BIHEVIORIZAM U SUVREMENOJ
PSIHOLOGIJI U 2. POLOVICI
20.STOLJEĆA
SADRŽAJ
1.
Uvod
2.
Neobiheviorizam
2.1. Formalni biheviorizam
2.2.
Informalni biheviorizam
2.3. Radikalni biheviorizam
3.
Biheviorizam u modernoj psihologiji
3.1. Bihevioralna genetika
3.2.
Bihevioralna terapija
3.2.1.
Bihevioralna modifikacija
3.2.2.
Uloga kognicije u bihevioralnoj terapiji
4.
Zaključak
Literatura
1.
Uvod
Behaviorizam ili biheviorizam (eng. behaviour: ponašanje)
, teorijski je pravac
u psihologiji koji poriče znanstvenu vrijednost
introspekcije (samoopažanja)
kao nepouzdane, te smatra da je osnovni zadatak psihologije
objektivizacija
ponašanja
. Ponašanje prema biheviorizmu može biti
eksplicitno
, vidljivo i
implicitno
, skriveno (viscelarne reakcije), ali se putem fiziološkog
redukcionizma može objektivno registrirati. Nakon što su Watson i Pavlov
ponašanje okarakterizirali kao u potpunosti determiniranu lančanu reakciju
podražaja, S (stimulus) i odgovora, R (response), u drugoj polovici 20.-tog
stoljeća, odstupanjem od strogog negiranja mentalističkih procesa otvaraju se
novi vidici proučavanja ljudskog ponašanja.
Dolaskom
neobiheviorizma
pojavljuju se funkcionalni modeli koji
nagovještaju kognitivno orijentiran način proučavanja ponašanja. Shvaća se
kolika je uistinu složenost i najmanje reakcije živog organizma, te kako je
kontekst uvelike odgovoran za razumijevanje njihovih značajki. U prirodnom,
obogaćenom, okruženju ljudi i životinje sposobni su i najjednostavnija
ponašanja vršiti na načine koji se više ne mogu svrstati u krute obrasce
uzročno – posljedičnih veza. Unatoč problemima s kojima se susreće, razvoj
biheviorizma donosi i revolucionarne načine oblikovanja i korekcije ponašanja
koji su se našli u izravnoj primjeni. Bihevioralne terapije uz kognitivne tehnike
i danas su snažno ukorijenjene u brojne terapeutske postupke.
2.
Neobiheviorizam
Sredinom 20.-tog stoljeća biheviorizam svoje mjesto ustupa
neobiheviorizmu
,
pravcu koji svoje djelovanje zasniva na paradigmama
logičkog i ekstremnog
pozitivizma
. Logički pozitivizam, nakon pozitivističkog zahtjeva da spoznaja
bude temeljena isključivo na empirijskom, ponovo unosi dozu fleksibilnosti
otvarajući nov pogled na oblikovanje ljudskoga ponašanja. Dozvoljenim
postaje bavljenje svime što može biti eksperimentalno, matematički ili logički
dokazano. Nasuprot tome,
ekstremni pozitivizam
vraća se samim korijenima
pozitivizma odbacujući sve mentalističke pojmove bez empirijske podloge.
Sam neobiheviorizam, pod pritiskom nadolazećih ideja, grana se u tri smjera:
formalni, informalni i radikalni biheviorizam
.
