6. NAČELA UREDNOG KNJIGOVODSTVA

Načela urednog knjigovodstva

 su pravila koja treba poštovati pri vođenju knjiga, 

inventarisanju i sastavljanju inventara i finansijskih izveštaja, da bi oni mogli ispuniti poverene 
zadatke. 

Cilj načela

 urednog knjigovodstva je da se obezbede kvalitetni podaci, radi dobijanja 

svrsishodnih finansijskih izveštaja koj pružaju fer sliku ofinansijskom položaju preduzeća.

Postoje tri grupe načela urednog knjigovodstva: 
1. Načela urednog inventarisanja:

a. Načelo pojedinačog obuhvatanja i procenjivanja
b. Načelo potpunosti
c. Načelo istinitosti
d. Načelo uzimanja u obzir ekonomske svojine
e. Načelo tačnog označavanja
f. Načelo mogućnosti naknadne kontrole

2. Načela urednog knjigovodstva u užem smislu:

a. Materijalna
b. Formalna urednost 

3. Načela urednog bilansiranja:

a. Načelo jasnosti
b. Načelo istinitosti
c. Načelo bilansnog identiteta
d. Načelo opreznosti
e. Načelo realizacije
f. Načelo impariteta
g. Načelo kontinuiteta
h. Načelo merodavnosti
i. Načelo stalnosti (going cocnern princip)
j. Načelo pojedinačnog vrednovanja
k. Načelo razgraničenja prema predmetu i vremenu (načelo uzročnosti)

Sve tri grupe načela su jednako važne, jer bez kvalitetnog inventarisanja i bez kvalitetnog 
vođenja knjiga i finansijskih izveštaja, nema kvalitetnog finansijskog izveštavanja i kvalitetnog 
računovodstva.

        

7. POJAM, SADRŽINA I CILJEVI  INVENTARA  IMOVINE I 

OBAVEZA

Inventarisanje

 je postupak utvrđivanja stvarnog stanja imovine i obaveza preduzeća na 

određeni dan. 

Rezultat inventarisanja je 

inventar. 

Način na koji ćemo utvrditi stvarno stanje nekog oblika imovine zavisi od  vrste i 

karakteristika datog oblika imovine koja je predmet inventarisanja (pa može biti: brojanje, 
vaganje, merenje...). Pri popisu potraživanja (i obaveza), kao nematerijalnih oblika, svaki 
poverilac mora od svog dužnika dobiti potvrdu da dužnik priznaje da mu duguje određeni iznos. 
Ukoliko ne postoje slaganja oko iznosa, traži se uzrok toga, kako bi se to otklonilo jer na dan 
bilansa ta evidencija mora biti potpuno usaglašena. 

Postupak inventarisanja sprovodi 

popisna komisija

. Broj i struktura popisnih komisija zavisi 

od veličine i delatnosti preduzeća. Kod malih i srednjih preduzeća uglavnom postoji 1 popisna 
komisija, a kod preduzetnika tu funkciju može preuzeti i 1 čovek. Kod velikih preduzeća postoji 
1 organ upravljanja, tj. izvršni odbor koji treba da imenuje centralnu komisiju koja će da upravlja 
svim popisnim komisijama. Članovi popisne komisije moraju biti stručnjaci iz oblasti koja je 
predmet popisa.

Zadaci popisne komisije:

1. Utvrđivanje stvarnog stanja imovine koja je predmet popisa i njegovo unošenje u radne 

papire, pa onda i u popisne liste

2. Pored stvarnog stanja, u inventarne liste se unose i podaci o knjigovodstvenom stanju za 

svaki oblik imovine pojedinačno. (ne sme se prvo unositi knjigovodstveno, pa stvarno 
stanje, jer bi se onda vršila prilagođavanja stvarnog sa knjigovodstvenim stanjem)

3. Zadatak popisne komisije je i da utvrdi uzroke razlika između knjigovodstvenog i 

stvarnog stanja.

4. Predlaganje  rešenja stanja (na čiji teret ide manjak i slično). Predlaganje načina na koji 

uočene razlike treba otkloniti. Konačnu odluku donosi uprava preduzeća. Za manjak 
odgovara lice koje upravlja određenom imovinom i ono mora da ga nadoknadi. Ako je 
savesno upravljalo imovinom, onda će to lice i samo pokušati da otkrije uzrok razlika 
(npr. propušteno knjiženje trebovanja).

Inventar je pretpostavka kvalitetnog bilansa stanja i bilansa uspeha. Zato je bitno da i inventar 

bude kvalitetan. Revizija otpočinje inventarisanjem. Revizor traži na uvid plan inventarisanja da 
bi prema svom nahođenju odabrao dane kada će doći u preduzeće da prisustvuje inventarisanju. 

Postupak inventarisanja uključuje

:

a. Snimanje – utvrđivanje količine, stvarnog stanja
b. Procenjivanje popisanih imovinskih delova i obaveza u skladu sa rač.politikom
c. Izračunavanje vrednosti imovine i obaveza 
d. Razvrstavanje imovine po srodnim grupama (obično se odštampaju liste imovine, a 

član komisije samo treba da upiše broj komada)

e. Unošenje u popisne liste.

background image

Poverioci firme u stečaju mogu se klasifikovati u 4 kategorije:
1. poverioci sa pravom izuzimanja – imaju potraživanja koja su pokrivena imovinom 

stečajnog dužnika (hipoteka)

2. poverioci sa pravom izdvajanja – firme prema kojima preduzeće u stečaju ima obavezu za 

imovinu uzetu u zakup – npr. uzeli smo autobus na lizing: pri stečaju, vraćamo taj autobus 
lizing kompaniji.

3. povlašćeni poverioci – država za doprinose i poreze i stečajni sud i stečajni upravnik za 

njihove naknade.

4. poverioci stečajne mase – neosigurani poverioci (njima ostane 40-60% imovine da naplate 

potraživanja).

Popis mora biti organizovan tako da podaci budu dobri:
1. mora biti organizovan na vreme
2. način obavljanja popisa mora biti primeren delatnosti i veličini firme (npr. broj popisnih 

komisija)

3. bitno je imati kvalifikovane članove komisije
4. da bude „dobro“ plaćen (da bi članovi popisnih komisija bili stimulisani da popis bude što 

detaljniji i tačniji)

5. da postoji nadzor tog procesa.

Kvalitativne odlike inventara su (obezbeđuju se poštovanjem načela urednog inventarisanja):

1. tačnost (potpunost i istinitost) 

 

 – kada se kaže da je podatak tačan to može da relativizira 

istinu, jer uvek moramo da kažemo da je tačan u odnosu na nešto – inventra je tačan u 
odnosu na principe i propise koje treba poštovati pri njegovom sastavljanju. Da bi inventar 
bio tača, on pre svega mora biti potpu. Potpun je ako obuhvata svu imovinu koja pripada 
datom izveštajnom entitetu. Svim imovinskim predmetima i obavezama moraju se dodeliti 
prave vrednosti. Prave vrednosti su vrednosti koje su utvrđene u skladu sa ciljem 
inventarisanja. 

2. jasnost

 

  – mora biti  razumljiv, iz jega se jsno mora videti koje imovinske predmete 

preduzeće poseduje, u kojim količinama, kja je pojedinačna i ukupna vrednost tih 
imovinskih delova, kao i obaveza.

3. pouzdanost

 

 

8. METODE INVENTARISANJA

Izbor metoda zavisi od toga šta se inventariše (zalihe ili stalna imovina) i od vremena koje 

nam stoji na raspolaganju (da li postoji potreba da se inventarisanje izvrši na određeni dan ili je 
to tokom perioda). U jednom preduzeću se može primenjivati više metoda odjednom.

Postoje:
1. inventarisanje na određeni dan
2. metoda permanentnog inventarisanja

potpuno obuhvatanje

3. inventarisanje dodavanjem i oduzimanjem

imovine

4. inventarisanje metodom uzorka

1. Inventarisanje na određeni dan

 – Ovo znači da je inventarisanje otpočeto i završeno u 

jenom danu (moguće u malim poslovnim jedinicama). U praksi, to je period od 10 dana 
pre ili posle bilansa. Zato se pravi plan inventarisanja i vrši odabir članova popisne 
komisije. Ova metoda se koristi za:

- Popis zaliha, 
- Popis stalne imovine, koji uključuje i popis otpisanih osnovnih sredstava 

* Alat koji je zbog male vrednosti u celini otpisan pri izdavanju u upotrebu se ne popisuje (to 
je trošak).

Slabost inventarisanja na određeni dan:
a. mogućnost pojave grešaka zbog prekratkog roka
b. izgubljeni dobitak jer se u tom periodu obustavlja poslovanje 
c. visoki troškovi.

2. Permanentno inventarisanje

 – podrazumeva kontinuirano praćenje stanja imovine 

između dva popisa, što se i inače radi u knjigovodstvu. Poslovi su raspoređeni tokom 
čitave godine, čime se otklanjaju slabosti metode inventarisanja na određeni dan. 

Pretpostavka je da nema nedokumentovanih promena, pa se krajnje stanje dobija kao 
početno stanje + nabavke – izdavanja.
Preduslov za primenu je da nemamo nedokumentovane ekonomske promene, a to se 
postiže ako je:

o

Odlično organizovana magacinska evidencija

o

Roba takvog svojstva da nije podložna kalu, rasturu, lomu ili kvaru.

Koristi se za popis zaliha, osim kada se smanjenje zaliha ne može kontrolisati (loše 
skladištenje). Podrazumeva dobro organizovano magacinsko knjigovodstvo. 
Prema našim propisima, iako se evidenicija zaliha vodi po sistemu stalnog inventara, 
zahteva se i fizički popis zaliha na dan bilansa (odnosno, ova metoda se kod nas ne 
koristi). 

background image

9. NAČELA UREDNOG INVENTARISANJA

Obuhvataju:
1. Načelo pojediačnog obuhvatanja i procenjivanja
2. Načelo potpunosti
3. Načelo istinitosti
4. Načelo tačnog označavanja
5. Načelo mogućnosti naknadne kontrole
6. Načelo uzimanja u obzir ekonomske svojine

1.

Načelo pojedinačnog obuhvatanja i procenjivanja

 – Pri inventarisanju svaki imovinski 

predmet i obaveza moraju biti pojedinačno popisani i procenjeni (po ceni, količini i vrednosti), 
kako bi se omogućila kontrola.  Odstupanje od pravila je moguće samo ako postoji veći broj 
istrovrsnih predmeta i ako se njihove vrednosti neznatno razlikuju (razlika u pojedinačnoj ceni 
ne prelazi 20%) pa se uzima njihova prosečna vrednost (proizvodnja dugmadi).

2.

Načelo potpunosti

 – zahteva da u inventar budu unete 

sve

 obaveze i imovinski predmeti 

oni koja su u preduzeću na dan popisa, kao i oni koji su van preduzeća, a pripadaju preduzeću 
(npr. roba data u komisionu prodaju).  Potpunost je uslov za tačan inventar. Imovina koja se 
nalazi u preduzeću (npr. uzeta zaloga), a nije vlasništvo preduzeća, unosi se u posebne popisne 
liste i tu se označava da je reč o tuđoj imovini (liste se šalju tom preduzeću). 

3.

Načelo istinitosti

 – u računovodstvu ne postoje precizne mere koje garantuju da je nešto 

u potpunosti istinito; istina je etička kategorija. Zato se koristi načelo 

tačnosti 

(tačnost u odnosu 

na činjenice koje postoje u vezi sa stvarnim stanjem) koje kaže da u inventar:

a.

ne smeju biti unete fiktivne pozicije, već samo dobra i obaveze koje postoje na dan 
popisa

b.

unetim imovinskim predmetima i obavezama, vrednosti se dodeljuju u skladu sa 
pravilima urednog bilansiranja (gotovi proizvodi po CK, materijal po NV itd.)

4.

Načelo tačnog označavanja

 – imovina u inventaru mora da bude obeležena isto kao i u 

knjigovodstvenoj evidenciji, kako bi se omogućilo ispunjenje kontrolne uloge inventara. Popisne 
liste se ne porede sa sintetičkim, već analitičkim računima.proizilazi iz načela jasnosti i 
obezbeđenja osnove za naknadnu kontrolu.

Postoje nomenklaturne liste u kojima se nalaze imena različitih predmeta imovine i popisna 

komisija je dužna da po toj listi odrede naziv imovine.

5.

Načelo mogućnosti naknade kontrole

 – u inventarisanju se koriste radni papiri, na 

osnovu kojih se vrši unošenje podataka u popisne liste. Ovo načelo nalaže čuvanje i mogućnost 
provere tih radnih papira sa popisnim listama. Uvek se zna i koje lice je popisivalo koju imovinu. 
Time se obezbeđuje da korisnici finansijskih izveštaja veruju u tačnost podataka.

Za organizaciju i pravilnost popisa uprava preduzeća snosi odgovornost, a za sadržaj popisnih 

lista i izveštaja o popisu, odgovornost snosi popisna komisija.

Želiš da pročitaš svih 36 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti