3.  Bankarske ERP solucije 

– e-Banking softverska rešenja 

3.1.  Elektronsko poslovanje 

Razvoj  raĉunara  i  telekomunikacija  stvorio  je  uslove  za  globalizaciju  poslovanja,  odnosno 

doprineo je potpunoj integraciji lokalnog tržišta u nacionalno, a preko njega i u internacionalno 
tržište. Glavni cilj je postao da se bez obzira na geografske distance što brže i efikasnije povežu 
uĉesnici u poslovanju, pre svega kroz pospešivanje tokova informacija korišćenjem elektronske 
tehnologije.  Pojavu  elektronskog  poslovanja  (eng.  electronic  business  ili  e-Business)  razliĉiti 
izvori vezuju za razliĉite vremenske periode: neki smatraju da se elektronsko poslovanje pojavilo 
70-tih  godina  20.  veka,  dok  su  drugi  mišljenja  da  ono  ima  mnogo  dužu  istoriju.  U  traženju 
odgovora  na  ovo  pitanje  bi  možda  ipak  bilo  najbolje  krenuti  od  same  definicije  elektronskog 
poslovanja.  

Elektronsko  poslovanje  predstavlja  razmenu  standardizovanih  elektronskih  poruka  u 

obavljanju  raznih  poslova  u  kompanijama,  bankama,  upravi,  aktivnostima  graĊana  i  u  svim 
drugim  poslovnim  transakcijama.  Elektronsko  poslovanje  podrazumeva  obavljanje  poslovnih 
procesa uz primenu  informacione i  (tele)komunikacione tehnologije, koje se zbirno oznaĉavaju 
kao elektronske tehnologije. 

Ĉinjenica  da  je  prvi  elektronski  transfer  novca  izvršen  uz  pomoć  telegrafa  davne  1860. 

godine (Western Union)  u prvi mah daje za pravo onima koji zastupaju stanovište mnogo duže 
istorije  elektronskog  poslovanja.  MeĊutim,  savremeno  poimanje  elektronskog  poslovanja 
podrazumeva  primenu  ne  samo  komunikacionih  već  i  informacionih  tehnologija,  odnosno 
korišćenje  digitalnih  umesto  analognih  (telegraf)  tehnologija,  što  za  pravo  daje  onima  koji 
istoriju elektronskog  poslovanja svode na  prethodnih  40-ak  godina.  Ono  što  ni  jednog trenutka 
nije sporno jeste ĉinjenica da je elektronsko poslovanje ubrzan razvoj doživelo u poslednjih 15-
ak godina, pre svega zahvaljujući pojavi interneta. 

Elektronske  tehnologije  omogućavaju  slanje  velikog  broja  informacija,  na  velike  daljine  u 

kratkom  vremenskom  periodu.  To  omogućava  kompanijama  koje  u  svom  poslovanju  koriste 
elektronsku  tehnologiju  da  ostvare  znaĉajne  uštede  u  troškovima  poslovanja,  efikasnije  obave 
svoje  zadatke  i  budu  konkurentnije  na  tržištu.  Organizacije  koje  primenjuju  elektronsko 
poslovanje  bi  trebale  po  tom  osnovu  ostvarivati  znaĉajne  prednosti,  ali  i  u  ovom  sluĉaju  važi 
pravilo  da  tehnologija  kao  takva  samo  pruža  mogućnosti,  a  od  umešnosti  njenog  korišćenja 
zavisi u kojoj meri će se te mogućnosti i iskoristiti i pretvoriti u prednosti. 

Elektronsko poslovanje ima sledeće prednosti: 

 

smanjenje troškova poslovanja, i to prevashodno vezane za izradu papirnih dokumenata, 

 

smanjenje grešaka,  

 

ušteda vremena, posebno u prenosu informacija, 

 

smanjenje obima ljudskog rada, 

 

pristupaĉnost i razmenjivost informacija. 

Da  bi  razvoj  i  primena  elektronskog  poslovanja  bila  uspešna  neophodno  je  kreirati 

odgovarajući  ambijent  unutar  organizacije  ali  i  obezbediti  adekvatno  eksterno  okruženje.  Kao 
preduslovi uspešne primene elektronskog poslovanja obiĉno se navode: 

 

usvojeni propisi o elektronskom poslovanju i elektronskom potpisu, 

 

 

razvijena primena interneta,  

 

razvijena telekomunikaciona infrastruktura, 

 

prihvatanje elektronskog poslovanja od strane rukovodstva, 

 

finansijska ulaganja za uvoĊenje. 

Elektronsko poslovanje se razvijalo u dva pravca. Prvi je trebao da omogući kompanijama da 

brže  i  lakše  prenesu  novac  i  informacije  izmeĊu  sebe,  odnosno  bio  je  usmeren  na  meĊusobnu 
saradnju  dva  pravna  lica,  a  drugi,  noviji,  u  fokusu  ima  krajnje  korisnike  proizvoda  ili  usluga 
(kupce/klijente).  Danas  je  opšteprihvaćen  koncept  koji  elektronsku  razmenu  poruka  (poslovnih 
transakcija i informacija) tretira u trijadi koju ĉine: institucije iz sektora javne uprave, kompanije 
i klijenti. Zavis, no od relacija u kojima se odvija elektronska razmena poruka izmeĊu ova tri tipa 
uĉesnika razlikujemo 9 karakteristiĉnih modela elektronskog poslovanja (Tabela 3.1.)  

Tabela 3.1.  Modeli elektronskog poslovanja s obzirom na tipove uĉesnika 

→ 

Javna 

i državna uprava 

(G

overment

Kompanija 

(B

usiness

Klijent 

(C

onsumer

Javna i dr

žavna 

uprava 

(G

overment

G2G 

npr. koordinacija 

G2B 

npr. Informisanje 

G2C 

npr. informisanje 

Kompanija 

(B

usiness

B2G 

npr. komunikacija vlade sa 

posl. partnerima 

B2B 

npr. elektronsko 

bankarstvo i trgovina 

B2C 

npr. elektronsko 

bankarstvo i trgovina 

Klijent 

(C

onsumer

C2G 

npr. naplata poreza 

C2B 

npr. 

upoređivanje cena 

C2C 

npr. aukcijska tržišta 

 

Po  svojoj  rasprostranjenosti  i  stepenu  razvijenosti  posebno  se  istiĉu  segmenti  (modeli) 

elektronskog  poslovanja  kod  kojih  se  razmena  elektronskih  transakcija  vrši  izmeĊu  kompanija 
(B2B), odnosno kompanija i klijenata (B2C).  

Elektronsko  poslovanje  može  biti  sprovedeno  preko  otvorenih  ili  zatvorenih  mreža. 

Otvorena  mreža  predstavlja  mrežu  koja  nema  odreĊenog  menadžera  ili  kontrolora  (na  primer 
internet).  Svako  može  da  se  poveže  na  ovakvu  mrežu,  ukoliko  poseduje  potrebnu  tehniĉku 
opremu. Zatvorene mreže  (koje se nazivaju i  privatnim mrežama)  mogu  biti  u u okviru velikih 
kompanija  (intraneti)  ili  mreže  koje  povezuju  više  poslovnih  partnera  (ekstraneti).  Korisnik 
ovakve mreže može se postati samo uz odobrenje administratora mreže, odnosno dozvole drugih 
partnera,  prihvatanjem  odreĊenih  uslova  i  pravila  za  upotrebu  mreže.  To  omogućava  da 
trgovanje  bude  sigurnije  jer  su  svi  potencijalni  klijenti  poznati,  a  broj  potencijalnih  klijenata 
limitiran. 

Mreže zatvorenog tipa istorijski prethode otvorenim mrežama, te se u poĉetku i elektronsko 

poslovanje  obavljalo  putem  ovakvih  mreža.  Sedamdesete  godine  prošlog  veka  predstavljaju 
period  u  kome  nastaje  savremeni  elektronski  prenos  gotovine  (engl.  Electronic  fund  transfer  - 
EFT)  koji  se  odvija  izmeĊu  banaka  putem  sigurnih  privatnih  mreža.  Osamdesetih  godina 
razvijena su dva nova oblika elektronskog poslovanja:   

 

elektronska razmena podataka (engl. Electronic data interchange - EDI)   

 

elektronska pošta  

background image

 

registrovati,  dok  za  one  koji  samo  pristupaju  sajtu  to  nije  potrebno.  Pored  aukcijskog  vida 
trgovanja, klijenti mogu, bar naĉelno, trgovati i sa kompanijama (C2B), gde potrošaĉi definišu i 
prezentuju cene po kojoj su voljni da od prodavca kupe proizvod ili uslugu. 

U  tržišno  razvijenim  zemljama,  u  vladinim  ustanovama  (javnoj  i  državnoj  upravi), 

komunikacija  se  sve  ĉešće  odvija  preko  interneta.  Internet  se  koristi  kao  jedan  od  mogućih 
kanala  za  distribuciju  informacija,  i  u  tom  smislu  postaje  svima  dostupan  šalter  javne  uprave. 
Transakcija koja je obavljena preko interneta može se posmatrati kao samouslužni servis kojim 
se  štedi  vreme  i  smanjuju  troškovi.  GraĊani  imaju  mogućnost  da  obave  svoje  poslove  bez 
ĉekanja u redu, dobijajući pravovremenu i taĉnu informaciju. Elektronska javna uprava (engl. e-
Government) predstavlja vid elektronskog poslovanja koji omogućuje pružanje on-line servisa za 
prenos  ili  primanje  informacija,  i  to  u  cilju  bolje  informisanosti,  bržeg  izdavanja  dokumenata 
(G2C)  ali  i  sniženja  troškova  sistema  plaćanja  i  naplate  poreza  (C2G).  Modeli  elektronskog 
poslovanja  koji  se  odvijaju  izmeĊu  kompanija  i  javne  uprave  podrazumevaju  meĊusobnu 
razmenu  dobara,  kao  i  komunikaciju  javne  uprave  sa  poslovnim  partnerima.  Kao  primeri  bi  se 
mogli  navesti  popunjavanje  raznih  obrazaca  preko  web-a  koji  se  tiĉu  poslovanja  kompanija 
(B2G)  ili  davanje  informacija  o  javnim  tenderima,  nabavkama,  itd  (G2B).  Model  elektronskog 
poslovanja  G2G  obuhvata  transakcije  meĊu  institucijama  samih  zemalja  koje  su  deo  neke 
grupacije (npr. EU). 

Extranet  je  najĉešće  okruženje,  odnosno  osnova  za  implementaciju  B2B  elektronskog 

poslovanja.  U  poĉetku  su  kompanije  koristile  internet  samo  za  postavljanje  web  prezentacije, 
odnosno  prezentacije  kataloga  svojih  proizvoda  i  usluga  sa  navedenim  kontakt  informacijama. 
Pri  takvom  modelu  rada,  klijenti  su  mogli  samo  da  se  informišu  o  proizvodima  i  usluga,  a 
naruĉivanje  se vršilo  klasiĉnim  putem.  Razvojem  sigurnosnih mehanizama  omogućeno  je  i  on-
line naruĉivanje i plaćanje proizvoda i usluga. 

Glavni razlozi primene interneta u B2B su: 

 

globalna dostupnost Interneta, 

 

lako povezivanje, 

 

niska cena usluga. 

B2B ukljuĉuje sledeće aktivnosti: 

 

internu elektronsku poštu i obaveštavanje; 

 

on-line publikovanje dokumenata kompanija; 

 

on-line pretraživanje dokumenata, projekata;  

 

distribucija bitnih i pravovremenih informacija zaposlenima; 

 

upravljanje korporativnim finansijama i personalnim sistemima;  

 

slanje informacija/izveštaja klijentima i dobavljaĉima;  

 

upravljanje logistikom i proizvodnjom;  

 

upravljanje kanalima nabavke; 

 

praćenje narudžbina i isporuka. 

Model elektronskog poslovanja B2C okrenut je krajnjem korisniku  - klijentu. Zadatak B2C 

je širenje tržišta, kao i zadovoljavanje potreba postojećih klijenata kako u domenu prodaje roba 
ili usluga, tako i u domenu pružanja informacija, servisa i podrške u korišćenju. Medijum B2C je 
primarno  Internet.  B2C  uglavnom  ukljuĉuje  aktivnosti  kao  što  su  traženje  informacija  o 

 

proizvodima i  uslugama, naruĉivanje proizvoda i  usluga, plaćanje za proizvode i  usluge, kao i 
obezbeĊivanje on-line usluga klijentima. 

Osnovna  razlika  izmeĊu  B2B  i  B2C  elektronskog  poslovanja  je  u  tome  ko  je  kupac, 

kompanija  ili  fiziĉko  lice.  PoreĊenje  obeležja  modela  elektronskog  poslovanja  B2B  i  B2C 
baziranih na Internetu dati su u tabeli 2-2.  

Tabela 3.3.  PoreĊenje B2B i B2C modela elektronskog poslovanja 

Tržišna obeležja 

B2B 

B2C 

Vrednost transakcija 

Velika vrednost 

Relativno mala, uključujući mini 
narudžbine 

Odnos 
kupac/prodavac 

Najčešće dugoročan, bazira se na 
ugovoru; Faktori koji nisu vezani za 
cenu su bitni za kupce; I kupac i 
prodavac definišu uslove 

Uglavnom kratkoro

čan, prodaja je na 

licu mesta; Transakcije vr

še strane 

koje se ne poznaju 

– cena je najbitnija 

stavka za kupca; Tr

žište uglavnom 

uslovljavaju kupci 

Učesnici 

Više učesnika u transakcijama – 
mreže dobavljača; Partneri i kupci 

Mnoštvo kupaca koji posluju sa jednim 
prodavcem (jedan dobavljač, mnoštvo 
kupaca) 

Funkcionalni zahtevi 

Zahteva se  visok stepen 
funkcionalosti; Va

žni su, pored cene 

i ostali fatori 

Osim cene, praktično se ne zahtevaju 
dodatne informacije 

Cene 

Cene se formiraju ili dogovorno, 
dugoročnim ugovorima, aukcijama 
ili su kataloške 

Fiksne cene, uglavnom kataloške 

Način plaćanja 

Kreditne kartice, bankarski krediti, 
elektronsko plaćanje (transfer sa 
računa na račun) 

Kreditne kartice, elektronsko plaćanje 
(transfer sa računa na račun) 

Izvršavanje narudžbi 
(dostava) 

Strogi zahtevi vezani za dostupnost 
proizvoda i precizan način izvršava-
nja; Univerzalna ekspresna dostava 

Zahtevi su manje strogi; Univerzalna 
ekspresna dostava 

Infrastrukturalni 
zahtevi 

Složeniji, prilagođeni 

Minimalni zahtevi 

– web browser i 

pristup Internetu 

Uslovi ulaska na 
tržište 

Cene tehnologije i razvoja mogu 
izazvati prepreke za ulazak na 
tržište, posebno za prodavce 

Ne postoje veće prepreke za ulazak na 
tržište 

Efekti “umrežavanja” 

Korist i za kupce i prodavce 

Korist prodavcima, u većoj, i kupcima, 
u manjoj meri 

Posrednici 

Posrednici se izbegavaju, ali se 
koriste u pojedinim slučajevima 

Posrednici se izbegavaju 

Opis proizvoda 

Posebno napravljen na osnovu 
specifikacije 

Standardizovan 

Prodajne procedure 

On-line katalozi, tenderi 

On-line katalozi 

Sigurnosne mere 

Sigurnost mreže i kompanijska 
privatnost 

Za

štita informacija o korisnicima i 

njihovim zahtevima 

 

Možemo  zakljuĉiti  da  je  u  modelu  B2C  ukljuĉeno  mnoštvo  kupaca  koji  kupuju  proizvode 

relativno male vrednosti i kojima je cena, praktiĉno, najbitnija. Cene su fiksne a plaćanje se vrši 
pomoću  platnih  kartica  ili  putem  elektronskog  plaćanja.  Za  razliku  od  modela  B2B,  kod  B2C 
modela  ne  postoje  znatnije  prepreke  za  ulazak  kupaca  na  tržište,  jer  se  zahteva  samo  web 
pretraživaĉ i  pristup  na  Internet.  Kod oba modela se izbegavaju  posrednici  i  koriste se on-line 

background image

 

3.2.  Elektronsko bankarstvo 

U  uslovima  vrlo  jake  konkurencije  gde  postepeno  nestaju  razlike  izmeĊu  banaka, 

investicionih  banaka,  brokerskih  firmi  i  osiguravajućih  kompanija,  finansijske  organizacije  su 
pod stalnim pritiskom da: 

 

zadrže korisnike svojih usluga, 

 

smanje troškove, 

 

upravljaju rizikom i 

 

koriste tehnologiju kao izvor konkurentske prednosti. 

Razvoj  i sve šira  primena  informacione i  komunikacione tehnologije  (engl.  ICT)  u procesu 

obrade i prenosa podataka i informacija donela je krupne tehnološke promene u funkcionisanju 
banaka  i  drugih  finansijskih  institucija.  Pod  uticajem  tehnološke  revolucije  dolazi  do 
sveobuhvatnog  reinženjeringa  poslovnih  procesa  i  grubog  razdvajanja  elektronskog  poslovanja 
banaka na: 

 

elektronski voĊene meĊubankarske poslove i  

 

elektronski voĊeno poslovanje sa komitentima i za njihov raĉun.  

Iako  je  zapravo  reĉ  o  B2B  i  B2C  modelima  elektronskog  poslovanja  banaka  dosta  je  ĉest 

sluĉaj da se pod elektronskim bankarstvom podrazumeva samo B2C oblik komunikacije, što se 
može objasniti ĉinjenicom da većina ljudi elektronsko bankarstvo zapravo doživljava samo kao 
novi  kanal  distribucije  usluga  i  informacija  prema  krajnjim  korisnicima  i  kao  takvo  je 
elektronsko  bankarstvo  i  dospelo  u  žižu  interesovanja  šire  javnosti.  Mada  bi  bilo  osnova  pod 
elektronskim  bankarstvom  podrazumevati  kako  B2C  tako  i  B2B  oblike  komunikacije  banke,  u 
ovom tekstu će se, kao neka vrsta kompromisa, termin elektronsko bankarstvo najĉešće koristiti 
u  kontekstu  B2C  oblika  elektronskog  poslovanja  banka,  dok  će  se  za  B2B  oblik  komunikacije 
koristiti izraz meĊubankarsko elektronsko poslovanje. Pored ove generalne podele elektronskog 
poslovanja banaka došlo je daljeg diferenciranja njegovog B2C segmenta na: 

 

e-bankarstvo na malo (retail banking) i 

 

korporativno e-bankarstvo (corporate banking). 

Najznaĉajnije promene koje su do sada ostvarene u domenu elektronskog poslovanja banaka 

odnose se pretežno na domen rutinskih transakcija u bankama, i to pre svega u platnom prometu. 
Sistemi  za  elektronski  prenos  sredstava  predstavljaju  prve  manifestacije  uvoĊenja  tehnoloških 
inovacija  na  bazi  primene  informacione  i  komunikacione  tehnologije  tako  da  za  ranu  fazu  e-
poslovanje  u  bankama  praktiĉno  znaĉi  uvoĊenje  informacione  i  komunikacione  tehnologije  u 
sisteme plaćanja. 

Kao  osnovne  komponente  sistema  za  elektronski  prenos  sredstava  pojavljuju  se 

automatizovane  klirinške  kuće  (ACH)  i  elementi  tzv.  daljinskog  bankarstva.  U  ovu  kategoriju 
distribucionih sistema spadaju ATM sistemi, kućno bankarstvo i POS sistemi. Njihov razvoj je 
tesno  povezan  sa  pojavom  i  razvojem  razliĉitih  varijanti  plastiĉnih  kartica  i  elektronskim 
novcem. U literaturi se ACH, ATM i POS sistemi slikovito opisuju kao tri stuba EFT tronošca 
pre pojave interneta. I nakon pojave interneta ovi sistemi doživljavaju svoje dalje unapreĊenje i 
transformaciju,  ali  sve  veći  znaĉaj  dobijaju  razne  varijante  internet  bankarstva.  O  rastućem 
znaĉaju internet bankarstva svedoĉi i ĉinjenica da se u današnje vreme ono neretko poistovećuje 

Želiš da pročitaš svih 28 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti