BANKARSKI RIZICI

Kreditni rizik

ili

rizik druge ugovorne

strane

određuje se kao vjerovatnost da dužnik ili izdavatelj finansijskog sredstva neće

biti sposoban platiti kamatu ili otplatiti glavnicu prema uvjetima utvrđenim u
sporazumu o kreditiranju

sastavni je dio bankovnog poslovanja.

Među rizicima sa kojima se banka suočava, ovo je najvažnija vrsta. Neizvršavanje
obaveza od strane klijenata banke, kao druge strane u kreditnom poslu, ima za rezultat
gubitak cjelokupnog potraživanja.
Osim klasičnih kreditnih poslova, kreditni rizik nastaje kod trgovanja različitim
finansijskim instrumentima na tržištu.
Uprkos inovacijama u području finansijskih usluga kreditni je rizik još najznačajniji
pojedinačni uzrok stečajeva banaka. Razlog tome jest što se više od 80% bilanse
stanja banaka u načelu odnosi na ovaj vid upravljanja rizicima.
Kreditni rizik se javlja kad god su bankovna sredstva investirana, izložena, proširena i
posvećena. Kreditni rizik se može pronaći u: kreditima, investicijskom portfoliu,
bankovnim prekoračenjima, kreditnim pismima.
Kreditni rizik također postoji u različitim bankovnim proizvodima, aktivnostima i
uslugama kao što su: derivati, devizni kurs, gotovinske usluge, trgovinske finansije.
Ovaj rizik ne postoji kad je riječ o ulaganju u državne vrijednosne papire ili bankovne
depozite čiju isplatu jamči država. Za kreditni rizik se u engleskoj terminologiji često
koristi izraz default risk pri čemu default nastaje u tri slučaja :

• Prvo,ako dužnik ne izvrši plaćanja po kreditnom ugovoru ni posle najmanje tri
mjeseca od momenta dospijeća
• Drugo, ako dužnik prekrši neku od zaštitnih klauzula u kreditnom ugovoru tada se
automatski pokreću pregovori između banke i dužnika u protivnom banka zahtjeva da
dužnik momentalno vrati cijeli dug.
• Treće, ekonomski default nastaje kada ekonomska vrijednost aktive dužnika padne
ispod vrijednosti njegovog duga. Ekonomska vrijednost duga predstavlja vrijednost
očekivanih budućih novčanih tokova diskontovanih na sadašnji momenat putem
odgovarajuće diskontne stope. Naime, ako tržišna vrijednost aktiva dužnika padne
ispod tržišne vrij. obaveza to znači da su sadašnja očekivanja budućih novč tokova
takva da se dug ne može vratiti.

Operativni rizik

Baselski odbor za nadzor banaka definira kao rizik gubitaka koji proizlaze iz
neprimjerenih ili pogrešnih unutrašnjih procesa , ljudi i sistema ili zbog vanjskih
događaja. Ova definicija uključuje pravni,ali isključuje strateški rizik. Strateški rizik
je potencijalni gubitak koji se može pojaviti uslijed:

- vođenja neefektivne poslovne strategije,
- odsustva integrisane poslovne strategije,
- nemogućnosti i nesposobnosti da se integrišu te strategije
- nemogućnosti i nesposobnosti da banka prilagodi svoje strategije promjenama koje
nastaju u posl. okruženju.

Banka preuzima strateški rizik kada ulazi u nove poslovne aktivnosti ili kada mijenja
način na koji trenutno izvršava neku od važnih aktivnosti.
Banka izgrađuje sistem upravljanja operativnim rizikom u skladu sa smjernicama
baselskog sporazuma o adekvatnosti kapitala ( Basell II). Sistem se temelji na
prikupljanju podataka koji su posljedica operativnog rizika ( razvrstanih prema
poslovnim linijama i vrstama događaja) i period. provođenju samoprocjene rizika i
kontrola.
Tendencije kao što su povećano korištenje visoko automatizirane tehnologije, porast
poslovanja sa stanovništvom i rast elektronskog bankarstva, sve veće oslanjanje na
vanjske izvore i povećano korištenje razrađenih tehnika za smanjenje izloženosti
kreditnom i tržišnom riziku utjecali su na povećanje izloženosti operativnom riziku.
Operativni rizik banke je usko povezan sa njenim operativnim politikama i procesima
i da li ima adekvatne kontrole. Ovaj rizik je teško mjeriti direktno ali je vjerovatno
veći što je veći broj odjeljenja i filijala, zaposlenih ili kredita insajderima.
Vrste operativnog rizika su: unutrašnja prevara, vanjska prevara, radno pravo i
sigurnost na radu, odnosi sa klijentima i proizvodi, štećenja fizičke imovine, prekidi u
posl. i pad sistema, izvršenje isporuka i uprav procesima.

Tržišni rizik

je rizik rizik koji neka banka može snositi uslijed nepovoljnih kretanja tržišnih cijena.
Izloženost takvom riziku može nastati uslijed bančinog poduzimanja namjernih
špekulativnih pozicija ili može proizaći iz bančine aktivnosti trgovanja devizama.
Svaki sastavni dio rizika uključuje opći tržišni rizik i specifični rizik koji nastaje
uslijed specifične strukture portfelja neke banke.
Sve veća izloženost banaka tržišnom riziku uzrokovana je tendencijom raznolikosti

• rizika revalorizacije ili rizika konverzije koji nastaje kada se devizna pozicija neke
banke revalorizira u domaćoj valuti ili kad matična institucija provodi finansijsko
izvještavanje.

RIZIK VLASNIČKIH UDJELA/ KAPITALA

Ovaj rizik odnosi se na preuzimanje ili držanje pozicija trgovačke knjige u vlasničkim
udjelima ili sredstvima koji se ponašaju slično njima (npr. konvertibilne
vrijednosnice) i njihovim derivatima. Slično tome rizik vezan za vlasničke uloge
obračunava se za specifični rizik držanja određene vrijednosnice (beta) kao i za
poziciju na tržištu u cjelini. Za derivate se rizik mjeri konvertiranjem derivata u
teoretsku vlasničku poziciju instrumenta na kojem se derivat bazira. Ovaj rizik može
biti rezultat iz općeg i specifičnog rizika.Za razliku od općeg specifični se može
reducirati diverzifikacijom.

Rizik likvidnosti

je rizik mogućnosti nastanka negativnih efekata na finansijski rezultat i kapital banke
uslijed nesposobnosti te banke da ispunjava svoje dospjele obaveze. Većina
bankovnih aktivnosti ovisi od sposobnosti neke banke da osigura likvidnost svojim
klijentima. Banke su posebno osjetljive na probleme likvidnosti kako na nivou
pojedine institucije, tako i sa stajališta cijelog tržišta.
Važnost likvidnosti se očituje i jasno raspoznaje tek u kriznim situacijama. Banka sa
adekvatnom likvidnošću će puno lakše premostiti krizne situacije i šokove.
Rizik likvidnosti je «derivirani» oblik rizičnosti i kako je posljedica izloženosti
drugim rizicima, banke rizik likvidnosti često marginaliziraju. Naime, jedno od
istraživanja pokazalo je da čak 67 posto risk managera američkih banaka smatra da
likv. uopće nije problem u njihovim bankama te ju stoga niti naročito ne istražuju.
Ovaj rizik može biti rezultat ili problema finansiranja ili tržišni likvidnosti rizik. Rizik
finansiranja likvidnosti predstavlja nemogućnost likvidiranja potraživanja ili dobijanja
adekvatnog finansiranja novim zaduživanjem.
Tržišni likvidnosti rizik predstavlja nemogućnost banke da lako kompenzira
specifična ulaganja bez značajnih gubitaka zbog neadekvatne dubine tržišta ili tržišnih
poremećaja.
Rizik likv. je najveći kad banka ne može da anticip. nove zajmovne zahtj. i nema
pristup novim izvorima gotovine.
U suvremenim uslovima ovaj rizik ima sekundarni značaj zato što se obično pokriva
drugim instrumentima. Kod ovog rizika banka se suočava sa dva problema: manjkom
likvidnih sredstava ili mogućnošću da na tržištu mobiliše likvidonosna sredstva.

U funkciji planiranja potrebnog nivoa likvidnih sredstava, banke trebaju planirati
izvore i strukturu adekvatnog likvidnog potencijala, i uvezi s tim planirati i kreditnu
politiku. Ročnost plasmana, odnosno kreditnog portfolia je determinisana upravo
ročnošću izvora. S obzirom da je ročna transformacija srestava kod banaka inherentno
povezana sa funkcionalnim karakteristikama bankarskog poslovanja, banke
kontinuirano kontrolišu i drže ročnoe
debalanse između izvora i plasmana u okviru propisanih minimalnih limita.

UPRAVLJANJE RIZICIMA

UPRAVLJANJE TRŽIŠNIM RIZICIMA

Tržišni rizik odnosi se na rizik gubitka banke usljed nepovoljnog kretanja kamatnih
stopa, deviznih kurseva, cijena dionica i pozicija po derivatnim instrumentima dakle
tržišnih varijabli kod kojih banka ima izloženost. Glavno mjerilo za determinaciju
neočekivanog tržišnog gubitka je metodologija VAR (value-at-risk). To je ustvari
procjena potencijalnog gubitka usljed kretanja tržišnih cijena koja su za banku
nepovoljna. VAR izražava maksimalan gubitak banke ali samo do određenog nivoa
povjerenja. Specifičnost regulisanja tržišnih rizika sastoji se u tome što banke drže
obveznice, dionice i devize u znatnoj mjeri kratkoročno pa je stoga neophodna
permanentna revizija njihove vrijednosti na bazi tržišnih cijena.
Kod upravljanja tržišnim rizicima banke mogu da koriste standardnu metodologiju ili
svoje interne modele za evaluaciju tržišnih rizika i za determinaciju formiranja
obaveznog kapitala za pokrivanje tržišnih rizika. Standardna metodologija predviđa
obavezni kapital i na devizne pozicije banaka zbog mogućih promijena deviznih
kurseva koji bi bili nepovoljni za banku. Umjesto standardne metodologije banke
mogu da koriste interne modele za mjerenje tržišnih rizika ukoliko imaju
zadovoljavajuće interne sisteme upravljanja tržišnim rizicima s tim da ti sistemi
moraju da budu eksplicitno prihvaćeni od strane supervizorske institucije.
U banci nekada postoji nezavisna služba za kontrolu rizika. Interni modeli mora da
sadrže odgovarajuće limite koji na operativnom nivou ograničavaju izloženost
tržišnim rizicima. Korektivni multiplikator mora da iznosi namjanje 3 a može
eventualno da bude povećan na 4 što zavisi od rezultata tzv. Back testinga. Banka
mora da ima spreman rigorozan program stress testinga.
Što se tiče kvantitativnih standarda, banke koje koriste sopstvene interne modele
imaju slijedeće obaveze:

- evaluacija VAR vrši se na dnevnoj bazi na nivou 99%;

Kada dođe do promjene deviznog kursa neke valute koja se nalazi u bilansnoj
strukturiposmatrane banke efekti te promjene zavise od dvije komponente. Prvo, da li
je i koliko valuta aprecirala ili deprecirala. Drugo, da li je bilans aktive i pasive u toj
valuti pozitivan ili negativan. Ako dođe do aprecijacije neke valute u bilansu banke
posmatrane banke to će imati pozitivan imovinski efekat na banku ukoliko u toj valuti
ima veću aktivu od pasive. Međutim, ukoliko se aprecijacija posmatrane valute odnosi
na banku koja u toj valuti ima veću pasivu od aktive to će na banku imati negativan
imovinski efekat. Ista logika važi i za efekte deprecijacije neke valute, to će imati
negativan imovinski efekat na banku ukoliko je aktiva u toj valuti veća od pasive a
pozitivan efekat ukoliko je bilans banke u toj valuti negativan.

UPRAVLJANJE KAMATNIM RIZIKOM

Kamatni rizik je izuzetno važan za banke, jer promjene kamatnih stopa na aktive i
obaveze utiču na visinu kamatne marže (margine) u pozitivnom ili negativnom
pravcu. Time promjene kamatnih stopa mogu da utiču na profitrabilnost i na neto
imovin4u (kapital) banaka. Kamatni rizik sastoji se u promjeni kamatnih stopa na
plasman i obavaze banaka, ukoliko su promjene kamatnih stopa nepovoljne za banku.
Na analitičkom planu postoje 3 modela mjerenja kamatnog rizika:
-

Revalorizacioni model

– polazi od ročne neravnoteže pozicija na strani aktive i

obaveza banke, imajući u vidu da te veličine mogu biti revalorizovane u narednom
periodu usljed promjene kamatnih stopa.
-

Model ročnosti

– polazi od uticaja promjene kamatnih stopa na promjene tržišne

vrijednosti aktiva i obaveza banke. Prema ovom modelu porast kamatnih stopa
smanjuje tržišnu vrijednost aktiva i obaveze banke. Pri tome što je ročnost obveznica
u aktivi i pasivi banke duža to je sniženje tržišne vrijednosti finansijskih instrumenata
veće. Nasuprot toga pad kamatnih stopa povećava tržišnu vrijednost aktiva i obaveza
banke.
Duracioni metod- polazi od tajminga novčanih tokova (cash flows) zajmova i
depozitiva. Pod duracionim modelom se podrazumjeva prosječna dužina novčanih
tokova po osnovu aktiva i obaveza. Duraciona metoda uzima u obzir da banka može
kod zajma koji se otplaćuje polugodišnje da reinvestira primljene anuitete (otplata +
kamata) po tržišnoj kamatnoj stopi poslije svakih 6 mjeseci.
Zavisno od toga da li je bankarski menadžer u mogućnosti da korektno predviđa
kretanje kamatnih stopa na finansijskom tržištu razlikujemo dvije strategije
upravljanja kamatnim rizicima:

a) aktivna (ofanzivna) strategija
b) pasivna (defanzivna) strategija

Aktivna (ofanzivna) strategija

– primjenjuje se kod onih banaka koje su u stanju