BANKARSKI MENADŽMENT – Dr Mehmed Alijagić
Prvi dio: UVOD U BANKARSTVO

1. POJAM I ULOGA BANAKA
Definicija pojma banke zavisi od kriterija na osnovu kojih se pojam banke razdvaja od pojma
ostalih finansijskih institucija.

U evoluciji banaka, pojam banke je različito tumačen zbog različitih uslova sistema u kojima je
banka djelovala. Kod preciziranja pojma banke navode se odredeni kriteriji:

1) učestvovanje

u kreiranju novca, 2) profesionalno bavljenje poslovima uzimanja i davanja kredita, 3) funkcija
ostvarivanja ciljeva ekonomske politike i 4) funkcija obavljanja platnog prometa.

Imajući   u   vidu   zajednićke   karakteristike,   banke   se   u   suštini   bave
uzimanjem   i   davanjem   kredita   i   posredovanjem   u   platnom   prometu,   odnosno
poslovima   kreiranju   novca,   prikupljanja   depozita   i   poslovima   platnog   prometa.
Prema

računovodstvenim

standardima

Federacije

Bosne

Hercegovina

(računovodstveni standard br. 30) pojam "banka" uključuje sve finansijske
institucija kojima je jedna od glavnih aktivnosti primanje depozita i posudivanje s ciljem
pozajmljivanja i ulaganja koe su obuhvaćene bankarskim i ostalim propisima iz bankarskog zakonodavstva.

Po nekim autorima, smatra se da je najpotpuniju definiciju banke duo F. Somary, po kome je banka
ustanova kojoj je uzimanja kredita u obliku novca glavno zanimanje. 3

To znači da su primarni bankarski poslovi, poslovi zaduživanja banke. Slične definicije pojma banke
nalazimo i kod nekih drugih autora. " Tako npr. bankom se naziva ono privredno preduzeće koja se kao
glavnim predmetom svoga poslovanja bavi uzimanjem i davanjem kredita, kao i posredovanjem u platnom
prometu .4 " Banka je ustanova koja uglavnom posluje s kreditom te za svoje komitente izvršava različite
novčane poslove."5

"Banka   je   posebna   finansijske   institucija   monetarno   -   kreditnog   sistema   koja   se   profesionalno   bavi
uzimanjem i davanjem kredita i posredovanjem u plaćnju. Uzimanje i davanje kredita je funkcionalna
suština   banke,   zajedno  sa poslovima kreiranja novca, finansijskog posredovanja u platnom prometu.
Kreiranje   novca   bazira   se   na   depozitniin   poslovima   banke,   a   funkcija   f i n a n s i j s k o g
p o s r e d n i k a   n a   p o s l o v i m a ,   p r i k u p l j a n j a   ( m o b i l i z a c i j e ) ,   koncentracije   i   plasiranja
(alokacije) finansijskih (novčanih) resursa.
Ovim bi bila zaokružena i data potpuna definicija pojma banke. Sadržani su   svi poslovi banke:
aktivni, pasivni i posrednički (neutralni). Pojava banaka   v e z a n a   j e   z a   p o j a v u   n o v c a .   P r v i
b a n k a r s k i   p o s l o v i   b i l i   s u   č u v a n j e ,   posredovanje i poslovi mjenjagtva.

Prvo   kovanje   novca   u   staroj   antici   počelo   je   u   mnogim   tadašnjim   državama, gradovima i
hramovima. Sa razvojem trgovine nametala se potreba mjenjača novca kao nova djelatnosti mijenjanja,
posredovanje i čuvanja novca,  koja će imaocima novca osigurati sigurnost i spriječiti prijevaru i krađu.
Tako  nastaju   prve   banke.   Njihova   osnovna   uloga   je   bila   mijenjanja   jedne   vrste   novca   u
drugu,   posredovanju   u   plaćanju

i čuvanju deponiranog novca u posebnim spremištima, a

pod zaštitom hramova i vladara. Ovakve prve banke su posudivanjem novca uz velike kamate
stvarale zelenaški kapital i veliku moc. Ovakav Početak evolucije bankarstva nalazimo vac
3.000 godina prije naše ere u Srednjoj Aziji.

Otkrića prvih banaka nadena su i u hramovima, Eridona, na Cipru, a  naročito, u Babilonu, poslije
osnivanja   babilonskog   carstva.   Prema   nadenim  dokumentima   nesumnjivo   je   da   su   svećenici
antičklh   hramova   obavljali   operacije   koje   su   vrlo   slične   bankarskim   poslovima   savremenog
bankarstva.  Ba bil onski   sve ć eni c i   poz na ju   i nsti tuc i ju   hi pote ke ,   što   j e   i   vi dlj i vo   iz
Hamurabijevog   zakonika   (1955.   –   1913.godine   prije   naše   ere).   U   njemu   su   precizno
razradeni   raznovrsni   slučajevi   odobravanja   zajmova   od   strane   hramova  – banaka. Poznata
bankarski   kuća   koja   je   djelovala   u   Babilonu   bila  je   "Murasu".   Bankarske   kuće   su   je   još   i

zvale   "Tezauri",   odakle   dolazi   i   današnji izraz tezaurisati, što znači povući novac ili drugu robu iz
prometa, i uskladištiti je.
Banke u hramovima postojale su i kod Asiraca, Hitita i Egipćana i  prestaju sa radom dolaskom
Rimljana.
U   Grčkoj   prve   banke   nastaju   takode   u   hramovima   u   Efezu,   na   Delozu,  na   Samosa   itd.   U   VII
stoljeću prije naše ere u Grčkoj se pojavljuju i privatni  bankari – trapezisti (trapeza  =  klupa).
Oni   mjenjaju   razni   kovani   novac,   primaju   novac   na   polog   i   daju   zajmova   uz   naplatu
zelenaških kamata uz istovremeni zalog na imanje dužnika. Neplaćanje dugova pretvaralo
je slobodne ljude u robove, o čemu je pisao Aristotel u "Politika 1-111", smatrajuc'i da je davanje zajmova
uz kamate sraman i mrzak posao.

Pločice od gline koje su otkrivene u " Crvenom Hramu" u Ourenku predstavljaju početak bankarske
aktivnosti sumeranskih svećenika, a bile su usmjerene na razvoj poljoprivrede i trgovine oko hramova.

Prve oblike poslovnih banka nalazimo i na području Egipta. U VI. stoljeću prije naše ere na Cipru
je bile banka "Egibi", kojom je upravljao Itti — Marduk — Balat.

U doba Rimskog carstva glavnu riječ vode bankari — argentari, koji su depozitari novca i kreditori uz
naplatu   vrlo   velikih   kamata.   S   druge   strane  postoje i numulari — mjenjači novca koji posreduju u
mjenjačkim poslovima.
Posebnu ulogu imala su udruženja argentarija. Velik značaj u finasiranju ratnih pohoda imali su i financijeri
— kvalijeri. I oni, takoder, posluju u  hramovima — bazilikama. U bankarstva starog Rima vac su bili
poznati tekući računi i žiro — posao. Zajmovi su se odobravali uz 48 % do 70% godišnje kamatne slope.
Zelenaštvo   se   nije   smatralo   sramnim   poslom   to   su   se   njime   bavili i vodeći ljudi Rima ( Pornpej,
Antonije, Brut, Ciceron i drugs).

Raspadanje robovlasništva, propast Romskog carstva, razvoj kršćanstva i drugo, doveli su do propasti
velikih banaka Starog vijeka.

Pod uticajem Aristotela, Koncil u Nikeji, 325. godine, zabranjuje davanje zajmova uz kamate.
Zemljoradnja postaje glavno zanimanje, a razvoj bankarstva stagnira. Tek sa Križarskim ratovima (1096. —
1270. g.) i razvojem trgovine razvija se i bankarstvo.

U Srednjem vijeku veliku ulogu u razvoju bankarstva su odigrali sajmovi na kojima se odvija
sva medunarodna trgovina. Naglo se razvijaju banke u Lombardiji, Veneciji, Denovi, Firenci itd.
Poznate banke su Banka di Genova (1320.g.) Casa di Sant Georgija (1401.g.), Banco del Girro (1617 —
1806.g.) itd. U ovo doba nastaje mjenica i založnica, kao novi instrument u bankarskom poslovanju. Od
banaka, posebno se ističu banke Lombardije, koje stvaraju monopol i udružuju su u društva i bankarska
udruženja. Poznate privatne bankarske kuće iz ovog doba su Medici, Perci, Rotšildi i dr.

U drugoj polovini XVI. i XVII. stoIjec'a u vodećim evropskim zemljama nastaju prve emisione banke koje
se, pored emisije novca, bave i platnim  prometom,   kreditiranjem   države   i   trgovine   i   sl.   Jedna   od
prvih   emisionih  banaka je novčanična banka Švedske, osnovana 1668.g. U Engleskoj se kao privatno
dioničko   dru

tvo označava Bank of England 1694.g. Ova banka kao emisiona postaje tek 1884.g.

Peelovim zakonom (Banking act.) 1946. godine je tek nacionalizovana.

Osnivanje savremenih kapitalističih banaka počinje početkorn XIXstoIjeća. Stvaraju se temelji današnjeg
modernog bankarstva. Poznate banke su Westminster Bank u Engleskoj, Banque de France u Francuskoj,
Deutsche Bank, Drezden Bank u Njemačkoj i tako dalje.

Banka se može shvatiti kao firma — preduzeće sa svojom specifičnom proizvodnom funkcijom. Banka je
finansijski posrednik izmedu suficitarnih i deficitarnih sektora i transaktora. Jednostrani model banke kao
specifičnog preduzeća, mož se grafički prikazati slijedećom slikom: 7

poslovima za potrebe privrede i stanovništva (uslovno tzv. poslovne banke). Ove tendencije su u zadnje
vrijeme prisutne posebno u zapadnim tržišnim ekonomijama. Razvojem tehnologije i tehnike platnog
prometa kao i primjeni informatike, dolazi do razvoja tzv. elektronskog (kompjuterskog) bankarstva.
Uloga bankarstva u savremenim privredama je značajna.

Teško bi bilo  zamisliti proses reprodukcije, tekuće i razvojne politike, ekonomskog rasta i razvoja bez
banaka.   Banke   kao   finansijski   posrednici   vrše   prikupljanje   slobodnih   novčanili   sredstava   i
prenose ih na one tačke procesa reprodukcije gdje su potrebna novćana sredstva. Sa mikro aspekta uloga
banaka   je   obezbjedenje   tekućeg   poslovnog   procesa   likvidnim   sredstvima   (kratkoročni   krediti),   tzv.
"podmazivanje" tekuče reprodukcije, kao i obezbjedenje dodatne akumulacije za investicije tj. razvoj
ekonomskih subjekata. Banke putem kredita obezbjeduju dodatnu kupovinu snagu korisnicima kredita.

Kreditna  funkcija   i   pružanje   raznovrsnih   kreditnih   usluga   primarna   je   funkcija   savremene
banke.   Funkcijom   kredita   banka   na   najracionalniji   način   stavlja   u  promet   mobilizirana   i
koncentrisana   novčana   sredstva,   omogućujuči   neometano tokove finansiranja reprodukcije. Na
mikro   nivou   uloga   banaka   je  u   funkciji   privrednog   rasta   razvoia,   povećanjem   stopa   rasta
makroekonomskih a g r e g a t a   ( d r u š t v e n o g   p r o i z v o d a   i   n a c i o n a l n o g   d o h o t k a ) .

R a z v o j n a   makroekonomska politika je nezamisliva bez znacajne uloge banaka i  bankarskog
sistema u cijelini u smislu obezbjedenja dodatne akumulacije, tj. kapitala kao bitnog faktora ekonomskog
rasta. Uz navedeno, banka pored "proizvodne" funkcije (plasiranje kreditnog resursa kao novčanog outputa)
ima   i   funkciju   "ročne   i   sektorske   prerade"   prikupljenih   sredstava.   Zbog   asimetrije   u   formiranju   svog
potencijala   (izvora   sredstava)   u   odnosu   na   struktura   tražnje   za   kreditima   ,   savremena   banka   vrši
transformaciju sredstava kako

sa aspekta ročnosti, tako i sa sektorskog aspekta (kratkoročna sredstva u

dugoročne kredite ili obrnuto, kao i sredstva jednog sektora u kredite nekom drugom sektoru).10

2. VRSTE BANAKA

Podje l a ba na ka u svij et u z a sni va se na odr eđe ni m kr i te ri j im a klasifikacije. Dana

nje vrste

banaka više se ne mogu uklopiti u nekadašnju klasičnu   podjelu   banaka   na   emisione,   depozitne,
hipotekarne   banke   i   štedionice.   Podjela   banaka   je   znatno   šira.   Kriteriji   za   podjelu   mogu   biti:   1)
karakter vlasnlštva i odnosa prema dobiti, 2) ročnost kredita koje banke   odobravaju, 3) pravna
forma u kojoj

se banke javljaju, 4) regionalni kriterij, itd.

Prema karakteru vlasništva imamo. 1) javnopravne banke, 2) zadružne kreditne ustanove i 3) privatine
banke.

Prema ročnosti kredita koje odobravaju, imamo podjelu na banke koje odobravaju: 1) kratkoročne, 2)
srednjoročne i 3) dugoročne kredite. 12

Sa aspekta pravne forme banke se dijele na: 1) banke u vidu inokosne firma —  jednovlasničke,   2)
banke   u   obliku   društva   sa   ograničenim   jemstvom   (odgovomoku),   3)   banke   u   obliku
akcionarskih   društava,   (dioničarska  društva),   4)   banke   kao   zadruge,   5)   banke   kao   javnopravne
ustanove.

Prema regionalnom kriteriju postoje: 1) lokalne, 2) oblasne, i 3) savezne banke.

Ipak je najadekvatnija podjela banaka sa stanovišta pribavljanja novčanih sredstava. Po ovom kriterijumu
koje se uglavnom koristi u stručnoj literature, imamo podjelu banaka na sedam vrsta: 13

1) emisiona ili

centralna banka, 2) komercijalna ili depozitna banka, 3) specijalizovana i1i granska banka, 4) univerzalna
banka, 5) hipotekama banka, 6) poslovna banka, 7) štedionice,

Neki autori proširuju broj vrsta banaka, tako da pored navedenih postoje još: razvojne, regionalne,
multinacionalne, investicione, monobanke (jedinstvene) i druge banke. 14

"S obzirom na modele njihovog organizacionog oblikovanja, banke se dijele na:"

1 5

depozitne i

komercijalna banke, 2) investicione banke, 3) hipotekarne banke, i 4) univerzalna banke.

Komercijalne ili depozitne banke su

najbrojnija vrsta banaka u zapadnim tržišnim bankarskim

sistemima. Osnovna funkcija je kratkoročno kreditiranje i prikupljanje kratkoročnih sredstava (depozita po
videnju). Značaj ovih banaka je izuzetno velik zbog kreiranja depozita i kredita (mogućnost depozitno —
kreditne multiplikacije) tj. kreiranja nova kupovne snage na tržištu a time i stepena likvidnosti ekonomskih
subjekata. 1č

"Depozitne banke na tržištu kapitala imaju osnovnu ulogu koje se ogleda u "preradivanju novca u kapital",
tj. uspješnu transformaciju novca u kapital... " Ove banke na američkom tržištu kapitala, na strani ponude
učestvuju sa 60% od ukupne pasive, a na strain tražnje blizu 50% od ukupno realizirane tražnje... Za razliku
od uloge "prerađivača novca", komisiona i posrednička uloga ovih banaka u transakcijama sa vrjednosnim
papirima dakle efektima, je mnogo značajnija i plodnija". 17

Dugoročnim kreditiranjem isključivo se bave investicione i hipotekarne banke. Ostali tipovi, tj. vrste
banaka nemaju nekog posebnog značaja. "Pasivu investicionih banaka čine u većini kapital sa dodatnim
značajnim sopstvenim kapitalom. One se smatraju s obzirom na obim kapitala, najznačajnijim
činiocima na tržištu kapitala. Aktiva ovih banaka takoder je značajan izvor za plasman kapitala."18

Univerzalne banke su mješavina komercijalne i investicione banke.  One su tako organizirane da
koriste   sve   pozitivne   odlike   investicionih   i   depozitnih banaka. U svojoj pasivi ove banke veliku
pažnju   poklanjaju   jačanju   sopstvenog   kapitala,   sopstvenim   emisijama   vrijednosnih   papira   i   povećanju
likvidnosti kroz likvidne rezerve.

Hipotekarne banke se razlikuju od ostalih banaka po tome što su njihovi ukupni plasmani
zaštičeni od rizika putem hipoteka na nekretnine i što je najveći dio plasmana refinanciran emisijom
založnica, pod istim uslovima pod kojima se plasira i kapital na tržištu. 1 9

Pored  navedenih  tipova   banaka,  postoje   i  poslovne   banke.  "   Poslovne  banke   se   razlikuju   od   drugih
banaka i po izvorima sredstava i po poslovima  koje obavljaju. Za svoje aktivnosti pretežno koriste
svoja   vlastita   sredstva,  koja   se   sastoje   od   kapitala   i   rezervi   (kao   dopunske   izvore
kreditnog  potencijala   koriste   depozite   krupnih   preduzeća)...   Znatan   dio   poslovanja   ovih   banaka
predstavljaju   vlastiti   poslovi   preko   preduzeća   u   kojima   se   poslovne   banke   javljaju   kao   vlasnici   ili
suvlasnici"

.20

Ovo su banke kartela i koncerna i posluju sa velikim kapitalom. Osnovna aktivnost im je

finansiranje velikih industrijskih preduzeća.

Ove banke nemaju nikakve sličnosti sa našim poslovnim bankama koje tako nazivamo da bi
pravili distinkciju između poslovne banke i centralne banke.

U vezi sa tipovima tj. klasifikacijom banaka, treba reći da postoje dva pristupa regulacije bankarskog
poslovanja: 21

Klasični

(američki) pristup, koji povlači oštru razliku između depozitnih (komercijalnih) i

investicionih banaka. Komercijalne banke ne mogu ulagati resurse u kupovinu dionica.

Institucionalni pristup-

podrazumjeva da su banke univerzalne finansijske organizacije i mogu

se paralelno baviti kreditnim plasmanima i plasmanima u vrijednosne papire (portfelj).

U najnovije vrijeme u SAD se djelimično uklanjaju regulativne podjele na komercijalne i investicione
banke, na osnovu čega se postupno dozvoljava da i prve banke obavljaju odredene investicione aktivnosti.

U našem bankarskom sistemu podjela banaka bila je do sada uglavnom na teritorijalnom principu. Sto
se tiče tipova banaka, kod nas imamo pored
centralne banke, poslovne banke koje su u pogledu poslovanja, banke univerzalnog tipa. Bave

investicioni, hipotekarni, građevinski i ostali dugoročni krediti.

Neutralni   ili   posrednički   poslovi,   kao   najstariji   bankarski   poslovi,  obuhvataju   vrlo   veliki   broj
poslova. U kratkoročne neutralne poslove  ubrajamo :a) posredovanje u domaćem platnom
prometu,   b)   čuvanje   nenovčanih   depozita,   c)   kupovina   i   prodaja   vrijednosti   (vrijednosnih   papira,
deviza, valuta itd.), d) poslovi naplate, e) otvaranje akreditiva i izdavanje  kreditnih plasmana, itd."

U dugoročne neutralne ili komisione poslove spadaju: a) obavljanje službe po državnim zajmovima, b)
obavljanje službe po nepovratnom finansiranju investicija, c) emisija plasmana i efekata (vrijednosnih
papira), i d) upravljanje imovinom komitenata.25

V l a s t i t i   p o s l o v i   s u   t a k o đ e   r a z v i j e n i   u   z a p a d n i m   t r ž i š n i m   ekonomijama   i   bankarskim
sistemima. Teško ih je izdvojiti, jer su vezani za druge aktivne i pasivne poslove. U vlastite kratkoročne
poslove spadaju: a) arbitraža, konverzija, swap (svop) i svič poslovi, b) berzanske špekulacije  banaka
(kupovina i prodaja raznih vrijednosnih papira), c) trgovanje i učešća u poslovima (ortakluk), tj. ulaganje
vlastitog kapitala u unosne poslove u cilju sticanja profita. "Učešćem se nazivaju oni bankarski poslovi u
kojima banke ulažu izvjesnu sumu novca u kapital nekog poduzeća, sa kamatom ill bez nje, ali s pravom
učešća u upravi i raspodjeli profita poduzeća.
Dosta slični ovim poslovima su partnerstva gdje banke postaju suvlasnici preduzeća."". Vlastiti dugoročni
poslovi   banke   su   oni   poslovi   u   kojima   banka   ulaže   svoj   vlastiti   kapital u sklopu kapitala drugih
banaka i preduzeća.
Ovi poslovi ostvaruju se putem držanja

akcija u svom potfoliju (portfelju) i učešćem kreditima (preko

tekućeg računa) u zajedičkim trgovačkim poslovima.
5) Kontrolno-upravni poslovi bill su prisutni u bankarskim sistemima istočnoevropskih bivših
socijalističkih zemalja, a odnose se na poslove državnog blagajnika, kontrolu budžeta itd.

4. PRINCIPI POSLOVANJA BANKE

Zbog   spec i fi č nost i ,   uloge   i   z na č aj a   ba nkar skog   poslova nj a   ( u   obezbjedenju likvidnosti
tekuće reprodukcije, odluka o usmjeravanju tj.  alokaciji kapitala, ltd.) u praksi svih banaka izgradeni
su opšte prihvaćeni  tradicionalni   principi   bankarskog   poslovanja,   kao   što   su:   1)   princip
likvidnosti, 2) princip sigurnosti, 3) princip

profitabilnosti

(rentabilnosti).

Dopunski principi su: 4) princip efikasnosti ulaganja, 5) princip poslovnosti i urednog poslovanja.

Ovi   principi   su   poznati   i   pod   nazivom   zlatna   pravila   bankarskog   poslovanja, prije svega se
to odnosi na prva tri principa. Zlatno bankarsko  pravilo finansiranja utemeljeno je još 1854. godine od
strane njemačog autora Hubner-a s ciljem da se održi likvidnost banke i ono glasi: Kredit koji neka  banka
može   dati,   a   da   pri   tome   ne   dođe   u   opasnost   u   pogledu   ispunjavanja   svojih   obaveza,   mora
odgovarati   kreditu   koji   banka   uživa   i   to   ne   samo   po   iznosu nego i po kvalitetu.

Nepridržavanje

navedenih principa bankarskog poslovanja od strane banaka, dovelo bi do poremećaja i blokade
novčanih tokova, ekonomske nestabilnosti, zastoja u procesu reprodukcije, neefikasnosti investicijskih
ulaganja, gubljenje ugleda banke, narušavanje njenih performansi itd.

1) Princip likvidnosti je osnovni i najznačajniji princip poslovanja   svake banke. Zbog značaja, ovaj
princip je u mnogim bankarskim sistemima  direktno   ill   indirektno   regulisan   od   strane   monetarnih
vlasti.   Ogleda   se   u  poštivanju   obaveza   Banke   da   u   svako   vrijeme   i   svakom   povjeriocu   ispuni
njegov zahtjev, pri čemu je banka u poziciji dužnika. Preciznije, banka je  dužna   da   u   svakom   roku
plati (izmiri) sve dospjele svoje obaveze, a to   podrazumjeva mogućnost i sposobnost banke da u
svakom momentu izmiri obaveze kako prema, svojim deponentima (podizanje uloga, plaćanje sa računa
itd.), tako i prema komitentima kojima je odobrila kredit ali ga nije pustila u tečaj . Znači, radi se o
dvostranom karakteru obaveza banke (obaveze prema povjeriocima i obaveze prema, dužnicima).

Obzirom da banka posluje ugla vnom sa pr ikupl je ni m t uđim sre dst vim a, t o j oj se