Seminarski rad
Tema: BIBLIOTEKA I DRUŠTVO
Student:
Mentor:
UVOD
Prve su biblioteke nastale iz društvene potrebe da se pohrane i sačuvaju spisi koji su regulirali
poredak u društvu. Prve zbirke državnopravnih i drugih zapisa, pomno odabirane i
prikupljane, zajedničko su ishodište današnjih biblioteka i arhiva. Tokom razvoja društva, a i
takvih mjesta za pohranu pisanih spomenika kulture, arhivi i biblioteke su dugo vremena bile
pod istim krovom i istom upravom, ali su se s vremenom razdvojili. Danas možemo reći da
arhivi prikupljaju, sređuju i obrađuju, te pohranjuju i daju na korištenje sve ono što je
proizvod djelovanja upravnih, privrednih i ostalih ustanova, a biblioteke pak umnožene
duhovne proizvode, bilo da se radi o kulturnoj ili naučnoj dimenziji tih proizvoda. I jedna i
druga djelatnost - bibliotečka i arhivistička, imaju, uglavnom, razgraničen djelokrug, iako se
arhivska građa može naći pohranjena u biblioteci, a bibliotečka se građa (uglavnom rukopisna
i nekonvencionalna) može pronaći i u arhivima. I arhivistika i bibliotekarstvo imaju vlastite
odredbe o načinu pohrane, sređivanju i obradbi svojih fondova te njihovu korištenju.
Zajednica korisnika knjižnica (nakon odvajanja knjižnica od arhiva) bila je vrlo malena i
ograničena na određeni krug. Dugo su vremena u svojoj povijesti knjižnice usluživale samo
određen broj pojedinaca. Tek se u 18. vijeku, sa širenjem ideja prosvjetiteljstva, broj korisnika
(pa i broj biblioteka) znatno povećao. Otad je bibliotekarstvo, umjesto dotadašnjega osnovnog
cilja - omogućavanja samog čitanja, usmjereno na podučavanje - cilj koji se još više naglašava
u 19. vijeku, usporedno s razvojem tehničkih dostignuća i povećanjem broja korisničke
populacije.
U 20. vijeku bibliotekarstvo postavlja nov cilj - snažnije posredovanje u prenošenju
zabilježenog ljudskoga znanja i iskustva, pa se vezano uz to javljaju načela otvorenosti
fondova i dostupnosti publikacija. U teoriji i praksi knjižničarstva ta načela označuju
kvalitetnu promjenu jer s utilitarne razine upućuju na posredničku, na onaj dio njegove
djelatnosti koji ponajbolje objašnjava zašto je knjižničarstvo nezaobilazno u razvoju ljudske
civilizacije otkad se civilizacija počinje zasnivati na pisanim simbolima. Teoretičar
knjižničarstva J. Nitecki zaključuje da je tijekom svojega razvoja "društvo knjižnice
podnosilo, potom ih je počelo prihvaćati poput, uvjetno rečeno, nečega bez čega se ne može,
da bi naposljetku djelatno sudjelovalo u njihovu radu".
Takvo se djelatno sudjelovanje društva u radu knjižnica može sagledati s različitih gledišta:
ideološko-političkoga, gospodarstvenoga, kulturnoga, znanstvenoga i obrazovnoga. Ideološko
je gledište usko povezano s političkim, a u tom pogledu sva demokratska društva ustavom
jamče ravnopravnost svih građana u korištenju i dostupnosti publikacija i obavijesti. Koliko
takvo jamstvo građani mogu koristiti svakako ovisi o razini razvoja i organizaciji
