer koji se nameće je komička maska – ružna i izobličena, ali ne 
iskazuje bol. 
Za tragediju se zna koje je sve promjene prošla, ali za komediju ne jer ona u početku nije bila 
shvaćena ozbiljno. Zna se da je sastavljanje fabula došlo sa Sicilije, a u Ateni prvi je Kratet 
napusti jampski način i počeo obrađivati općenitije sadržaje, tj fabule.

Epsko pjesništvo je slijedilo tragediju sve dok nije postalo opsežno oponašanje ozbiljnih 

događaja u stihu. Ep se razlikuje od tragedije time što oponaša samo jednom vrstom stiha i 

background image

VII.

OSOBINE SKLOPA DOGAĐAJA U TRAGEDIJI

  tragedija je oponašanje   cjelovite i potpune 

radnje, koja ima primjerenu veličinu. Potpunost znači da mora imati početak, sredinu i 
završetak (ne nedostaje joj ništa potrebno, ne postoji ništa nepotrebno). Početak je ono što 
samo ne dolazi nužno poslije nečeg drugog, a poslije njega nešto prirodno dolazi ili nastaje, a 
završetak je ono što po prirodi jest poslije nečeg drugog ili po nužnosti ili po pravilu. Treba 
postojati uska unutrašnja kohezija koja veže dijelove drame u cjelinu, ako ne logički, a ono po 
vjerojatnosti. Ljepota  se nalazi u u veličini i poretku: fabule trebaju imati određenu duljinu, 
ali takvu da se cjelina fabule lako drži u pamćenju. Ograničenje duljine može se vršiti i prema 
samoj prirodi stvari: u pogledu je veličine fabula uvijek ljepša što je duža, samo ako je ostala 
sačuvana   jasnoća   cjeline.   No,  pravo   određenje   za   veličinu:  veličina   u   kojoj,   uz   nizanje 
događaja u neprekinutom redoslijedu, obrat iz nesreće u sreću ili iz sreće u nesreću nastupa 
po vjerojatnosti ili po nužnosti.

VIII.

Fabula nije jedinstvena ako se bavi samo jednim čovjekom, jer jedinstvo fabule ne slijedi iz 
jedinstva jednog glavnog lika. Griješe svi pjesnici koji su spjevali Herakleidu, Tezeidu i druge 
spjevove te vrste. Oni misle da je Heraklo bio jedan, te da prirodno iz toga slijedi i jedinstvo 
fabule. Homer pak, kada je pisao Odiseju, nije upleo sve što se Odiseju ikada dogodilo, nego 
ju je sastavio oko pojedinačne radnje. I u drugim se mimetičkim umijećima jedno oponašanje 
odnosi na jedan predmet. Fabula treba biti oponašanje radnje koja je jedinstvena (ništa nije 
tamo gdje mu nije mjesto) i potpuna (ne nedostaje joj ništa potrebno). Događaji koji 
sačinjavaju fabulu trebaju biti tako sastavljeni da se ako se jedan od njih premetne ili 
oduzme, promijeni se  poremeti cjelina. Dio koji nema očiglednog učinka, nije dio cjeline. 

IX.

PJESNIKOV ZADATAK

  njegov zadatak nije da pripovijeda o stvarnim događajima, već o 

onome što je moguće po vjerojatnosti ili nužnosti. Povjesničar je taj koji pripovijeda stvarne 

događaje – njihova razlika nije u tome što pripovijedaju u stihu ili prozi, već što pripovijedaju 

o stvarnim ili nestvarnim događajima. Zato je pjesničko umijeće više filozofsko od povijesti i 

treba ga shvatiti ozbiljnije. Pjesništvo govori više ono što je općenito, a povijest ono što je 

pojedinačno. Općenito znači kakva će se vrst stvari desiti čovjeku određene vrste da govori ili 

radi po vjerojatnosti ili nužnosti. Pojedinačno je ono što je Alkibijad uradio. 

Kod komedije, pjesnici sastavljaju fabulu pomoću vjerojatnosti, a tek onda nadijevaju imena 

koja   im   padnu   na   pamet,   umjesto   da   sastavljaju   djelo   kao   jampski   pisci   o   određenom 

pojedinci.   Ali   kod   tragedije   drže   se   povijesnih   imena.   Ono   što   je   moguće   ujedno   je   i 

vjerojatno. Za ono što se nije dogodilo nismo još sigurni da je moguće. No ipak, ne treba se 

na svaki način nastojati držati predanih priča. Nužno je da pjesnik bude više pjesnikom fabula 

nego pjesnikom stihova

Od jednostavnih su fabula i radnji najlošije one epizodične, gdje epizode slijede jedna drugu 

bez vjerojatnosti i nužnosti. Kako oponašanje nije samo oponašanje cjelovite radnje nego i 

strašnih i dirljivih događaja jer se to događa osobito kada se oni događaju suprotno našem 

očekivanju, imat će svojstvo uzbudljivoga. I među slučajnim događajima najdublji dojam 

ostavljaju oni za koje se čini da su se zbili namjerno.

X.

Radnje koje fabule oponašaju mogu biti: jednostavne ( jednostavna radnja, obrat nastaje bez 

peripetija ili prepoznavanja, odvija se dosljedno i jedinstveno) ili kompleksne (kompleksna 

radnja,   obrat   uz   peripetiju   ili   prepoznavanje   ili   oboje,   ono   što   se   događa   proizlazi   iz 

prethodnih događaja ili po nužnosti ili po vjerojatnosti). Velika je razlika nastaju li ti događaji 

zbog onih koji su prethodili ili samo 

poslije

 onih koji su prethodili. 

XI.

3 FABULE:

PERIPETIJA

 obrat radnje suprotno u skladu s očekivanim, s onim što je bilo rečeno (npr. 

Glasnik u Edipu postigao je suprotno kada je rekao Edipu tko je). Obrat radnje u protivno, 
prema vjerojatnosti ili nužnosti

PREPOZNAVANJE

  obrat   iz   neznanja   u   znanje,   bilo   u   stanje   bliske   povezanosti   ili   u 

neprijateljstvo,   ljudi   koji   su   bili   u   stanju   sreće   ili   nesreće.  umjetnički   najuspjelije 
prepoznavanje je  kad istovremeno nastupa i peripetija. Najvećma integrirano u fabulu i u 
radnju. Najčešće dolazi do dolazi do prepoznavanja osoba u nekim slučajevima samo jedna 
osoba prepoznaje drugu, u drugim slučajevi aprepoznavanje treba biti obostrano. Postoje i 
drugi   oblici   prepoznavanja:  prepoznavanje   koje   nastupa   po   predmetima   i   slučajnim 
događajima te prepoznavanje nekoga po tome što je nešto učinio ili nije učinio

PATHOS

  poguban ili bolan čin, kao što je umiranje, žestoka bol, ranjavanje is ve stvari te 

vrste koje se događaju u vidljivoj stvarnosti.

XII.

KVANTITATIVNI DiJELOvi TRAGEDIJE

 

1) prolog: čitav dio tragedije prije ulazne pjesme kora

2) epizodij: čitav dio tragedije između korskih pjesama

3) eksod: čitav dio tragedije poslije kojega više nema korskih pjesama

korski dio:dijelovi ovoga zajednički svim dramama:

4) ulazna pjesma:čitav prvi govor kora

Želiš da pročitaš svih 16 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti