1
BIH U DOBA ŠESTOJANUARSKOG REŽIMA
Može se reći da je pojava šestojanuarskog režima bila uslovljena složenim političko-
nacionalnim pokretima u K SHS i u velikoj mjeri je velikosrpska hegemonistička politika bila
glavni generator krize, koja je sve više sputavala parlamentarni režim kraljevine. Sama pojava
Seljačko demokratske koalicije koju je inicirao dotadašnji nositelj centralističke politike u
monarhiji Svetozar Pribičević kao vođa samostalne demokratske stranke (SDS) koja je imala
vodeću ulogu u formiranju zajedničke države sa akcentom na politiku razvoja centralizma. On je
sada nakon što je dugo godina branio ideju centralizma, našao se u skroz drugom taboru sa
Stjepanom Radićem koji je bio nositelj federalizma. Tokom 1928. godine sve se više zaoštravala
politička kriza i u junu 1928. je kulminirala kroz krvoproliće tokom jedne od rasprava u narodnoj
skupštini. Jedan zastupnik radikalne stranke Puniša Račić je pucao usred rasprave na jedan broj
zastupnika Hrvatske seljače stranke (HSS) i tom prilikom pogodio Ivana Pernara, Stjepana i
Pavla Radića, Ivana Granđu, Đuru Basaričeka. Pri čemu su Pavle i Basariček podlegli ranama još
u samoj skupštini, dok je Stjepan Radić umro u avgustu 1928. u Zagrebu.
Tada je u državi vladala jedna koaliciona vlada na čelu sa Veljom Vukićevićem, a u njoj
su pored Demokratske stranke i Slovenske ljudske stranke bile zastpuljene i sama JMO preko
Mehmeda Spahe i ta vlada je odbacila svaku odgovornost za atentat, te označila Račićev čin, kao
čin neuravnoteženog pojednica, međutim ovo je uzdrmalo vladu pa je ona 4 jula 1928. odstupila.
Kralj je želio riješiti krizu van parlamentarnih procedura, zastupnici Seljačko demokratske
koalicije (SDK) su napustili Beograd i vratili se u Zagreb i tražili novu vladu, da se raspusti
skupština, te da se raspišu novi izbori, što je bilo rano jer su izbori održani 1927 tako da je to za
kralja bilo neprihvatljivo. Unutar postojećeg parlamenta kralj je tražio novu većinu za sastavanje
vlade, to je čak bilo ponuđeno i tad ranjenom Stjepanu Radiću što je on odbio.
Mandat za sastav je ipak povjeren Slovenskoj ljudskoj stranci tj. Antonu Korošecu. Tako
je prvi put nakon 1918. godine vladu u Beogradu formirao nesrbin, što je bila simoblička gesta
prema nesrbima i pokušaj smirivanja krize. SDK je reagirala na ovakav razvoj događaja iznoseći
mišljenje kroz rezoluciju da je to krivi put kojim se izlazi iz krize, jer je taj sistem hegemonije
samo iskoristio krvoproliće u Narodnoj skupštini kako bi zastupnicima SDK zatvorio vrata
parlamenta. U takvim okolnostima SDK nije mogla nastaviti svoj posao, a Radić i Pribičević su
optužili vladu uključujući Korošeca i Spahu da su na ovaj način pomogli srbijasnkim
2
hegemonističkim krugovima, da još jače zavladaju i nametnu svoj teror nad narodima u
prečanskim krajevima, tako da je odbačena hegemonija nad nesrbima i zatraženo je da se ide na
promjenu ustava, jer taj Vidovdanski ustav je podloga za stanje hegemonije koje nesrbi sve teže
podnose u državi i od kralja se očekivalo da riješi novonastalu situaciju.
Radića je na čelu HSS zamijenio Vlatko Maček, koji je već duže vrijeme bio jedan od
istaknutih prvaka te stranke. U ovo vrijeme kada jača nezadovoljstvo Hrvata državnom
politikom, u BiH jača jedan vid nezadovoljstva bosansko-hercegovačkih Srba postojećim
stanjem usljed rezultata općinskih izbora, gdje je JMO sa HSS-om uspio da potisne srpske
stranke. Došlo je do snažnog zaoštravanja odnosa imeđu vođe bosanskih radikala Milana Srškića
i JMO, te se kroz razne komentare radikala govorilo da je formiran blok protiv Srba (katoličko-
muslimanski blok). Mnogi Srbi u BiH su bili nezadovoljni što je nakon izbora 1928. godine JMO
zauzela značajne funkcije kao što su mjesto gradonačelnika Sarajeva, Mostara, Tuzle, Banja
Luke. Nezadovoljstvo se demonstriralo početkom septembra 1928. na desetu godišnjicu ulaska
srpske vojske u Sarajevo, tada je srpska nacionalna omladina povezana sa narodnom radikalnom
strankom priredila „bakljadu“ i demonstracije pred sarajevskom gradskom vijećnicom, gdje se
okupilo više hiljada demonstranata i prvaci radiklane stranke su isticali srpski značaj Sarajeva i
BiH, odbacujući mogućnosti bilo kakve obnove granice na Drini u bilo kojem obliku i sve se to
popratilo povicima „Živjela Velika Srbija“, „Živjeo Puniša Račić“. Na to je regirao Mehmed
Spaho tražeći da se takvi prvaci kazne.
U samom Zagrebu 1. decembra 1928. godine u doba službene proslave desetogodišnjice
nastanka K SHS došlo je do nemira i tom prilikom su ranjena 2 pripadnika policije. To
krvoproliće u Zagrebu poslužilo je kao povod da se za vršitelja dužnosti velikog župana
zagrebačke oblasti imenuje general Vojin Maksimović i takva odluka je dovela do toga da se
demokratska stranka povukla iz vlade, pa je nakon njenog povlačenja 27. decembra 1928.
cjelokupna vlada Antona Korošeca podnijela ostavku. Kada je dao ostavku postavilo se pitanje:
Šta dalje? Može li se izaći iz krize?
Unutar okvira postojećeg stranačkog parlamentarnog poretka kralj je vršio konsultacije sa
stranačkim prvacima pokušavajući da dođe do dogovora za sastav vlade u okviru postojećeg
ustava. Takvo stanje dovelo ga je na razmišljanje da krene sa novim putem vladanja državom.
Bitan trenutak jeste njegovo ubeđenje da je parlament izgubio povjerenje i da ga treba mijenjati.
Da nije korisna poluga vlasti. Unutar srpkse inteligencije rodila se ideja antiparlamentarizma.
4
Živković je izjavio da je osnova da se država podijeli na banovine uzeta na temelju
najobjektivnijih kriterija kako bi se rasteretila središnja uprava i izvrši određena decentralizacija,
vodilo se računa da granice banovine budu prirodne pa da se povezuju u saobraćajnom smislu
određeni krajevi sa banskim središtima. Korošecu se izašlo u susret zbog ulaska u diktatorsku
vladu pa je cjelokupna Slovenija ušla u jednu banovinu, dok su ostalim državama razbijene
historijske granice.
Kada je BiH u pitanju osjetio se udar na njen idividualitet. Milan Srškić je imao utjecaja
na to, kao ministar pravde. Poznata je njegova nesnošljivost prema politici autonomije BiH koju
je vodio Mehmed Spaho. Tako da je BiH podijelio na banovine koje su prelazile historijske
granice BiH. Od 4 banovine na koje je BiH podijeljena samo su dvije imale središte u BiH
( Vrbaska i Drinska) dok Zetska (Cetinje) i Primorska (Split) nisu. Ovakvo stanje trebalo je da
marginalizira položaj muslimana. U jednoj banovini (Primorskoj) većinsko stanovništvo bilo je
katoličko, dok je u ostale tri (Vrbaska, Zetska i Drinska) većinu imalo pravoslavno tj. srpsko
stanovništvo. Tako je Milan Srškić uklonio BiH sa političke karte i u njoj stvorio srpsku premoć.
Može se reći da je BiH najgore prošla u toj novoj administrativnoj podjeli kraljevine Jugoslavije.
Reakcije na šestojanuarski režim su bile različite. Bilo je onih koji su smatrali da je dobro
da je kralj oktroirao novo stanje, jer od partizanskog (višestranačkog) poretka nije bilo koristi.
Neki su smatrali da je dobro što je kralj ukinuo stranke i da će sada biti više reda i zakonitosti.
No, bilo je i onih protiv takvog novog stanja. Političari koji su ostali izvan novih političkih
okvira otišli su u neku vrstu prinudne mirovine. Sam Spaho je otišao u mirovinu jer je odbio da
učestvuje u novoj vlasti, a stranka JMO je bila raspuštena. Srbi su imali više razloga za
zadovoljstvo novim poretkom. Kod Hrvata i Bošnjaka bila je jedna vrsta revolta, koji nije
poprimio ozbiljnu formu. Čaušević je dao izjavu da je kod muslimana novi režim primljen sa
zadovoljstvom. Listovi Novo vrijeme i Hikmet su pozitivno pisali o šestojanuarskom režimu.
Počeo se formirati sloj elite koja je željela podrškom režima da utre sebi put za napredovanje u
političkom, kulturnom i drugom pogledu. Gajret je bio takav, kako bi se postavio kao jedan vid
novog nacionalnog vođstva muslimana, jer je to ranije spriječavala JMO.
Već poslije 1929. godine počinju da se naziru novi nacrti ustavnosti, kojim bi se obnovio
politički život. Trebalo je izraditi novu nacionalnu ideologiju i narodnu volju političkog
aktivizma. To će doći do izražaja u oktroiranom ustavu, septembra 1933. godine. Tim ustavom
deklarativno su proklamovane slobode, no odredba nemogućnosti stranačkog djelovanja, dovodi
5
do toga da se ta sloboda okarakteriše kao ograničena ili skučena. Podrazumjevalo se da će se
ustrojiti novo zakonodavno tijelo ( narodno predstavništvo) i sa tim u vezi da ce se sprovesti novi
parlamentarni izbori. Narodno predstavništvo sada je sastavljeno na dvodomnoj osnovi: Narodna
skupština i Senat. Senat je trebao dodatno ojačati uticaj dvora, jer su senatori imenovani, a ne
birani, pa je to uticalo na veliku moć dvora. Sam izborni zakon koji je donesen propisivao je
javno glasanje, a bila je i obaveza da se postavi jedna zemaljska, ne stranačka. lista sa
kandidatima u svim kotarevima. Ona stranka ili grupa koja hoće da izađe na izbore mora imati
podršku u svim kotarevima.
Stranke nisu mogle imati podršku samo u svoje biračke baze unutar plemena i vjere, već
trebaju biti opće stranke sa glasačima u cijeloj državi. Ova skupština je bila nazvana „privremeno
narodno predstavništvo“ a izbori su održani 8. novembra 1931. godine na Mitrovdan. Do tada
zabranjene stranke su pozvale birače da ne glasaju, a bila je prijavljena samo jedna nestranačka
zemaljska lista na čelu sa Petrom Živkovićem. Međutim, kada su izbori sprovedeni bilo je 1330
kandidata i pokazalo se da je veoma mali broj kandidata na listi koji ranije nisu djelovali unutar
nekih političkih stranaka. S druge strane birači su se opredeljivali prema ranijoj stranačkoj
opredeljenosti, npr. ako je kandidat bivši HSS-ovac Hrvati su više glasali za njega i sl. To je
pokazivalo da se više formalno, a ne suštinski uspjelo nametnuti ideja jugoslavenstva na
izborima.
Konkretno na prostoru BiH u velikom broju kotareva bilo je kandidata različite
vjeroispovjesti, pa se odmah znalo ko je na vladinoj listi da će biti izabran i ko će biti izabran u
onom kotaru koji ima prevagu neke vjerske zajednice. Već uoči izbora bilo je upozorenja da se
pojavljuju kandidati koji raspiruju vjersku mržnju što je protivno državnoj politici i ustavu. Tako
da je režim teško mogao da riješi taj problem različitosti jednim dekretom. Nakon završenih
izbora počelo se raditi na formiranju jedne stranke unutar kandidata koji su izabrani na izborima.
Formirana je stranka koja je bila hibrid ranijih stranaka ( jugoslovenske, seljačke, demokratske,
radikalske) nazvala se Jugoslovenska radikalno seljačka demokratija (JRSD), pogrdno je zvana
„ jare se dere“!
Sam način kako se ta stranka razvijala izazavalo je kritike naroda 1932. godine.
Pojavljivali su se disidenti ranijih stranaka koji su podržavali JRSD. Neki su bili nezadovoljni
upravo tom „partizanskim“ obilježijima unutar JRSD. Jedna grupa se odvojila i formirala novu
stranku pod nazivom „Jugoslovenska narodna stranka“, međutim ova stranka nije zaživjela.
7
dozvoljavale, a paralelno su se vršili napadi na područne postaje i kasarne kako bi se likvidirali i
posljedni oblici vlasti, zakonitosti koja bi eventualno spriječila te nasrtaje na begovske posjede.
Akteri tih spomenutih nedjela su uglavnom bili seljaci i razni šovinistički elementi,
ponajprije nekadašnji seljaci zakupnici koji su u zakup držali begovsku zemlju, kmetska selišta
jer je njima odazak AU predstvaljao takoreći jedan signal za uzurpaciju zemljoposjedničkih
imanja.
Prema brojnim izvještajima tadašnjih okružni kotarskih predstavištava, ali isto tako
policijskih i žandarmerijskih zvaničnika ti seljaci su se ponašali u prvim danima nakon odlaska
AU kao stvarni vlasnici imanja i begluka te nametali logiku po kojoj je odlaskom AU iz BiH i
definitivno riješeno agrarno pitanje u toj zemlji.
Glavno odbor Narodnog vijeća i Narodna vlada (GO i NVL) ulagali su napore kako bi se
zaštitili svi građani bez obzira na vjeru i naciju. Međutim, bez efikasne vojske i policije sve te
njihove mjere su izgledale kao besplodne, improvizacije koje nisu mogle uroditi plodom počevši
od proglašenja prijekih sudova u nekim kotarevima, a i formiranja Narodne garde. Ta garda je u
nekim sredinama izazivala kontra efekat umjesto zaštite građana neki gardisti su bili izazivači
nereda.
GO i NVL radili su i na prehrani najugroženijeg stanovništva. Muslimanskom
stanovništvu je u prvim godinama nakon prevrata bila osigurana pomoć u iznosu od 500 000
kruna, ali je ta prva pomoć izazvala reakciju u prvim redovima srpskih članova vlade koji su
htjeli da se otvori pitanje stradalih tokom rata. Tako je Vojislav Šola istakao :“Ima ljudi koji su
još od 1914 potpuno upropašteni nemaju ni kuće ni kućišta ni koze ni vola od bivše vlade nemaju
nikakve pomoći, a od ove vlade još manje“. Vojislav Šola, Uroš Krunić, Sabo Jelić su na temelju
takvih opaski tražili da vlada daje svima jednako t da opljačkane muslimanske porodice nemaju
nikakav prioritet u toj potpori. I Mehmed Spaho ukazivao je da je tu riječ o pomoći ljudima koji
su ostali bez elementarne opskrbe usljed pljačke koja je uhvatila maha od 1 novembra 1918.
Vojo Pisarović je to podržao ukazujući dvosmislenost ranije usvojenog zaključka za
pomoć opljačkanom muslimanskom stanovništvu uz dopunu da se pomoć protegnei na ostali
narod kojeg je glad iscrpila, a glad je iscrpila narod u Zvorničkom, Višegradskom, Srebreničkom
kotaru gdje je po njegovim opaskama najveća oskudica. Na kraju je zaključeno da NVL čim prije
provede ranije usvojene zaključke u pogledu gladi te da se pomogne pograničnim kotarevima
ukoliko postoji prijeka potreba. U to vrijeme socijalna slika BiH je ukazivala na izraženu bijedu i
