1
Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
Filozofski fakultet
Diplomski studij filozofije i pedagogije
Martina Kolar
Autizam kod djece školske dobi
Diplomski rad
Mentor: izv. prof. dr. sc. Vesna Buljubašić - Kuzmanović
Osijek, 2015.
2
SAŽETAK
Autistični poremećaj (infantilni autizam, autistični sindrom, autizam) pervazivni je razvojni
poremećaj koji počinje u djetinjstvu, većinom u prve tri godine života, zahvaća gotovo sve psihičke
funkcije i traje cijeli život. Osnovni su simptomi poremećaja nedostatak emocionalnih odgovora
prema ljudima i stvarima (nedostatak socijalne interakcije), nedostatak verbalne i neverbalne
komunikacije, osobito poremećaj u razvoju govora, bizarnosti u ponašanju i stereotipije. U prvom
dijelu ovoga rada postavljen je teorijski okvir o autizmu, u drugom dijelu opisano je iskustvo rada
s učenikom s autizmom. Cilj ovoga rada bio je utvrditi utječe li inkluzija i djelomična integracija
pozitivno na socijalizaciju učenika s autizmom te iznijeti prednosti i poteškoće unutar odgojno-
obrazovnog procesa. Kontinuiranim praćenjem tijekom školske godine dobila sam jasan uvid u
postignuća učenika koji je svakim danom sve više napredovao na intelektualnom, emocionalnom i
psihomotoričkom području, djelomice i zbog pozitivnog utjecaja inkluzije i djelomične integracije,
tj. “utjecaja svojih vršnjaka”.
Ključne riječi
: autizam, odgoj i obrazovanje, socijalna integracija
4
1. UVOD
Temu “Autizam kod djece školske dobi“ odabrala sam zato što me zanima rad s djecom s posebnim
potrebama te kako bih ukazala na neke probleme na koje okolina, lokalna zajednica i društvo nisu
dovoljno osjetljivi i ne prepoznaju ih. Za vrijeme rada s dječakom s autizmom jako sam puno
naučila o autizmu, karakteristikama autizma i popratnom manifestirajućem ponašanju,
napredovala sam na profesionalnom i privatnom planu. Jedan od mojih glavnih zadataka bio je što
uspješnije uključivanje dječaka u odgojno-obrazovni proces sukladno njegovim sposobnostima,
znanju, interesima i potrebama. U prvom dijelu ovoga rada postavila sam teorijske okvire te dala
definiciju djece s poteškoćama u razvoju, samoga autizma, karakteristično ponašanje djece s
autizmom te način njihove odgojno-obrazovne integracije. U drugome, praktičnom, dijelu iznijela
sam svoje iskustvo rada kao asistenta u nastavi s dječakom koji ima dijagnozu autizma.
Svakodnevnom interakcijom s dječakom i sudjelovanjem u njegovu odgojno-obrazovnom procesu
došla sam do zaključaka da je inkluzija bitan element u socijalnoj integraciji i školovanju.
Konstantnim radom, strpljenjem, poznavanjem odgojno-obrazovnih mogućnosti i individualnim
pristupom puno možemo postići i djeca s autizmom mogu napredovati na intelektualnom,
motoričkom i govornom području. Zbog toga je potrebno početi s ranim obrazovanjem i tako
pridonijeti da se tim osobama tijekom cijelog života omogući ostvarivanje prava na što
samostalniji i ispunjeniji život u skladu s njihovim mogućnostima.
5
2. DJECA S POSEBNIM POTREBAMA
Učenikom s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama smatra se svako dijete koje ima teškoće u
učenju (znatno veće od svojih vršnjaka), zbog čega mu je potrebna posebna odgojno-obrazovna
podrška, ali i darovita djeca koja trajno postižu natprosječne rezultate uvjetovane visokim
stupnjem razvijenosti pojedinih sposobnosti, osobnom motivacijom i izvanjskim poticajem u
jednome ili više područja te im je zbog toga, kao i djeci s teškoćama, potrebna posebna odgojno-
obrazovna podrška. Termin teškoće u razvoju podrazumijeva djecu s poteškoćama u mentalnome,
senzornome i emocionalno-socijalnome razvoju (Zrilić, 2011). Prema Pravilniku o
osnovnoškolskome odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju (NN, 23/1991) vrste
teškoća u razvoju jesu:
1. oštećenje vida
2. oštećenje sluha
3. poremećaji govorno-glasovne komunikacije i specifične teškoće u učenju
4. tjelesni invaliditet i kronične bolesti
5. snižene intelektualne sposobnosti
6. poremećaji u ponašanju uvjetovani organskim faktorima i progredirajućim psihopatološkim
stanjem
7. poremećaj iz autističnoga spektra
8. poremećaj pažnje uz hiperaktivnost i specifične teškoće učenja
7
1. Individualizirani odgojno-obrazovni programi
2. Prilagođeni odgojno-obrazovni programi.
Individualizirani pristup odnosi se na primjenu onih metoda, sredstava i didaktičkih materijala koji
podupiru posebne potrebe djeteta, podrazumijeva potrebu izrade pojedinačnih nastavnih
programa. Programi imaju različite razine, ovisno o odgojno-obrazovnim potrebama učenika, a
sadržavaju ciljeve, sadržaje, metode, rokove ostvarenja planiranih aktivnosti, načine vrjednovanje
i osobe zadužene za provedbu (Bognar, Matijević, 1993). Izrađuju ga učitelj i stručni suradnici
škole. Učenicima kojima nije potrebna sadržajna prilagodba pristupa se samo prilagođenim i
primjerenim metodama rada. Etape izrade individualiziranog programa jesu: inicijalna procjena,
određenje nastavnih predmeta i sadržaja, razine usvajanja sadržaja, vremenske dimenzije
(kratkoročni i dugoročni ciljevi i zadatci), izbor metoda, individualiziranih postupaka, sredstava i
pomagala, praćenje i ocjenjivanje postignuća učenika (Zrilić, 2011). Za ostvarivanje
individualizirane nastave prakticira se mentorska nastava, individualni rad, prilagođeni programi,
nastavni listići, nastava pomoću računala itd. Glavni cilj individualizirane nastave je naučiti
učenike učenju, formirati kod njih pozitivnu motivaciju za učenje i osloboditi potencijalne
sposobnosti svakoga pojedinog učenika (Krampač-Grljušić, Marinić, 2007).
Prilagođeni odgojno-obrazovni program izrađuje učitelj u suradnji sa stručnjakom odgovarajuće
specijalnosti. Odnose se na sadržajnu i metodičku prilagodbu dok se individualizirani pristup
odnosi samo na metodičku prilagodbu u radu s učenicima s posebnim potrebama. U prilagođenome
programu sadržaji se prilagođavaju djetetovim mogućnostima, što znači da npr. učenik iz
matematike množi samo s jednoznamenkastim i dvoznamenkastim brojevima, dok vršnjaci množe
s troznamenkastim brojevima (Zrilić, 2011). Prilagođeni je program primjeren osnovnim
