Sadržaj:
1.UVOD.................................................................................................................................... 3
2. SOKRAT............................................................................................................................... 5
3.
PLATON...........................................................................................................
......................
7
4. ARISTOTEL......................................................................................................................... 11
ZAKLJUČAK........................................................................................................................... 14
LITERATURA......................................................................................................................
16
2
1. UVOD
Povijesno utemeljenje pojmova prava i pravednosti, kao i njihova povijesna dimenzija
predstavljaju osnovu za razumijevanje cjeline značenja ovih pojmova i njihovih međusobnih
interakcija. Gotovo da je nemoguće bez takve dimenzije razumjeti i pravo i pravednost, a
posebice i zbog toga što je pojam pravednosti vremenski stariji, te da seže u vrijeme samog
nastanka filozofije , odnosno u vrijeme kada čovjek gubi jedinstvo svoga bitka i kada dolazi do
pitanja o životu i društvu. Tada počinju pitanja o društvu i državi; o pravu; opštem dobru;
pravednosti i niz drugih pitanja.
Ako su brojne i teške prepirke koje se odnose na pojam pravo, još veće su sumnje i
neslaganja po pitanju pojma pravda, koja se uzima kao odvojena i viša od ovoga prvog. Iz teza
prvih grčkih filozofa među kojima ističemo Sokrata, Platona i Aristotela koji uglavnom tvrde
kako je pravednost nešto što nam je dato rođenjem, ili što se gradi razvojem čovjeka po osobnim
moralnim načelima.
Ovi stavovi upućuju da je promišljanje prava i pravednosti u početku bilo vezano za
promišljanje osobina čovjeka (antroploška dimenzija). Od svog nastanka, bilo to genetski ili
empirijski čovjek je znao da je npr. pravedno pomoći bližnjemu, a da nije pravedno nekome
oduzeti život.
Čovjek se, ako je svjesno i razumno društveno biće, rađa s idejom pravednosti. Od
malih nogu se usmjerava da radi ono što je pravedno i što ne ugrožava druge oko sebe. Pojmovi
pravda i pravednost bili su predmet izučavanja hiljadama godina.
Pravda označava idealno stanje društvenih međudjelovanja u kojim vlada poštena i
nepristrana ravnoteža interesa i raspodjela dobara kao i mogućnosti između osoba ili skupina.
Predstavlja vrijednosno načelo raspodjele koje određuje koliko dobara i koliko tereta (prava i
obveza) treba dati subjektima društvenih odnosa. Obzirom na to da raspodjelu, preko zakona vrši
država, evidentno je da između pravde i prava postoji neraskidiva veza.
Pravda je i koncept pravičnog i moralnog postupanja prema svim osobama (fizička osoba
i pravna osoba), posebno u zakonu. Na pravdu se često gleda kao na stalni napor da se čini ono
što je ispravno.
4
2. SOKRAT
Rođen je oko 470. godine prije nove ere u Atini, a o njegovom životu svjedoče spisi
mnogih filozofa tog vremena. Po svojim koncepcijama bio je potpuna suprotnost subjektivizmu i
relativizmu sofista jer je smatrao da se za istinom može tragati razumom, a ne da se ona otkriva.
Smatrao je da postojanje urođenih znanja, koja se otkrivaju dijalektičkom metodom ukazuje da
čovjek posjeduje besmrtnu dušu, koja može postojati izvan i odvojeno od tijela, što je
predstavljalo osnovu za kasnije koncepcije Platona i kršćanski dualizam.
Njegov najvažniji doprinos nauci je sokratovska metoda dijaloga, dijalektička metoda
odgovaranje na pitanje protupitanjem gdje je učiteljeva uloga razotkriti uspavanu istinu u
učenicima i pomoći da se ona sama pojavi, a ne usaditi istinu u učenikov duh. Učenje predstavlja
ravnopravan odnos učenika i učitelja, a ne odnos nadređenog i podređenog.
Dijaletkička metoda se sastoji od kritičkog osvrta i preispitivanja tačnosti opće
prihvaćenih doktrina tj. preispitivanja vjerovanja i njihove valjanosti. To je „negativna metoda”
jer se sastoji od odbacivanja hipoteza koje vode kontradiktornosti u rasuđivanju i postupnog
utvrđivanja novih hipoteza koje vode tačnim zaključcima. Sastoji se iz suprotstavljanja tvrdnje
koja se naziva teza i suprotne tvrdnje koja se naziva antiteza, a iz njihovog sučeljavanja proizlazi
sinteza kao najvjerojatniji i najprihvatljiviji zaključak koji bi trebao predstavljati trajnu istinu.
Sokrat je vjerovao da su uništavanje iluzije da smo urođeno sposobni shvatiti svijet i
iskreno prihvaćanje činjenice našeg neznanja („znam da ništa ne znam”) osnovni koraci prema
stjecanju znanja i otkrivanju univerzalnih istina i osnovnih koncepata koji pokreću ljudski život
1
.
Sokratov direktni odgovor je da se vrline ne mogu naučiti, ali je razvio teoriju spoznaje po kojoj
se spoznavanje sastoji iz sabiranja misli i iz metodičnog razmišljanja kako bi objasnio zašto mi
posjedujemo znanje o vrlinama tj. da nas razmišljanje, a ne iskustvo navodi da spoznamo znanje
koje postoji u nama samima.
Metodu dijaloga je često primjenjivao na preispitivanje osnovnih moralnih konstrukata
kao što su: istina, pravda, hrabrost, Bog pa se zbog toga smatra ocem političke filozofije i etike
(moralne filozofije) i pokretačem svih temeljnih pitanja zapadnjačke filozofije.
1
I.Zelić: Vodič kroz filozofiju, Verbum, Split,2006, str 53
5
Sokrat – vrlina, znanje i pravda
Teorija o odnosu između znanja i vrline karakteristična je za cjelokupnu Sokratovu etiku.
Prema njemu, znanje i vrlina su identični u tom smislu da će mudar čovjek, dakle onaj koji
posjeduje znanje o tome šta je ispravno, takođe i činiti ono što je ispravno. Drugim riječima, niko
ne čini zlo sa znanjem i unaprijed postavljenim ciljem: niko ne bira zlo kao takvo.
Samim tim, možemo povezati da je i pravda konceptualizirana kao vrlina, jer su po
Sokratu znanje i vrline tako blisko povezani („vrlina je znanje“) da čovjek koji ima znanje nikad
ne čini zlo, odnosno razlikuje ono što je pravedno od onog što nije. Ljudi čine ono što smatraju
da je najbolje zato je neprimjereno ponašanje tj. zlo posljedica našeg neznanja i toga da se ne
znamo za drugačije, bolje, a ne simptom slabosti naše volje.
Ideja da ljudi posjeduju određene vrline je osnovna ideja u Sokratovom učenju, to su
najvažnije kvalitete koje osobe posjeduju, većinom filozofske ili intelektualne vrline. „Vrline su
najvrijednije od svih stvari koje posjedujemo; idealan život je onaj proveden u potrazi za
Bogom. Istina leži ispod sjene postojanja i zadatak je filozofa da pokaže ostalima kako u stvari
malo znaju”.
2
Vjerovao je da je najbolji život onaj koji je usredotočen na vlastiti razvoj, a ne na
stjecanje materijalnih dobara. Smatrao da je najbolji način za ljude da se razvijaju u zajedništvu
te ih je često pozivao da se pokušaju više usmjeriti na prijateljstvo i osjećaj pravog zajedništva.
Sokrat je u zajedništvo vjerovao do smrti kad je i prihvatio osudu zajednice.
No, Sokrat nije u zakonu gledao samo zaštitu i dogovor koji je garantovao sigurnost i
civilizaciju. On ne gleda samo atenske zakone, već zakone općenito. Oni su pravedni i štite
čovjeka. Sokrat ne ide u idealizam u intenzitetu u kojem to čini Platon, no iz njegova djelovanja
jasno je da on nazire univerzalne zakone koji proizlaze iz prirode čovjeka i svijeta. Kako su ti
zakoni nedostižni čovjeku svijeta, zakoni društva u kojem živimo, pa makar bili i sporazumni,
najbolja su zamjena za univerzalni zakon i njih treba poštovati. Oni se trebaju provoditi pravedno
2
Aleksandar Nikitović, Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Originalni naučni rad, Beograd 2009, str163
